Otac hrvatskoga jezikoslovlja

Stjecajem okolnosti dva teksta u ovome dvobroju Školskih novina povezuje Bartol Kašić – onaj (ovdje susjedni, na prethodnoj stranici) o važnome otkriću povjesničara Stjepana Krasića o hrvatskome jeziku, u kojemu se Kašić navodi kao bitna sastavnica znanstvenoga interesa autora Krasića, i ovaj ovdje u kojemu se osvrćemo na časopis Matice hrvatske Kolo, koji u svome 3. broju za ovu godinu temu broja posvećuje Bartolu Kašiću uz 450. obljetnicu rođenja mu i 375. obljetnicu smrti. 

Slikovito i simbolično u suvremenim i Kašićevim svetopisamskim prijevodima u svjetlu kognitivne lingvistike i lingvističko-valne genetike – naslov je članka Nataše Bašić u kojemu se autorica nakon uvodnoga „orisa Kašićeva životopisa i djela” bavi „lingvističkim izazovima svetopisamskih tekstova”, pred kojima je stajao i Kašić, a zatim se usredotočuje na pojedinosti Kašićeva prevodilačkoga umijeća u svjetlu već spomenute kognitivne lingvistike i lingvističko-valne genetike, o kojoj ovdje ne će biti riječi jer bi nam objašnjavanje tih supernovih znanstvenih disciplina trebalo više prostora nego za sve ostalo što je ovdje u prvome planu, a to je Bartol Kašić i njegovo djelo, recimo to: u svjetlu povijesnoga razvoja hrvatskoga jezika. 

„Bartol Kašić živio je i djelovao u poslijetridentsko vrijeme, koje je obilježeno duhovnom katoličkom obnovom i zamahom u književnom stvaralaštvu i u znanstvenim istraživanjima. To je vrijeme afirmacije nacionalnih jezika, novih svetopisamskih prijevoda utemeljenih na Vulgati, i ustrajavanja na njihovu sadržajnom pročišćenju jer su se s vremenom biblijski tekstovi u mnogim lokalnim prevoditeljsko-redaktorskim zahvatima bili udaljili od izvorne svetopisamske riječi. Na svim je tim poljima Kašić ostavio vrijedne prinose, koji se, gledajući zbirno, svrstavaju u red onodobno najbrojnijih i u kulturološkom pogledu najvrjednijih jer prijevodom Svetoga pisma na narodni jezik takvi narodi postaju međunarodno priznatim članovima svjetske kulturne zajednice. Kašić je toj afirmaciji hrvatskoga naroda pridonio izradbom gramatike, rječnika i svetopisamskim prijevodom, zaokruživši tako jednu etapu na višestoljetnom putu razvitka hrvatskoga jezika s osloncem na bogatoj glagoljaškoj i latiničnoj tradiciji”, piše Nataša Bašić. 

Kašić je autor prve hrvatske gramatika Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604), koja je, kako ističe Radoslav Katičić, pisana znanstvenom akribijom s osloncem na antičke i renesansne gramatičare. „U svojoj gramatici mladi Kašić, bilo mu je tada tek 24 godine, nije opisao svoj rodni govor kakav se govorio u gradu Pagu, nego književni jezik kakav je mislio da je najbliži najboljemu i najraširenijemu. Taj je jezik vrlo promišljeno dijalekatski stiliziran. Dosljedno je ikavski, što paški govor nije, temeljno je orijentiran prema čakavskim dijalekatskim osobinama. (…) To je važna prekretnica u povijesti književnoga jezika u Hrvata, prekretnica koja vrlo razgovijetno kreće prema budućnosti”, napisao je Katičić za Kašićevu gramatiku, a Nataša Bašić ga citira i tako još jednom, i ne hoteći, doziva primisao o besmislenosti žalopojki, koje se i danas mogu često čuti, kako je prava šteta što se ilirci nisu odlučili za neko drugo narječje. Kašić za općeni jezik izabire franjevački bosanski, jer ga je držao pravilnijim i čišćim. Pisao je da „Dubrovčani sami sebe zavaravaju kao da bi samo oni govorili medenim riječima, a njihov je govor ipak pun talijanskih, grčkih, latinskih i drugih izvrnutih riječi”, pa tako dalmatinsko pokajao sam se govore „pentisko san se”. 

Marito Mihovil Letica u članku Jezik Bartola Kašića i naš jezik Kašićev jezik promatra kroz pizmu semantičke metaforičnosti same riječi jezik (hrvatski jezik, kajkavski jezik, splitski jezik, paški jezik…ne znači isto, nego slično), a potom se zaustavlja na jeziku kao najvažnijem identitetskom obilježju te na povijesnoj pojavnosti naziva hrvatski jezik, da bi potom podrobnije pobrojao Kašićeve jezikoslovne zasluge, da bi u zaključio kako je Kašić, nastojeći oko jezičnoga ujednačavanja i normiranja, „zacrtao smjer standardizacije hrvatskoga jezika te s pravom ponio naslov Otac Hrvatskoga Jezikoslovlja”. 

U trećemu prilogu Jelka Vince Pallua pod naslovom Bartol Kašić – misionar, putnik, etnograf također ističe kako je autor prve hrvatske gramatike „zasigurno jedna od najvažnijih osoba hrvatske pisane kulture – kako svojim zauzetim jezikoslovnim radom tako i bogatim književnim opusom. Oslanjajući se ponajprije na Kašićevu Autobiografiju autorica se najprije bavi dvjema Kašićevim misijama u krajeve pod turskom vlašću, a potom Kašićevim putešestvijama po Apeninskom poluotoku, zaključivši kako bi se za Kašića moglo reći da je uz ostale zasluge (prvi hrvatski leksikograf, prvi pisac hrvatske gramatike te prvi prevoditelj cjelovite Biblije) bio i jedan od prvih, iako neformalnih, etnografa. (ir)