Poezija okrjepljujuće samoće

Danijela Zagorec rođena je 1968. u Zagrebu. Odrastala je u Križevcima gdje živi i radi kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Od 2018. u statusu je učiteljice mentorice u Osnovnoj školi Ljudevita Modeca. Voditeljica je literarne družine i s učenicima redovito sudjeluje na državnim literarnim natječajima te na smotri Lidrano u literarnom i scenskom izrazu. Piše scenarije i surađuje kao autorica u nakladničkoj kući Ljevak. Tajnica je Udruge za promicanje znamenitih Križevačna „Dr. Stjepan Kranjčič” i Ogranka Matice hrvatske u Križevcima, koji joj je u srpnju prošle godine objavio i prvu samostalnu zbirku Ne tražim razloge za koju je predgovor napisala pjesnikinja Božica Jelušić. 

Poeziju piše još od studentskih dana. Do sada je pjesme objavljivala u časopisima (Marulić, Danica), u Školskim novinama te u književnim zbornicima Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva „Stjepan Kranjčić”. 

Udana je i majka je troje djece.

Misterij

Spustiše se zrna u dlanove zemlje,

utrobu meku, uzdarjem zagrljenu.

Stoljeća huče u brazdama,

duboki se mir oslanja o sklopljene ruke.

Kiša škropi s visina, drhtaj sreće

omata klasje.

Rađa se život, zlatno je polje

odraz neba i molitve majke, 

hoda u sjeni.

U titravu zraku plodovi se njišu,

plešu i šapuću, daruju svitanje.

Sagiba se koljeno pred Istinom

i svaki dan iznova

u kruhu 

se poznaje.

Ne tražim razloge

Volim zato što volim

i ne tražim razloge 

zašto ljubim svako svitanje 

i svaku kap što se jutrima rosi.

I traganje za notama,

njihovu nadmoć 

nad mojim riječima,

i ne tražim razloge zašto je to tako…

I šaputanje lišća

u tiha popodneva

kada se šetališta rumene

u smiraju sunca, 

a ja pogledom slutim prve zvijezde,

i ne tražim razloge zašto je to tako…

I skakutavu kišu

koja ispire tuge i zaborave,

kristaleći se kapima 

ispod ulične rasvjete,

i ne tražim razloge zašto je to tako…

I tihu izmaglicu 

što uznosito čuva crkveni toranj

u jutrima drugačijim od prethodnih,

i kotrljajući zvon sa zvonika,

mog najvećeg putokaza,

i ne tražim razloge zašto je to tako…

Volim plavetnilo nebeskih širina, 

to more uzdarja nad ljudskim koracima,

taj zagrljaj nada mnom …

…i znam zašto je to tako.

Cvrčci

Razlomljena nota

u grudima,

zaboravljena čaša

u predvečerje,

otkrivena sjena

u poljupcu…

Govorili smo

 velike riječi,

ali i cvrčci su

rekli više

Stube od kamena 

Dvije tisuće stuba i još poneka, 

u pravilnom se uzdižu nizu,

okrhnutih rubova, sa žilama vjekova,

dok cvili vrijeme i udaraju zvona.

Na svakoj trag, odraz neba,

ozvjezdanih staza evanđelja.

Koraci tihi, kreposni, anđeoski, 

opjevani psalmima u krošnji masline,

u svaku stubu utisnuše godove križa.

I valja pogledati gore, hrabro, 

bez straha od buke i nastaviti hod, 

noseći (s)trpljenje snagom kamena, 

na dlanu

Graditelja 

svevremena.

U okomici križa

Istina goruća

hlapljiva

kristalna

čista…

Drhtaj samoće 

u godu drveta,

u okomici križa

sjaji nad bukom svijeta,

suvišnim riječima,

reklamama,

društvenim mrežama,

izgubljenim osmjesima…

Omotana vremenom

strpljivo se spušta,

i traži nas, 

traži…

Zrelost

Uvijek me zbunjivala

zrelost ljeta i moja

predodređenost da 

se predam trenutku.

Dok se zemlja topila

u dahu sunca, 

ja bih mirovala

u davanju sebe

svakoj travki

što slavi život.

Sretna kao žetelac

kad u titraju zraka

skuplja posijano zlato, 

i ja hodam toplim 

poljima. 

Žanjem ljubav.

Božica Jelušić

Danijelini tihi svjetovi

Riječ je, odmah se vidi, o vještoj pletilji, obrazovanoj, opredijeljenoj za književnost, sa zalihama pročitanog i doživljenog, koja je svoju mladenačku očaranost stihovima na jednom mjestu sažela u rečenicu: „odjeveni u grimiz ritma i slika.” Danas, na sredini životnog puta, pjesnikinja zrelo promišlja svijet, poznavajući vrijednost tišine. Na nekoliko će mjesta ustvrditi: „Oblačim samoću kao staru haljinu, / izblijedjelu ali ugodnu”, ili: „Oblačim samoću i njome / grlim prostor oko sebe.” Nije to ultimativni solipsizam, niti izdvajanje u „kulu bjelokosnu”, već razumijevanje kreativnog procesa, koji traži fazu inkubacije, da bi se misli iskristalizirale, slike izbistrile a poante izoštrile, kao što u pravoj, solidnoj književnoj produkciji mora biti. Poezija dobiva i svjetonazornu težinu, biva instrumentom spoznaje i estetskim obrascem u kome autorski duh funkcionira.

U slučaju Danijele Zagorec okosnica je pjesničke prakse kršćanska antropologija. Njene su pjesme lijep primjer nenametljive duhovnosti, koja se provlači kroz sve pore stvarnosti. (Iz Predgovora)