Tea Odobašić (rođena Miklošić, od oca Ivana i majke Katarine), rođena je 1. travnja 1933. u Dragi (danas Rijeka) u obitelji prosvjetnog djelatnika. Godine 1941. preselila se s roditeljima u Zagreb, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i studij hrvatskog jezika i književnosti te ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Diplomirala je 1958. godine i već iste godine dobila radno mjesto profesora hrvatskog jezika u osnovnoj školi.
Umirovljena je 1993. godine s punim radim stažem od 35 godina.
Svoj rad s djecom započela je još kao studentica u trešnjevačkom naselju Pongračevu, gdje je osnovala prvu dramsku družinu, a taj je rad nastavila i u školama u kojima je predavala: u OŠ Ljubljanica, u OŠ Voltino i u OŠ „Nikola Tesla”. Osim scenskih družina, vodila je i literarnu i recitatorsku grupu te radijsku, filmsku i televizijsku družinu postižući sa svima iznimne rezultate. Njezine družine „Makovi” i „Pčelice” bile su poznate u cijelom Zagrebu. Od 1993. do 1997. vodila je i dramsku amatersku družinu „Šamrleki” pri Centru za kulturu Peščenica. Iz tih školskih i amaterskih družina ponikli su mnogi poznati hrvatski glumci i kazališni djelatnici, pjevači, novinari, radijski i televizijski voditelji.
Kao vanjska suradnica OŠ „Nikola Tesla” sa sinom Darijem 1992. godine osnovala je internetski Radio 5+, tada jedini takve vrste u Hrvatskoj pa i šire. Od 1992. do 2005. godine bila je članica prosudbene komisije Državnog i Županijskog LiDraNa za radijske i televizijske učeničke uratke. Bila je voditeljica radionica u Školi stvaralaštva za darovitu djecu „Novigradsko proljeće”, kao i u Školi medijske kulture „Dr. Ante Peterlić”.
Tijekom godina s djecom je na scenu postavila oko 250 predstava i napisala niz originalnih igrokaza i mjuzikla kao što su „Zar život nije lijep”, „Djeca velegrada”, „Gdje je nestao dnevnik?”, „Školska priča” i još mnogi drugi, a tu su i brojne adaptacije poznatih literarnih djela poput „Čarobnjaka iz Oza” i „Djevojčice sa žigicama”. Osim toga napisala je i velik broj stihova za djecu, koji su većinom uglazbljeni i snimljeni na CD-ima, ponajviše dječjeg zbora „Pahuljice”, s kojim je najviše i najdulje surađivala. Tekstovi su joj godinama bili objavljivani u časopisu Modra lasta, a nekoliko ih je uvršteno u čitanke.
Za svoj rad Tea Odobašić dobila je velik broj priznanja i nagrada, od kojih su joj najdraže bile Nagrada Grada Zagreba 1989. i Priznanje zajednice odgoja i osnovnog obrazovanja Grada Zagreba 1976. godine za pedagoški i stručni rad u razredu. Bila su to priznanja za rad s djecom grada kojemu se cijeloga života nesebično darivala.
Kad je bila u svojim najboljim stvaralačkim godinama, doživljavala sam je kao veliki jedrenjak koji plovi po nekim čudesnim, nama nepoznatim morima. No ona je sa svojim učenicima ili, kako ih je nazivala, svojom djecom, bila gospodarica tih mora, krotiteljica valova i oluja. I zato, nakon što si bio jedrenjak s moćnim jedrima i okusio veličanstvenost mora, nije bilo lako spoznati da si uplovio u vjetroprazni prostor i da se ova luka zauvijek zatvara za tobom i tvojim spuštenim jedrima. U takvim trenutcima Tea se znala pitati: „Kakvog je smisla uopće imao taj moj rad? I općenito moj život. Cijelo sam se vrijeme mučila.” A ja sam joj tada znala reći da se sjeti zajedničkih blistavih trenutaka sa svojom djecom, one iskre koju je usadila u njihove duše. Ta iskra i danas živi u njima, pronosi se dalje u njihovu poslu, u njihovu životu, u podizanju njihove djece. Da nije takvih iskrica, ovaj bi se svijet već odavno strovalio u ponor. A ovako, zahvaljujući Tei i ljudima poput Tee, ovaj svijet ide dalje, teško i posrćući, ali ipak ide dalje. Draga Tea, hvala ti za svaku iskru koju si upalila u djeci i odaslala u svemir. Taj zlatni trag ostaje zauvijek, jer je ispisan ljubavlju, iz srca u srce.
Neke od mogućih tema školskog eseja vezane su uz područje slobodnog vremena, društvenih mreža, tehnologije, ekologije