Ivan Brabec – jezični udžbenici i savjeti za učitelje

Jezikoslovac Ivan Brabec bio je dugogodišnji vanjski suradnik Školskih novina, a od 1972. do kraja 1984. objavljivao je svoju kolumnu Riječ u svakom broju. Kao znanstvenik zadužio je hrvatsko jezikoslovlje u više istraživačkih i praktičnih područja. Rođen je 6. prosinca 1907. u mađarskom gradu Bekescsaba, gdje mu je otac služio vojsku, no pravi mu je zavičaj Tuzla u Bosni gdje je odrastao i maturirao 1927. godine. Prezime mu je češkog podrijetla jer su njegovi predci iz Češke doselili u Tuzlu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je slavistiku i njemački jezik 1931. te doktorirao 1955. disertacijom Govor Tuzle i okolice. Sklonost dijalektološkim temama pokazat će i kasnije dijalektološkim istraživanjima govora u Dubrovniku, Gradišćanskih Hrvata u Austriji te Hrvata u Mađarskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj, potom i u selima Pokuplja, u prostoru Virovitice i Slunja te kajkavskih govora, o čemu je objavo radove u više važnih znanstvenih zbornika i časopisa, među kojima je i Ljetopis JAZU (1971.) i Hrvatski dijalektološki zbornik (1981.) Bio je cijenjeni dijalektolog.

Ipak, za širu je javnost, a osobito učitelje i nastavnike, najvažniji njegov rad na jezičnim udžbenicima i priručnicima te njegovo jezično savjetovanje. Već 1945., po odluci Ministarstva prosvjete, bio je član grupe stručnjaka kojima je povjerena izrada jezičnih udžbenika, a u kojoj su osim njega bili također poznati stručnjaci Mate Hraste (profesor dijalektologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), Sreten Živković (također radio na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu) i Ivo Frol (političar, književnik i jezikoslovac). Njih su trojica napisali „Gramatiku hrvatskog ili srpskog jezika” čije je prvo izdanje izašlo 1947. godine, a ukupno je izašlo devet izdanja. Ta je Gramatika bila dugo godina „službena” gramatika iz koje su učile brojne generacije srednjoškolaca i studenata, a bila je i u široj javnoj uporabi. Vježbenica „Naš jezik” Ivana Brabeca i Ive Frola izašla je od 1948. u trinaest, a prerađena u još devet izdanja. Brabec je samostalno napisao „Pregled gramatike hrvatskoga ili srpskoga jezika” koja se pojavila 1954. i izašla u nekoliko izdanja.

Brabecova koncepcija jezika u njegovim udžbenicima i priručnicima bila je izvjestan iskorak u odnosu na dotadašnjeg najvećeg jezičnog autoriteta u Hrvatskoj Tomu Maretića, autora temeljne Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika iz 1899. koja je značila pobjedu hrvatskih vukovaca, odnosno ideje Vuka Stefanovića Karadžića po kojoj standardni jezik treba utemeljiti isključivo na novoštokavskim narodnim govorima. Brabec, kao ni većina kasnijih hrvatskih jezikoslovaca, nije izašao iz te Maretićeve koncepcije, ali je svoje praktične modele poučavanja ipak temeljio i na jeziku suvremenijih pisaca i prihvaćao dijalekte izvan novoštokavskih. Deskripciju jezičnih pojava zamijenio je njihovim objašnjavanjem u povijesnim mijenama oslanjajući se na etimologiju, što je baština europskog pokreta tzv. mladogramatičara. Iako je kao sudionik partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu imao povjerenje tadašnjih vlasti, nije se bavio jezičnom politikom već jezičnim sustavom i putovima praktičnog učenja i primjene jezika. Bio je kraće među prvim predavačima metodike hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u vrijeme kad se tamo formirao kolegij metodike hrvatskoga jezika koji će kao temeljnu disciplinu prihvatiti filologiju te metodiku razvijati neovisno od pedagogije, iako se u to vrijeme metodika smatrala isključivo pedagoškom disciplinom.

U rubrici Riječ i izvan nje Ivan Brabec objavio oko petsto priloga o jeziku. Objavljivao je i u časopisima Jezik, Pedagoški rad i drugima. U svim su tim tekstovima u prvom planu jezični problem i pouka u školi i svakodnevnom životu. Nije se upuštao u političke rasprave o odnosima hrvatskog i srpskog jezika, koje su, osobito u početku njegove suradnje u Školskim novinama, bile itekako aktualne (vrijeme nakon gušenja hrvatskog proljeća). U sjećanju svojih studenata i suradnika ostao je kao tihi, dobroćudni profesor uvijek mirnog nastupa i govora, sklon stručnom dijalogu. U uredništvu Školskih novina ostalo je kod ondašnjih zaposlenika sjećanje kako donosi svoj prilog za rubriku Riječ redovito četvrtkom, kratko proćaska s urednikom ako je što trebalo objasniti, popije kavu i pojede svoj mali sendvič sa sirom koji je bio propisana terapija u točno određeno vrijeme zbog tegoba sa želudcem. Umro je u 78. godini života. Nakon njegove smrti u Zagrebu 1. veljače 1985. o njemu su s poštovanjem pisali u tisku Stjepan Babić, B. Vranješ, Marko Samardžija i Stjepko Težak, a Ante Bežen oprostio se od njega u Školskim novinama. 

Ivan Brabec - 100 jezičnih savjeta

Knjiga Ivana Brabeca 100 jezičnih savjeta nastala je na inicijativu uredništva Školskih novina da se odabrani savjeti o jeziku iz rubrike Riječ objave kao posebna knjiga. Autor je prihvatio prijedlog da odabere 100 svojih najboljih savjeta čitateljima i da se tako nazove knjiga jer je „100 savjeta” privlačno zvučalo kao naslov. U to vrijeme u Hrvatskoj se zbog političkih okolnosti nije često javno pisalo o jezičnim problemima. Prije ove knjige u drugoj Jugoslaviji samo su dva autora izdala jezične savjetnike: Radovan Vidović Kako valja – kako ne valja pisati (Matica hrvatska, Zagreb, 1969.) te Jezični savjeti (Split, Logos ,1983.) i Slavko Pavešić kao urednik Jezičnog savjetnika s gramatikom (Zagreb, Matica hrvatska, 1971.). Izdavanje knjige jezičnih savjeta za izdavača je bilo izazovno zato što je to bilo vrijeme užarenih, što javnih, što zatvorenih rasprava o hrvatskom jeziku nakon što je vlast osudila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je pripremljena u Matici hrvatskoj 1967. te nakon što je, nakon gušenja hrvatskog proljeća 1971., Matica hrvatska zabranjena. Ti su događaji povećali javni i pojedinačni interes za jezik, a to se vidjelo i po tome što je prvo izdanje knjige 100 jezičnih savjeta brzo rasprodano pa je tiskano i drugo izdanje, a ukupna je naklada bilo više od 10.000 primjeraka. Knjiga je izdana u tadašnjoj uobičajenoj skromnoj opremi u džepnom formatu. Recenzenti su bili Josip Silić i Stjepko Težak, a urednik Ante Bežen.

Jezični su savjeti u knjizi grupirani u nekoliko poglavlja: Pisanje i izgovor, Promjene u riječima, Riječi u rečenici, Leksik, stil, izdanja. Na kraju je kratak popis gramatika, rječnika i savjetnika hrvatskog ili srpskog jezika.

 

Dva jezična savjeta Ivana Brabeca

 

Dob, doba, uzrast (djeca predškolske dobi, a ne djeca predškolskog uzrasta)

Postoje dvije imenice srodne po porijeklu i po sadržaju: dob i doba te jedna srodna s njima po sadržaju: uzrast. Prve dvije su po obliku ponešto zakučaste. Imenica doba upotrebljavala se u ženskom rodu: „Zora ne svanu do te dobe” (M. Marulić). Sada je upotrebljavamo kao imenicu srednjeg roda bez promjene. U starijem jeziku nije se uz nju mijenjao ni atribut, npr.: „Er od neko doba ljubav mene na to sveza.” Danas ga mijenjamo: „U grčkom uređenju herojskog doba...”

Imenica dob je ženskog roda i mijenja se po i-deklinaciji: ova dob, ove dobi, ovoj dobi, ovom dobi (kad je s atributom), a instrumental bez atributa morao bi biti doblju (kao zoblju). Jednosložni oblik dob ima dug vokal (dôb), a dvosložni oblik kratak (dőbi)... 

Imenica doba značila je u našem jeziku vrijeme kad što biva. Danas njome označujemo zemljopisne i povijesne odsjeke vremena (ledeno doba, kameno doba), ali i odsjeke dana i noći (u to doba noći). Imenica dob znači godine života, starost. Iz Pedagogijske enciklopedije uzimamo ovaj primjer: „Odvajkada se čovjekov razvitak dijeli na više odsjeka ili dobi: dob sisanja, dob djetinjstva, dob dječaštva, mladenačka dob.” 

Međutim, postoji i drugačija upotreba tih riječi. Neki imenici doba daju značenje imenice dob. U Pedagoškom leksikonu stoji: „Pubertet je doba duševnog i tjelesnog sazrijevanja.” Tu nailazimo i na „doba školovanja”, „doba učenja”. Obrnuto, imenici dob neki daju značenje imenice doba. M. Držić je pisao: „Prijatelji od današnje dobi.”

Imenica uzrast znači: stas, npr. malen uzrastom, velik stasom. Ali neki je uzimaju sa značenjem dob, npr.: „Za svaki uzrast postoji tipičan obim intelektualnog rada.” Govori se o visinskom, težinskom anatomskom, fiziološkom, ali i o obrazovnom uzrastu. Kako u jeziku treba vladati preciznost, valjalo bi razlikovati, u skladu s našom tradicijom, značenje tih triju imenica: imenicu doba najbolje je upotrebljavati za određivanje vremenskih odsjeka u razvoju Zemlje i čovječanstva (ledeno doba, kameno doba), imenicu dob za označavanje odsjeka u razvoju živih bića (dob sisanja, dob puberteta). Imenici uzrast najbliža je imenica stas, a ne poklapa se s imenicom dob. Dijete u dobi od sedam godina može biti uzrasta djeteta od devet godina. Prema tome, izraz predškolski uzrast, koji je u nazivima nekih organizacija i u zakonskim tekstovima, trebao bi glasiti predškolska dob. Dakle, ne društvena briga o djeci predškolskog uzrasta, nego društvena briga o djeci predškolske dobi.

Pedagogijski i pedagoški

Hibridni nastavci -ički i -ičan zamjenjuju se domaćim nastavkom -ski: historički – historijski, periodički – periodski, matematički – matematski. Isti nastavak potiskuje i hibridni nastavak -alan: medijalan – medijski, multimedijalan – multimedijski, dijalektalan-dijalekatski.

Nastavak -ski ratuje i protiv našeg nastavka -ni, -na, -no. Pridjevi tipa kvalifikacioni, agitacioni, integracioni nastali su od latinskih imenica na -ion i nastavka – ni: kvalifikacion+ni daje kvalifikacioni. Kako su imenice na -ion dobile kod nas nastavak -ija (kvalifikacija, agitacija, prema franc. qualification, agitation) pridjevi se od njih tvore dodavanjem nastavka -ski: kvalifikacijski, agitacijski itd. Odnos je isti kao kod Azija – azijski, armija ‒ armijski.

Kod pridjeva na -ski postoji neslaganje u upotrebi oblika kao filozofijski i filozofski. Tvrdi se da se pripadanje filozofiji kazuje pridjevom filozofijski, a pripadanje filozofu s filozofski, npr. filozofijske discipline, ali filozofsko djelo Kantovo. Tako se razlikuju i pedagogijski i pedagoški: pedagogijski principi, ali pedagoški problemi (problemi pedagoga).

U praksi se te razlike nalaze sve rjeđe. Tako u literaturi čitamo filozofijske, ali i filozofske discipline. Teško je odvojiti ono što pripada filozofiji od onoga što pripada filozofu, a također i pedagogijsko od pedagoškog. Čak i u pedagogijskoj literaturi čitamo: pedagoška periodika, pedagoška psihologija, pedagoška statistika, pa i pedagoška teorija. 

Valja napomenuti da u nekim zapadnoeuropskim jezicima takve razlike nema. I discipline i djela u francuskom su philosophique, u engleskom philosophical, u njemačkom filosofisch. Iz navedenog se može zaključiti da navedene razlike nisu prijeko potrebne. U Hrvatskoj i danas postoji Hrvatski pedagoško-književni zbor, ali i Hrvatsko pedagogijsko društvo (op. prir.).