Krijes na Gori

Kako ja pripadam onoj generaciji koja je kroz svoj životni vijek doživjela već mnogo, pa imam potrebu ispričati nešto od tih običaja, koje je naš narod gajio za Uskrs, kako prije tako i poslije toga velikog goda. Iskoristila sam svoje vršnjakinje i prijateljice da mene podsjete i ispričaju mi ono što je u njihovu kraju nekada bilo uobičajeno, a sada se već pozaboravilo. Moram reći da su mi neke iskreno i od srca rado ispričale, ono što su u svome djetinjstvu imale priliku vidjeti, doživjeti i uživati. Običaji nisu nikako bili svagdje jednaki, svaki se kraj prilagođava i slavilo se već prema mogućnostima i sposobnostima. Kad stariji pričaju ono što su doživjeli, to će možda mladima biti malo neobično, jer mnogo se stvari izmijenilo, zaboravilo, možda i izgubilo. Već sami nazivi Uskrsa nisu bili jednaki u svim krajevima. Na primjer :Vazam, Vuzem, Vaskrs. Vrsta jela isto tako nisu svagdje bila ni dostupna, niti su se spremala na isti način. Moram naglasiti svakako da niti krijes nije uvijek bio na istome mjestu, pa ni u isto vrijeme. U nekim krajevima krijes se palio ispred crkve i komadići zapaljenoga drvca unosili su se u crkvu na večernicu i njime su se palile svijeće i to ne kupljene u marketima, nego kod svjećara, dapače krijes se zvao i vuzmenka, dok se negdje vuzmenkom nazivala i suha šunka koja se kuhala uvečer uoči Uskrsa. „Nije baš kod nas ni bilo šunkeˮ ‒ naglasila je Ivanka iz Like. – „Ja sam upamtila nešto najbolje za jelo, ono što je ispekle moja stara majka, to je bilo janje pečeno. Kad smo se vraćali s mise, mirisalo je čitavo dvorište, nikada više u životu ja nisam ništa tako dobro jela, iako sam najveći dio života provela u Zagrebu. A što se tiče krijesa, kod nas djeca nisu smjela ići blizu krijesa, pa ni žene i djevojke, a momci su se natjecali tko će moći vatru najbolje preskočiti.ˮ „Krijes se kod nas palio na najvišoj gori, tamo odakle se vidjelo nadaleko, a vidjeli su se visoki krjesovi drugih, sve do Karlovca, ali naš je bio najvećiˮ ‒ reče nam Štefica, koja je rođena u mjestu gdje se rodio blaženi Stepinac. Još je dodala da je ona najviše Uskrsa provela tu i da je bilo uvijek svečano. Katica iz Slavonije ispričala je da tamo kod njih nije bilo krijesa, a na misu se donosile ukrašene grančice i njima su u određeno vrijeme udarali po klupama i tako podsjećali na teške rane i boli koje je Isus podnosio kako bi spasio čovjeka i oprostio mu grijehe. A hrane je u Slavoniji obično bilo dovoljno za svakoga, no ipak je svakomu najukusnija bila kulenova seka, ne presušena, te kulen, car poslastica, do dan danas. A dječica su u Slavoniji ipak najviše voljela kolače s orasima i makom, bez toga ne bi mogla nikoja kuća. „Ja sam opet najviše zapamtila krijes, koji se kod nas palio na Đurđevo, Jurjevoˮ ‒ javila se Anica iz Laza „Kako to? ˮ ‒ zapitale su odmah uglas sve tri slušateljce. „Pa zato što naša crkva nosi njegovo ime i kod nas je onda veliko proštenje. A od jela kod nas je jako omiljen kolač od sira, a ovaca ni janjaca Zagorci nisu