STJEPAN BABIĆ – hrvatski jezik politici usprkos

Stjepan Babić rođen je 29. studenoga 1925. u mjestu Oriovac, u Brodsko-posavskoj županiji, a umro u 96. godini 27. kolovoza 2021. u Zagrebu. Ove godine obilježava se 100. obljetnica rođenja tog istaknutog jezikoslovca koji nedvojbeno pripada vrhu hrvatskog jezikoslovlja. Bio je osobito poznat kao energičan i beskompromisan borac za posebnost i identitet hrvatskoga jezika u doba druge Jugoslavije, ali i neovisne Hrvatske. Ekspert je u disciplini tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, suautor više knjiga pravopisa hrvatskoga jezika te tvorac važnih jezičnih leksikona i brojnih jezičnih savjeta. Bio je i cijenjeni suradnik Školskih novina u kojima je objavio više tekstova, među kojima su najvažniji knjiga Hrvatski jezik jučer i danas (1995.) te serija članaka pod nazivom Hrvatski jezik danas i sutra, u šest nastavaka (od br. 19 do br. 24-25 u godištu 2007.) 

Osnovnu je školu završio u Oriovcu, a gimnaziju polazio u Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu, gdje je maturirao 1947. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te ruski i njemački jezik (1955), a zatim i doktorirao disertacijom Sufiksalna tvorba pridjeva u suvremenom hrvatskom ili srpskom književnom jeziku 1962. Na tom je fakultetu proveo je cijeli svoj radni vijek, od 1955. kao asistent, docent i izvanredni, a od 1975. redoviti profesor. Umirovljen je 1991. godine. 

Najveći Babićev doprinos hrvatskom jezikoslovlju njegov je rad u gramatičkoj disciplini tvorba riječi koji je usustavio u djelu Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, objavljenom u tri izdanja (1986., 1991, 2002., HAZU i Globus). Knjiga je temeljni priručnik za tvorbu riječi hrvatskoga jezika, po cjelovitosti i razrađenosti jedinstven među svim slavenskim jezicima. Važan je i njegov prilog u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika – poglavlja Zamjenice, Brojevi, Glagoli, Nepromjenljive riječi, s još nekoliko autora, objavljenoj iste godine od istog izdavača. Za širenje jezične kulture važan je Babićev leksikonski rad u kojemu je došla do izražaja darovitost u sistematiziranju znanja o hrvatskom jeziku. Prvu takvu knjigu u ediciji školskih leksikona s naslovom Jezik objavila je 1963. Panorama, a izašla je kasnije u šest različitih izdanja za općeobrazovne i nekoliko vrsta srednjih škola. Tu su prvi put objavljene neke nove važne nove jezikoslovne spoznaje poput pojma fonem i kartografskih prikaza hrvatskih dijalekata (autor Dalibor Brozović), pa je knjiga uvelike pridonijela osuvremenjivanju jezikoslovnog obrazovanja. Drugo je važno leksikografsko djelo opsežni Leksikon kratica (s još tri suautora) iz 2007. u kojemu je 20 tisuća kratica s objašnjenjima, koje se rabe u hrvatskom jeziku, važno za snalaženje u međunarodnom digitalnom sporazumijevanju. Kao znanstvenik Stjepan Babić svrstan je u suvremeniju koncepciju strukturalizma, karakterističnu za zagrebačku jezikoslovnu školu sa sjedištem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojoj su pripadali i drugi njegovi istaknuti suvremenici, npr. Bulcsú László, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Josip Silić, u književnosti Zdenko Škreb, Ivo Frangeš i Miroslav Šicel, u metodici hrvatskoga jezika Dragutin Rosandić i Stjepko Težak. U njegove znanstvene prinose ide i uređivanje središnjeg i najstarijeg hrvatskog jezikoslovnog časopisa Jezik (1970. ‒ 2005.). Sudionik je brojnih međunarodnih i nacionalnih znanstvenih skupova i projekata. Od 1991. redoviti je član HAZU-a.

Babićevo stvaralaštvo u pravopisnom i gramatičkom normiranju hrvatskoga jezika obilježeno je „hrvanjem” s politikom. Započelo je 1971., u doba hrvatskoga proljeća, kad je Babić, s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom kao suautorima, izradio Hrvatski pravopis. To je bilo u suprotnosti sa službenim Pravopisom hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika, pa je slomom hrvatskog proljeća iste godine taj Hrvatski pravopis zabranjen i uništen. No, po sačuvanom otisnutom primjerku već ga je 1972. hrvatska emigracija pretiskala u Londonu te se zbog toga naziva „Londonac”. Nakon osamostaljenja Hrvatske „Londonac” će biti osnova Hrvatskog pravopisa iz 1994. istih autora, prvog u samostalnoj Hrvatskoj, te kasnijih izdanja 2005. (suautori Sanda Ham i Milan Moguš) i 2010. (Milan Moguš). Drugi je politički skandal nastao 1973. kada je Stjepan Babić sa Stjepkom Težakom objavio Gramatiku hrvatskoga jezika ‒ priručnik za osnovno jezično obrazovanje, u izdanju Školske knjige. I ta je knjiga (u prvoj inačici izdana 1966. pod naslovom Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika za osnovne i druge škole) došla na udar službene politike zbog naziva hrvatski jezik i razdvajanja hrvatskog i srpskog jezika, što je u ono vrijeme bilo politički bogohulno. Ostat će zabilježeno da je recenzentica prvog izdanja Vjera Rašković Zec (tada savjetnica za hrvatskosrpski jezik u Zavodu za školstvo), inačici iz 1973. prvi put dala pozitivnu, a potom negativnu recenziju pa je knjiga zabranjena. No već je u Londonu 1974. u nakladi Nove Hrvatske izašao njezin fototipski pretisak. Knjiga je za vrijeme Jugoslavije i u neovisnoj Hrvatskoj izašla u petnaestak izdanja kao vrstan priručnik hrvatske gramatike za opće obrazovanje. Stjepan Babić i časopis Jezik bili su na „crnoj listi” jezikoslovaca u Centralnom komitetu SKH.

Stjepan Babić i u neovisnoj je Hrvatskoj tijesno povezan s politikom. Bio je zastupnik u Županijskom domu Hrvatskoga sabora 1993. ‒ 1997., osnivač i predsjednik Vijeća za normu hrvatskog jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije (1998. ‒ 2000.), u vodstvu je Hrvatskog filološkog društva i Matice hrvatske. Ipak, za stanje u hrvatskom jeziku i politici u njegovo vrijeme indikativno je to da, unatoč njegovu visokom znanstvenom ugledu i političkom položaju (kao i sustručnjaka mu i Dalibora Brozovića, također zastupnika) prilike u hrvatskom jeziku nisu do kraja sređene. Štoviše, osobito je problematiziran problem pravopisa pa su se, uz Pravopis hrvatskoga jezika Babićeva tima, pojavila još dva – jedan 2001. u izdanju Novog libera (autori Vladimir Anić i Josip Silić), a drugi 2007. u izdanju Matice hrvatske (autori Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović). Nastupilo je tada razdoblje funkcioniranja triju pravopisa različitih autorskih timova i izdavača, što je jedinstven primjer koegzistencije više pravopisa u isto vrijeme. Takvo stanje nije bilo u interesu dobrog funkcioniranja pravopisa, osobito u školi, a bilo je posljedica suprotstavljenih političkih i materijalnih interesa. Babić je o Pravopisu Matice hrvatske, zbog nekih pravopisnih rješenja, izjavio za Školske novine Ivanu Rodiću: „Matica hrvatska ovim se pravopisom ponovo vratila Novosadskom dogovoru, kojega se odrekla prije 40 godina. Ovaj je pravopis nož u leđa Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa i njegovu Vijeću za normu hrvatskoga jezika te svim onima kojima je na duši hrvatski jezik” (ŠN 23/2007). U kasnijem tijeku događaja Ministarstvo će ukinuti Vijeće za normu i preporučiti školama posve novi pravopis Instituta za hrvatski jezik.

Stjepan Babić napisao je više vrijednih savjetodavnih jezikoslovnih knjiga tumačeći jezičke pojave poviješću jezika i etimologijom riječi te analizirajući djelovanje politike u hrvatskom jeziku kao kolumnist Vjesnika, Večernjeg lista i Fokusa (Hrvatski jezik jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu, Hrvatska jezikoslovna prenja, Tisućljetni jezik naš hrvatski, Prijedlog za ukidanje hrvatskoga jezika, Hrvanja hrvatskoga, Temelji hrvatskom pravopisu). Napisao je i knjigu Hrvatski politički vicevi, koje je skupljao desetljećima. Svoju je duboku vjeru u Boga pred kraj života iskazao u lirskim zapisima Razmišljanja o Bogu i patnji te u sjećanjima Na Božjim putovima.

Nagrađivan je i odlikovan više puta: Jubilarna plaketa i Zlatna značka Školske knjige, Nagrada Bartola Kašića, Državna nagrada za životno djelo te odlikovanja Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića, Red Ante Starčevića.

Kći Stjepana Babića je Zrinka Babić Jelaska, redovita profesorica na Odsjeku za hrvatski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu. (ab)