Najvažnije sinteze i monografije

U trećem nastavku Vremeplova o knjigama iz povijesti pedagogije i školstva u izdanju Školskih novina donosimo važnije naslove o razdobljima Drugog svjetskog rata i FNR – SFR Jugoslavije te Republike Hrvatske. Prije toga izdvajamo najvažnije sintetske monografije i autore u svakom razdoblju, u kojima su sažeti podatci do vremena njihova objavljivanja. Te monografije nisu izdale Školske novine, ali su važne kao konteksti pojedinačnih knjiga te kao izvori bitnih informacija za sve one koji se bave poviješću školstva i pedagogije, koji se s njom žele ili trebaju upoznati kao što su učitelji, nastavnici i profesori te studenti odgojno-obrazovnih studija. Važne su i kao dio slike ukupnog povijesnog razvoja društvenih prilika i kulture u Hrvatskoj u razdobljima koje obuhvaćaju.

U razdoblju Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije povijest se novovjekog hrvatskog školstva tek stvarala pa su tadašnji povjesničari više pisali o stranim nego o domaćim autorima naprosto zato što domaćih nije bilo mnogo. To se lijepo vidi u Povijesti pedagogije Stjepana Basaričeka (1881.), prvom našem autorskom udžbeniku iz te discipline, u kojemu se među hrvatskim pedagozima navode i književnici Petar Preradović i Ivan Perkovac, očito samo zato što su pisali zanimljive tekstove i o odgoju ili su im djela bila odgojno važna, premda se nisu izravno bavili ni pedagogijom ni pedagogijom (vidi Vremeplov, Povijesni podsjetnik u prošlom broju). U tom razdoblju objavljena je i Povijest pedagogije Martina Štiglića (1893.), namijenjena učenicima bogoslovnih škola, znatno siromašnija od Basaričekove.

U povijesti pedagogije angažirao se i Jure Turića, čije su dvije knjige Povijest uzgoja i nauke o uzgoju (1904.) i Povijest pedagogije i odgajanja (1913.), zapravo dva izdanja iste knjige. Turić piše da je svoju knjigu oslobodio njemačkog utjecaja te da o njoj piše na temelju „empiričke psihologije” i povijesti kulture te kako se njome može razvijati rodoljublje i čovjekoljublje i „kako učiteljima otvoriti oči da vide dušu našeg naroda”. Djelo ima tri dijela: Sociološki dio povijesti pedagogije, Razvitak posebne nauke o odgoju i Primjeri pedagoškog čovjekoljublja (pisci važni za razvoj pedagogije). Sadrži pregled razvoja pedagoške misli u Europi i u nas, najvažnijim pedagoškim teoretičarima smatra Pestalozzija i Herbarta, a među reformatorima školstva glavnog reformatora u vrijeme carice Marije Terezije Ignaza von Felbigera.

U razdoblju socijalističke Jugoslavije najopsežnija i podatcima najbogatija knjiga iz ovog područja bila je Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj koju je 1958. izdao Pedagoško-književni zbor, a uredio jedan od najutjecajnijih pedagoga toga vremena Dragutin Franković. Osim njega autori pojedinih dijelova knjige su Ljubica Godler, Mihajlo Ogrizović, Dragutin Pazman i Antun Tunkl. Knjiga ima 550 stranica i najopsežnija je knjiga o naslovnoj temi izdana u Hrvatskoj do danas. Strukturirana je u deset glavnih dijelova: srednji vijek, vrijeme ratova s Turcima (16. ‒ 18. st.), prosvjetiteljstvo i apsolutizam, od Ilirskog pokreta do revolucije 1848., od revolucije 1948. do Nagodbe 1873., od revizije Nagodbe do narodnog pokreta 1903., početak 20. stoljeća, između dva svjetska rata, Drugi svjetski rat, poslije Drugog svjetskog rata. U nizu potpoglavlja sustavno se izlažu političke i društvene prilike za svako razdoblje, organizacija školstva i prosvjete, organizacije prosvjetnih radnika i pedagoški život s kratkim životopisima istaknutih učitelja i pedagoga, rukovođenje školstvom, stanje u osnovnim i svim vrstama srednjih škola, visoko školstvo, obrazovanje učitelja, časopisi u udžbenici te stanje školstva po pojedinim pokrajinama (građanska Hrvatska i Slavonija, Dalmacija, Istra, Vojna krajina). Knjiga je pisana s izrazitim marksističko-jugoslavenskim ideološkim nabojem u vrjednovanju procesa, događaja, ideja i osoba, no i danas ipak predstavlja dragocjeni, iako ponegdje činjenično nepouzdan, izvor podataka, skupljenih na jednom mjestu, ponajviše o prošlosti školstva i prosvjete u pojedinim povijesnim razdobljima, a manje o pedagoškim teorijama. Bila je temeljni priručnik za povijest školstva i pedagogije na učiteljskim školama i odgojno-obrazovnim studijima. O školstvu u Drugom svjetskom ratu na područjima od partizanskom vlašću djelomičnu je sintezu napisao Mihajlo Ogrizović u knjizi Prosvjeta i školstvo u narodnoj revoluciji (Školske novine, 1978.), no još nemamo kompletan pregled školstva u tom razdoblju (sa školstvom u NDH i na područjima pod talijanskom i mađarskom upravom). Opća pedagogija (povijest pedagoških ideja u svijetu) u ovom razdoblju učila se u Hrvatskoj uglavnom iz knjige Opšta istorija školstva i pedagoških ideja slovenskog autora Leona Žlebnika na srpskom jeziku (izdao Prosvetni pregled u Beogradu 1955, kasnije u više izdanja). U Hrvatskoj će Mate Zaninović objaviti Pedagošku hrestomatiju s tekstovima najistaknutijih europskih pedagoga tek 1986. i Opću povijest pedagogije 1988. u izdanju Školske knjige.

U samostalnoj Republici Hrvatskoj temeljnu je knjigu iz ovog područja napisao Emerik Munjiza pod naslovom Povijest hrvatskog školstva i pedagogije i objavio u Osijeku 2009. godine u nakladništvu Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Ogranka Hrvatskog pedagoško-književnog zbora u Slavonskom Brodu. To je u naš prvi pravi udžbenik iz povijesti pedagogije i školstva za studente pedagogije jer uz pojedina poglavlja ima i metodički instrumentarij za vježbanje i ponavljanje naučenog. Na 290 stranica donosi na pregledan način, bez dubljeg ulaženja u bilo koji problem, ali s navedenom literaturom za sve koji žele detaljnije uvide, razvojni put našeg školstva i pedagogije do vremena objavljivanja knjige, što se vidi i iz slijeda poglavlja. Pet je glavnih poglavlja: uvod u metodologiju, povijest hrvatskog školstva, razvoj pedagogijske misli u hrvatskoj, značajni hrvatski pedagozi i literatura i pojmovnik. Dakle sustavno, pregledno sažeto i s osnovnim informacijama potrebnima studentu i drugima koji se žele iz nekog razloga upoznati s tom materijom, bez ulaženja u detaljnije pojedinosti na koje se upućuje podrubnicama. Knjiga je pisana bez ideoloških opterećenja, kao objektivna slika prošlosti odgojno-obrazovne djelatnosti, utemeljena na povijesnim izvorima, provjerenim istraživačkim metodama i logičkom znanstvenom zaključivanju, bez obzira na ideološke koncepte poučavanja u pojedinim razdobljima. Autor je u cijeloj povijesti kao najvažnije izabrao 31 pedagoga, no kako je od izdavanja knjige proteklo petnaest godina i u međuvremenu se u obrazovnom sustavu dogodile velike promjene, bilo bi potrebno novo izdanje s prikazom važnih zbivanja i osobama nakon toga.

 

  

Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj iz 1958., koju je uredio Dragutin Franković, najopsežnija je do sada objavljen knjiga s tim naslovom

  

Povijest hrvatskog školstva i pedagogije Emerika Munjize iz 2009. prvi je naš pravi udžbenik povijesti školstva i pedagogije