Razdoblje: Austro-Ugarska i Kraljevina Jugoslavija

Božena Filipan i dr.: PET STOLJEĆA NARODNE PROSVJETE I ŠKOLSTVA U VARAŽDINSKIM TOPLICAMA

Objavljivanje ove knjige bio je dio programa velike svečanosti obilježavanja 500. obljetnice osnovne škole u Varaždinskim Toplicama 1980. godine, po tadašnjim spoznajama najstarije narodne škole ne samo u Hrvatskoj nego i u Jugoslaviji. Škola ima posebno povijesno značenje zato što se nastava u njoj održavala na narodnom hrvatskom (kajkavskom) jeziku, što je tada bila iznimna lokalna pojava, a ne dio školskog sustava (hrvatski je jezik u škole u Hrvatskoj službeno uveden u 18. stoljeću). U povodu toga Varaždinske Toplice dobile su novu modernu školsku zgradu za svoju Osnovnu školu „Antun i Ivan Kukuljević”. Proslava je imala državnu razinu pa je predgovor knjizi napisao tadašnji republički sekretar (ministar) prosvjete Stipe Šuvar, Predsjedništvo Jugoslavije odlikovalo je školu visokim Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, a Sabor SR Hrvatske bio je pokrovitelj proslave. Suizdavači su knjige bili Odbor za proslavu 500. obljetnice utemeljenja škole u Varaždinskim Toplicama, Pedagoško društvo Varaždin i SIZ kulture Novi Marof (Varaždinske Toplice danas imaju status grada, a onda su bile mjesna zajednica općine Donji Marof). Knjiga na 280 stranica donosi iscrpan prikaz polumilenijske povijesti škole u Varaždinskim Toplicama i u tadašnjoj općini Novi Marof te životopise istaknutih učitelja tog kraja. Urednik je knjige Ante Bežen.

Božena Filipan (1931. ‒ 2021.) autorica je većeg dijela teksta knjige o školi u Varaždinskim Toplicama, a ostale su tekstove napisali tamošnji suradnici. Bila je istaknuta prosvjetna i kulturna djelatnica u tom kraju, školska psihologinja, ravnateljica škole u izgradnji i školska pedagoginja. Pokrenula je manifestaciju „Kukuljevićevi dani” u Varaždinskim Toplicama, izdala nekoliko knjiga o zavičaju, bila predsjednica ogranka Matice hrvatske i pjesnikinja na kajkavskom izričaju.

  

Mihajlo Ogrizović: MARIJA FABKOVIĆ

Ovo je prva knjiga iz povijesti pedagogije koju su izdale Školske novine i prva u nizu od četiri monografije u izdanju Školskih novina o poznatim hrvatskim učiteljicama i pedagoginjama iz druge polovine 19. i početka 20. stoljeća. Objavljena je 1973. Autor je jedan od vodećih povjesničara hrvatskog školstva i prosvjete, a urednik Đuro Plemenčić, novinar urednik Školskih novina. Knjiga na 180 stranica sadrži prikaz životnog puta, podatke o pedagoškom, društvenom i književnom radu Marije Fabković te bibliografiju njezinih radova.

Marija Fabković (1833. ‒ 1915.), češkog podrijetla, školovala se u Češkoj, prva je licencirala nastavnica za građanske škole u Austriji. Istaknuta učiteljica i pedagoška spisateljica, borkinja za ženska prava, novinarka i prevoditeljica, pripadnica skupine liberalnih nacionalno i slavenski orijentiranih hrvatskih intelektualaca. Bila je pod utjecajem učenja vodećih građanskih filozofa i pedagoga poput Spinoze, Leibnitza, Rousseaua, Komenskog, Pestalozzija, a posebno Duittesa i Disterwega. Pristaša je politike Ante Starčevića, sa svojim suprugom i također važnim učiteljskim prvakom Skenderom Fabkovićem. S njim je bila i među osnivačima Hrvatskog pedagoško-književnog zbora 1871. godine.

 

Mihajlo Ogrizović: MARIJA JAMBRIŠAK

Nakladnici knjige su Školske novine i Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a objavljena je 1979. Urednik je Đorđe Đurić, a recenzent Dragutin Pazman. Na 194 stranice iznosi se životni put, pogledi na sociološke i pedagoške osnove ženske ravnopravnosti, pedagoška misao i praktična djelatnost te pregled literarnog rada.

Marija Jambrišak (1847. ‒ 1937.) bila je istaknuta učiteljica i borkinja za prava žena. Završila je učiteljsku školu, a na Bečkom pedagogiumu bila je u svoje vrijeme jedina studentica. Pročula se po tome što je na Učiteljskoj skupštini u Zagreb prva javno zatražila jednake plaće za učitelje i učiteljice. Osnovala je i uređivala časopis Na domaćem ognjištu te 1900. u Zagrebu učenički dom koji i danas radi pod imenom Učenički dom Marije Jambrišak. Bila je aktivna članica Pedagoško-književnog zbora i Udruge učitelja Hrvatske i Slavonije. Napisala je knjige O pristojnom vladanju te Znamenite žene iz priče i povijesti. Dobila je više uglednih odlikovanja.

        

Mihajlo Ogrizović: LIKOVI ISTAKNUTIH PEDAGOGA I i II

God. 1980. izašle su dvije knjige Mihajla Ogrizovića s portretima poznatih hrvatskih pedagoga iz druge polovine 19. i početka 20. stoljeća. Donose se njihovi životopisi, prikaz i ocjena stvaralačkog rada te informacije o važnijim djelima. U prvoj su knjizi Ivan Filipović, Marija Fabković i Skender Fabković, a u drugoj Ljudevit Modec, Mijat Stojanović i Stjepan Basariček. Obje knjige recenzirao je Dragutin Pazman, a urednik je Đorđe Đurić. Ovaj kolektivni prikaz uglednih pedagoga doprinos je ne samo njihovu boljem poznavanju u javnosti, nego i afirmaciji pedagogije kao struke i znanosti isticanjem njezinih uglednih predstavnika i njihova doprinosa razvoju školstva.

  

Ivan Dumbović: MILKA POGAČIĆ

Knjiga je objavljena 1979., a suizdavač je Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Recenzenti su Mihajlo Ogrizović i Milivoj Gabelica, a urednik Ante Bežen. Na 180 stranica sadrži podatke o životu, društvenom i pedagoškom radu Milke Pogačić te iscrpnu bibliografiju njezinih radova (oko 280 jedinica).

Milka Pogačić (1860. ‒ 1939.) proučavala je europska reformska kretanja u obrazovanju i bila osobito angažirana u primicanju školovanja siromašne djece te osnivanju dječjih domova, skloništa i oporavilišta. Osnovala je i vodila Višu djevojačku školu kućanskog smjera u Zagrebu i uređivala časopis Domaće ognjište te pisala pjesme, igrokaze, pripovijetke i roman.

Ivan Dumbović (1945. ‒ 2008.) bio je profesor Odsjeka za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prethodno je bio asistent profesora Mihajla Ogrizovića, a katedru povijesti pedagogije vodit će poslije njega. Knjiga o Milki Pogačić njegovo je najvažnije djelo. Pokrenuo je autorsku enciklopediju pod naslovom Pedagozi značajni za praksu i teoriju odgoja i obrazovanja, a izašla je samo prva knjiga 2005. godine.

   

Ranka Jindra: JAGODA TRUHELKA

Knjiga je objavljena 1982., recenzenti su Milivoj Gabelica i Mihajlo Ogrizović, a urednik Đorđe Đurić. Na 144 stranice autorica donosi biografiju Truhelke, njezin društveni rad i rad u HPKZ-u, zatim pedagoški rad i shvaćanja (učiteljica, moralni odgoj, radi i disciplina, estetski odgoj, ženski odgoj odnos škole i doma, nastava hrvatskoga jezika, odgojiteljsko zvanje) te književni rad.

Jagoda Truhelka, rođena u češko-njemačkoj obitelji u Hrvatskoj, istaknuta je pedagoginja i književnica za djecu. Bila je učiteljica i školska ravnateljica, suradnica uglednih časopisa Vijenac i Nada. Zastupala je individualizirani pristup odgoju, isticala važnost govora učitelja i razvijanja govora u djece, što je važnije od gramatike, a osnove odgojne vrijednosti po njoj su odgoj i samoodgoj, obrazovanje i samoobrazovanje, disciplina i samodisciplina, po čemu je bila bliska Mariji Montessori. U povijest hrvatske književnosti ušla je svojom trilogijom Zlatni danci kao najvažnija književnica za djecu nakon Ivane Brlić-Mažuranić. Napisala je i djela Tugomila, Vojača, Gospine trešnje i dr.  

Ranka Jindra (1950.) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pedagogiju i sociologiju i magistrirala radom Jagoda Truhelka – pedagoški stavovi i pogledi. Većinu radnog vijeka provodi kao nastavnica pedagoških kolegija na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

 

   

Stjepan Jakopović: POKRET RADNE ŠKOLE U HRVATSKOJ

Ova, do sada jedina objavljena monografija o važnom pokretu radne škole u Hrvatskoj, objavljena je 1984. na 226 stranica. Recenzenti su Milivoj Gabelica i Mihajlo Ogrizović (ujedno pisac predgovora). Iscrpno obrađuje pokret radne škole koji je nastao u doba Austro-Ugarske i razvijao se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao reakcija na racionalističku asocijativnu herbartovsku pedagogiju. Cilj mu je bio da se školska pouka približi potrebama rada i svakodnevnim životnim potrebama, nasuprot pukom memoriranju činjenica. U prvom poglavlju obrađuju se pokreti radne škole za umjetnički odgoj, ručni rad, odgoj u prirodi i dr., a u drugom poglavlju utjecaj, ostvarivanje i širenje radne koncepcije radne škole u Hrvatskoj. Neke ideje ovog pokreta prihvaćene su i u SFR Jugoslaviji, a mogu se naći među poticajima za prihvaćanje suvremene kurikulne koncepcije nastave.

Stjepan Jakopović (1933. ‒ 2020.), pedagog, bio je savjetnik u prosvjetno-pedagoškoj službi i zamjenik direktora Zavoda za prosvjetno-pedagošku službu Grada Zagreba za vrijeme SFR Jugoslavije. Ovom knjigom stekao je stupanj magistra znanosti iz područja pedagogije. Autor je i suautor i više drugih stručnih tekstova.

   

Nikola Bićanić: JURE TURIĆ

Nastala na temelju magistarskog rada na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod mentorstvom profesora Vladimira Filipovića, knjiga je objavljena 1989. Na 150 stranica donosi iscrpan pregled života i rada Jure Turića i njegova pedagoškog i književnog stvaralaštva. To je do danas jedina monografija o tom važnom pedagogu, reformatoru školstva i metodičaru. Recenzenti su Petar Šimleša i Manja Kovačević, a urednik Ante Bežen. Donosi ove sadržaje: Turićeva agrarna koncepcija i pogled na selo, socijalna reforma utemeljena na prosvjeti, pedagoška publicistika Jure Turića, Turićevo shvaćanje obrazovnog cilja, seljačko sveučilište, seljačke zimske škole, Turić u književnosti, utopijsko i realno kod Jure Tutića, njegov odnos prema politici i religiji, Turić u sjećanjima rođaka i suradnika, bibliografija svih pedagoških i književnih radova po godinama objavljivanja.

Jure Turić (1861. ‒ 1944.) na pedagoškom fakultetu u Jeni (Njemačka) stekao je doktorat iz pedagogije 1892. disertacijom Odluka u procesu volje te time postao prvi doktor pedagogijskih znanosti u Hrvata. Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu bio je profesor nekoliko metodičkih kolegija, zatim ravnatelj Pučkog učilišta i Škole narodnog zdravlja, promičući školu rada. Pedagogiju i učiteljstvo smatrao je sredstvima socijalne reforme i osobito se zalagao za obrazovanje seljaštva. Među više njegovih radova iz problematike obrazovanja ističu se Metodika škole rada i Povijest uzgoja i nauke o uzgoju. Bio je pisac realističkih novela iz ličkog života (rođen je u Gospiću) te se svojom zbirkom novela i crtica Igra životom svrstava u vodeće hrvatske realiste „crtičare”.

Nikola Bićanić (1934. ‒ 2021.) završio je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je položio i magisterij filozofije radom Andragoške ideje u djelima Alberta Bazale i Jure Turića. Bio je vrstan profesor filozofije i govornik, ali je djelovao i kao političar i publicist domoljubnog smjera, istraživač stradanja Hrvata između svjetskih ratova i u Drugom svjetskom ratu i poraću u Lici, o čemu je objavio više knjiga i publicističkih radova.

 

Franjo Lajoš (prir.): PEDAGOG I NJEGOV SVIJET 

Knjiga je objavljena u povodu 90. obljetnice života pedagoga Mate Demarina 1989. godine, suizdavač je Pedagoško-književni zbor. Ima 150 stranica, recenzenti su Dragutin Rosandić i Stjepan Jakopović, a u uredničkom odboru bili su Hrvoje Vrgoč, Ante Selak, Ante Bežen i Franjo Lajoš. Sadrži izbor iz radova Mate Demarina po područjima njegova stvaralaštva: iskustva prije Drugog svjetskog rata kad je bio istaknuti predstavnik radne škole, didaktičke i metodičke teme obrađene nakon rata, povijest školstva u Istri te tekstove u obranu materinske riječi, tj. hrvatskog jezika u Istri pod Italijom. Tu je i iscrpna bibliografija njegovih knjiga i članaka te novina i časopisa u kojima je objavljivao.

Mate Demarin (1899. ‒ 1992.) pisao je o pedagoškim pitanjima, školstvu u Istri i borbi za hrvatski jezik te o metodičkim pitanjima nastave hrvatskoga jezika. Važnija djela: Hrvatsko školstvo u Istri, Metodika elementarne nastave (tekst Metodika početnog čitanja i pisanja) te programirano gradivo Pridjevi i glagoli za 4. razred osnovne škole.

Franjo Lajoš bio je savjetnik u Zavodu za unapređivanje osnovnog obrazovanja, priređivač više uputa za nastavu u nižim razredima osnovne škole, član uprave Pedagoško-književnog zbora.

  

Nedjeljko Kujundžić: PEDAGOGIJA BRAĆE RADIĆ

Knjiga je objavljena 1990. godine, ima 192 stranice, recenzenti su Mate Demarin i Tomo Žalac, a urednik Ivan Žigić. Prva je knjiga o toj temi u nas, a važna je zbog velike uloge braće Antuna i Stjepana Radića u hrvatskom društvu uopće, a posebno u politici, kulturi i prosvjeti. U prvom dijelu sadrži prosudbe o shvaćanju obrazovanja braće Radić, a u drugom izbor iz njihovih tekstova. Poglavlja govore o pedagoškim mislima braće Radić, njihovu učenju o odgojnim ciljevima i zadaćama, o učitelju i njegovoj tehnologiji, o totalnoj organizaciji odgoja itd.

Antun Radić (1868. ‒ 1919.) poliglot, osnivač hrvatske znanstvene etnologije, prevoditelj i političar i njegov bat Stjepan Radić (1871. ‒ ubijen 1928.) osnovali su Hrvatsku seljačku stranku, jednu od najvažnijih političkih stranaka u hrvatskoj povijesti. Stjepan Radić postao je vođa hrvatskog naroda, jedan od nekoliko najvećih. Njihova je osnovna misao bila pravo na slobodu malih naroda i u tom su kontekstu razradili ulogu obrazovanja i školstva. Stjepan je kratko vrijeme bio ministar prosvjete i pokrenuo neke promjene. Ova knjiga pokazuje da je učenje braće Radić o obrazovanju bilo vrlo napredno, što se pokazalo u kasnijem povijesnom razvoju.

Nedjeljko Kujundžić (1930. ‒ 2013.) završio je studij filozofije i pedagogije i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Prilog teoriji određivanja odgojnog cilja. Dao je važan doprinos radijskom novinarstvu, objavio više radova o pedagogiji, metodici i obrazovanju (suautor Personalističke pedagogije Stjepana Matičevića, Osnove didaktike), bio urednikom više prosvjetnih časopisa, prvi predsjednik Hrvatske akademije odgojnih znanosti i angažirano radio na deideologizaciji komunističke povijesti i obrazovanja.