Jedinstven i neponovljiv čovjek i profesor

Te sunčane listopadske srijede tisuću devetsto osamdeset i druge godine u predavaonicu je mirno ušetao Vice Vukov kao da nije bio poslan u prisilni zaborav. Zar je Vice promijenio zanimanje i postao profesor na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu? Taj smo nestvarni prizor promatrali otvorenih usta poput zubataca na gradelama. Čovjek je progovorio zvonkim Vicinim glasom i predstavio se kao Vladimir Jurić. Svi smo protrljali oči i ugledali elegantnog gospodina u pristalom odijelu besprijekorno vezane kravate i ulaštenih cipela kako nas nasmiješeno promatra kroz cviker tankog okvira puštajući neka nam izvjetri tlapnja o Vicu Vukovu i neka nam se pogled izoštri na njegova vršnjaka i blizanca koji mu ničim nije u rodu, našeg novog profesora koji će nam predavati „Metodiku rada školskog pedagoga”. Uf, još jedna metodika. Do tada smo odslušali sve moguće metodike, od jezično-umjetničkog područja do povijesti i zemljopisa pa smo očekivali da ćemo preživjeti i ovu. Doduše, to je bila metodika naše profesije pa smo se nadali da je predavač dorastao zadatku i da ne će biti lošiji od nekoliko dobrih i ponekog sjajnog profesora s odsjeka što smo ih odslušali do tada.

Profesor Jurić nije ispao ni dobar ni sjajan. Bio je jedinstven i neponovljiv. Da biste shvatili kakav je to bio predavač, u ovaj skučeni prostor ubacit ću jednu znakovitu anegdotu. Znate i sami da kad na fakultetu imate blok-sat, ni profesor ni studenti ne bi mogli neoštećeni preživjeti tih devedeset minuta u komadu da se nakon prvog školskog sata ne proglasi stanka, profesor ode na brzu kavu, a slušači protegnu krakove i provjetre mozgove. Tako je u početku bilo i kod profesora Jurića. Međutim, vrlo brzo nas je zatravilo njegovo golemo znanje daleko iznad i izvan zadane metodike čiji smo sadržaj, uostalom, za ispit mogli naučiti iz njegove knjige. Pokazalo se da nije poslušao Sokrata jer je ipak objavio knjigu o metodici rada školskog pedagoga unatoč tome što knjigu ne možete ništa pitati. Ali zato smo mogli do mile volje pitati i ispitivati pisca, a on nam je, poput ovodobnog Sokrata, objašnjavao, obrazlagao, analizirao i sintetizirao, uspoređivao i klasificirao na bogatom hrvatskom jeziku besprijekornih naglasaka, vodeći nas brzacima složenih sadržaja izlaganjem nečuvene lakoće i neviđene elegancije. Vladimir Jurić bio je najbolji predavač kojeg sam ikada slušao. Ma, da je predavao i o vijcima i maticama, mi bismo se zaljubili u nareznice i škripce. Sljedeći korak bio je logičan i očekivan. Pretvorili smo profesora u našeg taoca. Nismo mu dopuštali odlazak u kantinu na kavu, nego bismo ga nakon prvog sata vezali pitanjima kao konopima, a netko od nas otrčao bi po kavu tako da se razgovor o stručnim temama, ali i životnim teškoćama, dvojbama i odlukama mogao neprekinuto nastaviti i u sljedeći sat dok je profesor pijuckao crnu tekućinu u bijeloj plastičnoj šalici. Tek bi se unutar posljednjih pola sata prenuo i odlučio i taj dan nešto ispredavati. To nešto bilo je tako snažno, suvislo, složeno, organizirano i jasno da bi u preostalom vremenu rekao više i bolje od većine profesora u oba nastavna sata.

Profesor Jurić bio je jedinstven i izvan predavaonice. Kad je Bibu i mene pozvao k sebi i Blaženki, pohvalio sam krasnu modernu kuhinju o kakvoj smo mogli samo sanjati. On je ponosno izvijestio kako je sam izradio kuhinjske elemente i ugradio uređaje. Moja želja da jednog dana pokušam nešto slično nikla je baš pri tom pogledu na uradak što ga ne bi zatajio ni vrhunski profesionalni stolar. Dvadesetak godina nakon toga i ja sam izradio našu kuhinju zahvalan u sebi profesorovu poticaju i primjeru. Uostalom, zar ne kažu da najbolji učitelji poučavaju primjerom?

Zato smijem ponosno ustvrditi kako je profesor doktor Vladimir Jurić bio među rijetkim pojedincima za prste jedne ruke kojeg sam smatrao učiteljem. Kad sam doznao da je 10. travnja u osamdeset i osmoj godini ovu stvarnost napustila ta jedinstvena i neponovljiva osoba, poželio sam se skutriti u neki kut, zatvoriti oči, stisnuti zube i samo tiho disati nadajući se da se netko preračunao, prevario, zabunio. Nije. Taj je čas ipak došao. Nama koji smo ga poznavali, poštivali i divili mu se ostaje spremiti njegov blagi osmijeh duboko u srce, a njegove riječi slične kristalnoj kuglici vedrine u naše sjećanje pa neka živi u nama dok ima nas.

Čovjek koji je zračio dobrotom, ljepotom i ljubavlju uvijek umre prerano, uvijek umre mlad.

Boris Drandić

****** 

Životopis

Vladimir Jurić rođen je u Sarajevu 26. kolovoza 1937. godine. Gimnaziju je završio 1956. u Novoj Gradiški, prirodnu skupinu predmeta 1960. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a 1967. godine na Filozofskom fakultetu diplomirao je pedagogiju i sociologiju te 1973. doktorirao tezom „Učenikovo pitanje u suvremenoj nastavi”. Bio je osnovnoškolski nastavnik od 1960. do 1963. godine u Starom Petrovom Selu, potom u Zagrebu, gdje je i školski pedagog te mentor studentima pedagogije. Nakon doktoriranja kratko je profesor na Pedagoškoj akademiji, a 1974. godine kao docent u Centru za pedagogijsku izobrazbu i istraživanje Sveučilišta u Zagrebu predaje Didaktiku. 

Od 1975. predavač je na dodiplomskom, poslijediplomskom te posebnom studiju za školske pedagoge, a od 1979. kao izvanredni i od 1982. godine kao redoviti profesor i predstojnik katedre za didaktiku na Odsjeku za pedagogiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje Didaktiku, Školsku pedagogiju, Metodiku rada školskoga pedagoga i metodike prirodoznanstvenoga područja. Honorarni je predavač i mentor na Filozofskom fakultetu u Zadru od 1979. do 1986. godine, a višekratno predaje didaktiku i na poslijediplomskom studiju Muzičke akademije u Zagrebu. Surađivao je u izradi koncepcije hrvatskoga sustava odgoja i obrazovanja, posebice u ustrojavanju stručne pedagoške službe u školama. 

Autor je više knjiga s područja didaktike i metodike te suautor srednjoškolskih udžbenika, pedagoških priručnika i zbornika. U znanstveno-teorijskom radu proučava utjecaj kvalitete nastavnoga procesa na ponašanje učenika (Prema slobodnoj školi, suautor, Zagreb 1992.), ulogu nastavnika i njegov utjecaj na razrednonastavni proces te modele logičkoga programiranja nastave (Priručnik za ravnatelje, suautor, Zagreb 1993). Stručne priloge i članke objavljuje u periodicima Pedagoški rad (1965. – 1972., Napredak 1991., 1994. – 1995., 1998., 2000.; urednik 1988. – 1998.), Pogledi i iskustva (1972.), Propisi i praksa (1974. – 1975.), Pedagogija (Beograd 1977.), Školske novine (1987.), Život i škola (1993.) i Društvena istraživanja (1995.). Dobitnik je godišnje Nagrade „Ivan Filipović” za 1973. godinu.

U znanstveni opus profesora Jurića spadaju četiri važne knjige: „Učenikovo pitanje u suvremenoj nastavi” (Zagreb 1974.), „Metodika rada školskog pedagoga” (Zagreb 1977., 1988., 1983.), „Metoda razgovora u nastavi” (Zagreb 1979.) i „Modeli upravljanja nastavnim procesom” (Zagreb 1987.).