Poezija – iskrena, životna i svevremena

Sanja Miloloža rođena je 1971. u Zagrebu, udana, majka troje djece. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1998.), apsolventica znanstvenoga jezičnog magisterija (2000.). Više od dvadeset godina radi kao profesorica hrvatskoga jezika u osnovnoj školi. Autorica je brojnih školskih udžbenika, radnih bilježnica, zbirki zadataka i priručnika za nastavu hrvatskoga jezika. Osim knjiga za nastavu hrvatskoga jezika bavi se pisanjem poezije, priča i stihova za glazbu. Nagrađena je na Uskrsfestu 1998. za tekst Pomisli me, Isuse. Nominirana je s kolegom Markom Jašekom za nagradu Porin za dječji album Svijet Kaštelanaca. Peterostruka je dobitnica nagrade Ministarstva znanosti i obrazovanja za najuspješnijega odgojno-obrazovnog djelatnika. Utemeljiteljica je, voditeljica te glavna i odgovorna urednica portala školskog lista Čarobna frula, Josipove jezične galerije i Društva profesora hrvatskoga jezika. Nakon smrti kćeri Ive, likovne umjetnice i pjesnikinje, u suradnji sa Školom primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb pokreće nagradni Memorijal Aorta neba za učenike ŠPUD-a Zagreb. U pripremi je i igrano-animirani videospot za pjesmu Vrtlog koju je autorica napisala zajedno s Ivom, a uglazbio je Marko Jašek.

Izbor iz poezije

Svilena pjesma

Radosti moja, pile malo,

U nebu što si zapjevalo

Pjesmicu modru, zvonku i milu

Modru iz očiju prosula svilu

Kojom me gledaš nevidljivo

Kojom me grliš negrljivo

Kojom me braniš nebranjivo

Kojom te molim umoljivo

Za smijeh tvoj glasan, prasak vedrine,

Osmijeh tvoj jasan, časak miline,

Modrooka radosti moja

A da ti podam izrezak duše

I stisak suza što dah mi guše

Kucka ko srce bezvremena boja

(Iz zbirki Lirice / Svevidljiva Iva)

Jutrozov

Oslobodi me, Bože, granica uma,

psovki iz usta nezadovoljstva

i daj mi jutro, beskrajno, čisto

bez naftalina i poznatih gluma.

Jutra mi treba, jutarnjih voljstva,

darak po brezici, poljuba tristo,

i sunašca dva sa srebrnog druma

izvorom prozračnih bisernih svojstva.

O, majušna roza kišna glisto,

u ljubljenoj kiši moja su rojstva

za tebe daleka, banalna suma

vječito drugog i vječito istog.

Al’ meni treba svemodroga zlata,

dubine i neba bez povrata.

(Iz zbirki Lirice / Svevidljiva Iva)

Notturno s okusom kiše

To se nakon kiše desi

Ili nisi ili jesi

To se nakon kiše desi

Ili ništa ili sve si

To se nakon kiše desi

Oko moje, sjaj te resi

To se nakon kiše desi

Kovrčava kišo li si

To se nakon tebe desi

Ili jesi ili nisi

Bez ljubavi ništa ti si

da te sjajan dukat resi

ili nisi ili jesi

samo jedna što se krijesi

sa mnom li je

zvijezda li je

Iva li je

E.

(Iz zbirke Notturni)

Mjesečeva kolijevka

otkad si odzvjezdila

i za me nema lijeka

jedino nju čujem

mjesečeva rijeka

što se mlijekom spustila

na moje tamnine

što razdaje potoke

u dublje visine

i tako bi dovijeka

jedna mati plakala

jedna kći je pratila

negdje s neba duboka

a njiše se dovijeka

mjesečeva kolijevka

(Iz zbirke Notturni)

Duda se vraća kući

To je tvoje prvo more na jugu Hrvatske.

Jutrima bi otac kupovao lokarde 

izravno iz ribarskoga broda 

i cijela se četveročlana obitelj te godine 

nauživala 

svježe ribe.

Ali ti si oduvijek bila posebna ribica.

Već plivaš, Djetešce,

plavi repić

smočio se 

zajedno s plavom dudom sa žutom ručkicom

koju si, na moj nagovor,

odlučno bacila ribicama 

svojom bucmastom brončanom ručicom

dakojo, dakojo,

u makarski plićak.

Tvoji su roditelji i braco sumnjičavo gledali

tvoj hrabar čin.

* * *

Mamice, jibice ne žele moju dudu!

uskliknu oduševljeno 

majušna ti

kad ti je more vratilo dudu

začinjenu morskom solju i pokojom morskom travkom,

i to zadnju iz tvog dudomanskog arsenala.

S neskrivenim si je uživanjem vratila kući,

u svoja nestrpljiva ustašca.

O, ribice moja mala dudava!

Iva Miloloža (iz zbirke Aorta neba)

Bitan je Krist 

Bitan je.

Još je mnogo puta bitan.

Jednom previše,

a vječno premalo,

upozorili su me anđeli.

Tri puta palo mi je Sunce.

Iz ruku mi je tekla krv,

iz očiju su mi kapale suze.

Ja nemam riječi

jer ne znam gdje su,

jer ne znam koje su,

ali znam gdje je istina.

Razapeta je

skupa s Tobom

na dvjema gredama od grijeha.

Riječ kritike

Lirice, lirski akvareli autorice Sanje Miloloža, hvalevrijedna je knjiga koja nam donosi četiri dijela iznimne motivske šarolikosti raznorodne forme – lirskih proza, sonetnih vijenaca, pojedinačnih lirskih pjesama te uglazbljenih versa.

Čitanjem Lirica otkrivamo autoričin skriveni svijet, suživljavamo se s njezinim riječima i mislima, osjećamo dah mudrosti života. Autorica komunicira s čitateljem svojim emotivnim i poetskim porukama izniklim iz životnoga iskustva svakodnevnih situacija, njezina dubokoga ja, i „samotinjskih trenutaka ljudske duše” (Plavo čudo). Poetičnost je Lirica za svakoga.

(…) Knjiga Lirice ne traži posrednike ni tumače, nalazi sadržaj u vlastitu životu i upravo je to ono što ju čini široko dojmljivom, iskrenom, životnom i svevremenom. (Sanja Bosak, prof., izvrsna savjetnica)

***

Znati s riječima jest mudrost, jer u nju je ukorijenjeno iskonsko i izvorno znanje, ali s njima moći stvarati nove riječi jest čudo. Zbiti srce u uske krugove. Alkemija. Sanja kao vrhunski rječoštovac i rječotvorac, i ovom zbirkom dokazala je alkemijsku sposobnost stihotvorca. Nanovo je uspjela zauzdati krik, pronaći nove, nepotrošene riječi i lakoćom kreativca ugraditi ih u stihove o Ivi, životu, ljubavi, čežnji i patnji, stvaranju…

(…) Notturni su intimno-refleksivne pjesme koje nam otkrivaju tijek misli, noćni svijet nemira i intenzivnih traženja odgovora na ono vječno pitanje s onu strane srca. „Kako?“ „kako da u tim purpurnim krošnjama tvoje smrti nađem pticu uzroka“

To muklo kako vječno je zašto, jer majčino srce ne zacjeljuje, traži povoja, traži cjelov.

 Svaki stih Notturna svojevrsna je misa za Ivu. Misa koja je u isto vrijeme žrtva, ali i najsavršenija molitva. Izravno obraćanje.