I nakon svega ostaje samo – umjetnik riječi

O njegovu književnom djelu u hrvatskoj i stranoj književnoj kritici i književnopovijesnim studijama već je sve rečeno što se moglo reći, i pozitivno i negativno, kao i o njegovim svjetonazorskim i političkim opredjeljima, pri čemu se često događalo da međusobno suprotstavljene ideološke raprave i polemike o toj strani Krleže kao osobe, u različitim vremenima i u različitim povodima, gurnu u drugi plan Krležu umjetnika riječi, a upravo je to – vrsnoća književnoumjetničkog tkanja riječi, koju su mu, vrsnoću, priznavali i najljući politički i ideološki protivnici – što ostaje iza svakoga pisca, pa i iza Krleže, kad jednom odu s ovozemaljske životne pozornice. 

Uz 130. obljetnicu života Miroslava Krleže donosimo nekoliko relativno manje poznatih ili bolje rečeno: drukčijih tekstova od onih kakvi se uobičajeno navode uz različite Krležine obljetnice, tek kao podsjetnik na Krležu, koji je znao i „grmjeti”, kad bi se obrušio na svoje književne i ine oponente kao i (ne)djela povijesne zbilje, ali i lirski „rominjati”, poput proljetne kiše, onako za dušu i svoju i onoga tko to bude čitao. Pa neka u ovom prilogu to bude ovaj drugi Krleža. 

Oprema je redakcijska.

Jesenja pjesma

Nepoznat Netko donio je Jesen 

u Sjevernu Sobu. 

O, sada, 

kad sve je boja, berba i miris vina, 

i kada se čuje pjesma Stvari i Zivina, 

i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu, 

Nepoznat Netko donio je Jesen 

na srebrnom pladnju

u sobu:

grožđe i kruške, jabuke i smokve.

A vani se puše sunčanog soka lokve, 

i čuje se kroz prozor 

gdje u svili dana 

pjeva negdje žena.

I cvrkuću ptice.

(Pjesme I, 1918.)

Dojmovi iz djetinjstva

Nije čovjek i nikada više ne će biti u stanju da dostigne snagu prvih, djevičanskih dojmova iz djetinjstva, jer je jedino, što mu preostaje, da mjeri svoje današnje racionalne kombinacije sa prvim utiskom, da nadovezuje na ono prvo rastvaranje zjenica i ono prvo nevino drhtanje pred ljepotom. I kada neki „mislioci” danas govore s omalovažavanjem o takozvanoj „emotivnoj estetici”, oni dokazuju samo to da nemaju pojma o čemu se u „estetici” radi, ako se uopće o nečemu radi kada je riječ o „estetici”...

(Djetinjstvo u Agramu godine 1902. – 03., 1942.)

Dječja igra – zov praživota

Dječja igra je borba protiv ispraznosti društvenog života. Djeca se igraju države, vojske, obiteljskog života, fijakerskih konja, teatra i tako dalje, dječja igra je lepršava imitacija društvene igre odraslih, ali uvijek lišena ubitačne gravitacije takozvane društvene stvarnosti. Dječja je igra (kao kod mladih životinja) oslobađanje suvišnih tjelesnih snaga, ona je duhovito parafrazirani bijeg pred vakuumom društvene dosade, često i njena karikatura, otpon od napetosti neprirodnih socijalnih odnosa i razlika, dječja igra, dakle, nije napor nego odmaranje od izvjesnih napora, a da se ne radi samo o izmjeni vrste kretanja, ona je djelatnost koja čitavim sistemom nelogičnih postupaka izaziva veselje. Odraz najraznovrsnijih životnih prilika, dječja je igra uslovljena društvenošću, a dijete se ni u svojoj Igri ne može udaljiti od tužne zbrke kakva vlada u ljudskim mravinjacima, ali je ona oduhovljava pjesničkom fantazijom. Žamor društvene gungule dopire do najranijeg djetinjstva. Otimanje toj gunguli u djece je zov prašume, zov praživota, nagon još nepripitomljene životinje koja prisluškuje glasove slobodne prirode. Djeca bježe, djeca se sakrivaju, djeca izbjegavaju grubu životnu stvarnost, djeca stvaraju svoje svjetove po mračnim prostorima, pod stolovima, iza zavjesa, po podrumima i tavanima. U tu svoju „Slobodu” djeca unose reflekse osmišljenog i odruštvovljenog života koji ih je već izobličio; igraju se rata, krvnika, suca, stratišta, smrti, sprovoda, svadbe… 

(Djetinjstvo u Agramu godine 1902. – 03., 1942.)

Knjige – zvjezdani putokazi

Uprkos svemu: na raskršćima vjekova uvijek je bilo knjiga koje stoje kao zvjezdani putokazi. To su prometejske knjige. To su neukrotive, životne, neposredne, slobodne knjige, zaronjene čistoćom svojih misli u zvijezde, u bezdan zvjezdanih mora. Te su knjige kao vjetar ili urlik vuka, blijesak buktinje i zov daljina, one ne će da se pokore zakonima sveopće ropske uslovljenosti, jer se otimaju stvarnosti svojih životnih prilika junačkom snagom vołje, koja hoće da prevlada otpor mraka i da se kao sjaj svjetiljke probije kroz tminu. Kroz takve knjige progovara neukrotiva životna snaga ljudske ljepote, morala i istine jedinstvenih elemenata, što ih je čovjek stvorio na svoju sliku i priliku kao idealne slutnje da će prevladati sva prokletstva što ga prate od spiljskih davnina…

(Književnost danas, 1945.)

Pod kestenovim stablima na Promenadi

Šetnja Promenadom sa pogledom na katedralu, od katedrale pa do tornja Svetog Blaža u magli. Toranj Ilice 234 sa dimnjacima starog Vodovoda, pogled na grad iz Gornjogradske gimnazije do kupole kavane „Korzo”. Tiho kulja sivi pepeljasti dim iz trulih dimnjaka, i tko bi rekao da takav jedan dimnjak na krovu Duge ulice 7 stoji u najintimnijoj vezi sa subjektom koji ga promatra? Pod ovim kestenovim stablima, tu na Promenadi, odigralo se mnogo toga što je bilo sudbonosno za život čovjeka, i svega je nestalo, izdimilo se kao sivi pramen pepeljastog dima iz dugouličnih dimnjaka. Nestala je beskrajno velika masa kretnja i riječi, svega što znači „tjelesno nešto”, svega što stvara ličnost kao takvu.

(Dnevnik, 1968.)

Zlato i srebro Zadra

Po donatorima i po većini majstora, zadarsko zlato dokaz je, prije svega, o Slavenstvu ovoga grada. Od ranog srednjeg vijeka pa sve do pada Bosne, od Čikinog bakrenog krsta do blistavog kovčega anžuvinske kraljice Jelisavete Kotromanićke, ime Zadra vijorilo je u grimizu krvi i ognja, u dimu požara, uz jauk djece i žena pod ruševinama, kao barjak kroz stoljeća. Gledali su Zadrani svijetle mletačke sablje kako bliješte vjekovima i znali su kako taj sjaj pobjedonosnog oružja ne će rasvijetliti ničije pameti osim njihove, vlastite. Pa kad su se pred Svetim Ocem hrvatski raspjevali u Svetoj Stošiji prije devet vjekova, dakako da se taj osjećaj jezične pripadnosti nije podudarao sa zapadno-evropskom, suvremenom formulom narodne svijesti, ali da to nije bio klasičan protest protiv papinskog izopćenja materinjeg jezika iz Crkve i da to nije bila otmjena gesta protivu latinske političke i rasne diskriminacije sa strane najvišeg moralnog autoriteta, to se ne bi moglo reći. Taj politički, kulturni i religiozni otpor ovoga grada protivu inostranih upliva, to dosljedno nepodređivanje stranim zapovjedima, taj prkos, koji se često golim prsima suprotstavljao, gvožđem okovanim galijama, to je ostalo glavnim motivom naše srednjevjekovne historije, u okviru koje je Zadar samo jedna lađa, koju su potopili poslije petstogodišnje borbe.

(Zlato i srebro Zadra, 1950.)