Kome trebaju Školske novine?

Na pitanje iz naslova odgovor nije posve jednostavan jer su Školske novine jedine novine za odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj već 75 godina. Budući da se obrazovni sustav sastoji (danas) od tri velika, strukturno i sadržajno vrlo različita segmenta ‒ predškolskog odgoja, osnovnog i srednjeg te visokog školstva ‒ od kojih svaki ima svoje specifičnosti dovoljne za postojanje vlastitog glasila, logično je pitanje jesu li Školske novine namijenjene cijelom sustavu (s obzirom na to da su jedine) ili pak samo onom njegovu dijelu koji imaju u imenu, tj. školama. Pogled u povijest novina uvodi pak još dvije varijable: društveno-ideološki sustav u kojem su djelovale i djeluju te tehničke mogućnosti proizvodnje i distribucije informacije u prošlosti i danas (tiskarsko-audiovizualna tehnologija u 19. i prve tri četvrtine 20. stoljeća prema suvremenoj digitalnoj tehnologiji) koje bitno utječu na potrebu za tiskanim medijima.

Najprije ćemo razmotriti koji su sve subjekti u prošlosti bili osnivači, odnosno izdavači Školskih novina, što otkriva i njihovu svrhu. 

Osnivači i izdavači Školskih novina 1950. ‒ 2025. godine

1950. Pedagoško-književni zbor i Zemaljski odbor Sindikata prosvjetnih radnika Jugoslavije za Hrvatsku

1951. ‒ 1952.: Pedagoško-književni zbor i Zemaljski odbor Sindikata učitelja i nastavnika srednjih škola

1952. ‒ 1954.: Udruženje učitelja Hrvatske, Udruženje nastavnika i profesora srednjih škola Hrvatske i Pedagoško-književni zbor

1954. ‒ 1955.: Udruženje učitelja Hrvatske, Udruženje nastavnika i profesora Hrvatske

1955.: Udruženje učitelja Hrvatske, Udruženje nastavnika i profesora srednjih škola Hrvatske, Udruženje nastavnika stručnih škola Hrvatske

1955. ‒ 1959.: Udruženje učitelja, nastavnika i profesor Hrvatske i Udruženje nastavnika srednjih škola Hrvatske

1959. ‒ 1963.: Sindikat prosvjetnih i naučnih radnika NR Hrvatske

1963. ‒ 1970.: Sindikat radnika društvenih djelatnosti SR Hrvatske

1970. ‒ 1974.: Republički odbor Sindikata radnika društvenih djelatnosti SR Hrvatske

1975. ‒ 1978.: Osnivač: Republički odbor Sindikata radnika u djelatnostima odgoja i obrazovanja i znanosti Hrvatske; izdavač: NIRO Školske novine

1979. ‒ 1992.: Osnivač: Republički odbor Sindikata radnika u odgoju, obrazovanju, znanosti i kulturi Hrvatske; izdavač: NIRO: Školske novine

1992. ‒ 2009: Izdavač: Novinsko-izdavačko poduzeće „Školske novine” d.o.o.

2009. ‒ : Izdavač: Školske novine d.o.o. 

Iz prethodnog se popisa vidi da su Školske novine za vrijeme socijalističkog poretka, odnosno SFR Jugoslavije, osnovale i izdavale strukovne i sindikalne organizacije učitelja i profesora osnovnih i srednjih škola. Obrazovni je sustav, kao i cijelo društvo, tada ideološki funkcionirao po marksističkoj filozofiji koju je u život provodila jedina stranka na vlasti – Komunistička partija / Savez komunista. Strukovne organizacije i sindikati bili su tada samo transmisija službene politike u obrazovni i informacijski sustav pa zapravo ne čudi da su bile dovoljne samo jedne novine koje su djelovale u skladu i prema interesima partijske odnosno državne politike. Kako je u vrijeme osnivanja novina javni predškolski odgoj bio tek u povojima, a visoko školstvo (Zagrebačko sveučilište bilo je jedino u Hrvatskoj) funkcioniralo na posve drugi način, Školske novine nazvane su upravo tim imenom jer su doista bile namijenjene samo osnovnim i srednjim školama, a ne cjelokupnom obrazovnom sustavu. Taj monopolistički položaj, bez veće konkurencije u ostalim medijima, stalna financijska potpora države i sindikata te vješta uređivačka i poslovna politika uprave omogućili su materijalni i profesionalni razvoj lista do respektabilne informacijsko-izdavačke kuće specijalizirane za obrazovanje. Školske novine dosegnule su u socijalističkoj Hrvatskoj poziciju informativno-izdavačke središnjice odgojno-obrazovnog sustava koji je osiguravao relevantne informacije. 

Uvjeti rada Školskih novina stubokom su se promijenili osamostaljenjem Republike Hrvatske, uvođenjem slobodnog tržišta i demokratskih vrijednosti u politiku, gospodarstvo i društvene djelatnosti. Školske novine su 1992. postale dioničko društvo pretvorbom društvenog vlasništva u privatno, zbog čega su izgubile svaku potporu države, a prestale su biti i sindikalno glasilo jer je umjesto jednog socijalističkog osnovano više novih sindikata u obrazovanju, znanosti i kulturi. Taj je preustroj tekao usporedo s naglim razvojem digitalnog informiranja (sve su obrazovne institucije izradile svoje mrežne stranice i preko njih komuniciraju s javnošću) pa je zbog svega tog došlo do gubitka nekadašnjih poslovnih partnera, pada čitanosti, broja pretplatnika i naklade, odnosno smanjenja prihoda i broja zaposlenih. Ipak, unatoč svim tim tektonskim promjenama, Školske novine su ipak preživjele pa se može postaviti pitanje koja je njihova funkcija danas te kome su one (potencijalno) potrebne kao tiskani medij i kakva im je budućnost?

Pretjerana disperziranost informacija

Odgovor treba potražiti u činjenici da, unatoč golemoj količini informacija o obrazovanju koje danas proizvode brojni akteri unutar i izvan te djelatnosti, nema nijednog tiskanog ni digitalnog medija u kojem se te informacije daju u dovoljnoj mjeri sustavno i strukturirano, po kriteriju važnosti za pretpostavljene čitatelja. Informiranje o obrazovanju u Hrvatskoj danas je posve difuzno, sa slučajnim izborom tema, često nestručno i nevjerodostojno, a broj specijaliziranih novinara za to područje u (velikim) medijima može se nabrojiti na prste. Rijetke su meritorne analize obrazovnih fenomena te stručnih trendova u kontekstu znanosti i politike. Informacije se mogu naći na portalima samih njihovih proizvođača, a tu, dakako, nema govora o njihovim neželjenim implikacijama.

O difuznosti informacija o obrazovnoj djelatnosti najbolje govori uvid u njihove glavne izvore i korisnike te njihov odnos prema informiranju javnosti, ponajprije samih učitelja na svim stupnjevima obrazovne vertikale. S gledišta proizvodne informacija u našemu su obrazovnom sustavu najvažnije sljedeće skupine koje djeluju informacijski individualno:

Državna i lokalna upravna tijela i institucije: Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske donose zakone i druge propise, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih (sudjeluju i druga ministarstva: financija, pravosuđa, gospodarstva, rada i socijalne skrbi, kulture, turizma i sporta) te tijela lokalne samouprave direktive za njihovo provođenje. Oni su proizvođači ključnih informacija po kojima sustav funkcionira. 

Kadrovske znanstveno-nastavne visokoškolske ustanove i samostalni znanstveni instituti: to su sveučilišta u kojima djeluju kadrovski fakulteti i programi za obrazovanje odgojitelja, učitelja u osnovnim i nastavnika u srednjim školama (učiteljski i nastavnički fakulteti, umjetničke akademije). U Hrvatskoj djeluje devet javnih i tri privatna sveučilišta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Dubrovnik, Koprivnica, Slavonski Brod). Znanstvenim istraživanjima u znanostima izrazito vezanima za odgoj i obrazovanje bave se i četiri samostalna instituta društvenih i humanističkih znanosti u Zagrebu: „Ivo Pilar”, Institut za društvena istraživanja, Institut za hrvatski jezik, Hrvatski institut za povijest. Svoje informacije objavljuju uglavnom u specijaliziranim časopisima i ponekad u masovnim medijima, no trebali bi težiti da za njih zna što širi krug profesionalaca i javnosti.

Sindikati su važni suprotstavljeni partneri poslodavcima (država, lokalne zajednice). U predškolskom odgoju djeluje Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske, u osnovnom i srednjem obrazovanju Sindikat hrvatskih učitelja, Školski sindikat Preporod i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, a u visokom obrazovanju Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja. Koordinira ih Matica hrvatskih sindikata. Unatoč tome što su sindikalne teme iznimno važne za svakodnevni život i standard zaposlenih, nema glasila koje bi sustavno podržavali zajedničke sindikalne teme i akcije, kao što su to u bivšem sustavu bile Školske novine.

Izdavači udžbenika i stručnih knjiga (u Hrvatskoj ih je šest bitnijih, no najveći je Školska knjiga) uglavnom imaju svoj način informiranja preko terenskih promotora i interneta, a trebali bi biti zainteresirani za javno vrjednovanje kvalitete udžbenika s obzirom na povremene prave skandale s lošim udžbenicima. U nas zapravo ne postoji javno kritičko praćenje udžbenika, iako koncept proizvodnje udžbenika ima brojne slabosti.

Vjerske zajednice u sustavu obrazovnih informacija posebno su područje po nastavnom predmetu vjeronauku koji je integriran u odgojno-obrazovni sustav. Najveća među njima, Katolička Crkva, ima svoju vertikalu obrazovnog sustava (dječji vrtići, osnovne i srednje škole, dva fakulteta na kojima se obrazuju vjeroučitelji i Katoličko sveučilište). Imaju svoj sustav informiranja, a njihove se teme vrlo rijetko nalaze u društvenim medijima.

Mreža odgojno-obrazovnih ustanova u sva četiri stupnja obrazovanja (vrtići, škole, fakulteti) obavlja odgojno-obrazovnu djelatnost slijedeći informacije i upute iz ostalih dijelova sustava. U Hrvatskoj danas radi oko 70 tisuća djelatnika u obrazovanju i znanosti (oko 18.000 u predškolskom odgoju, 36.000 u osnovnim školama, 20.000 u srednjim školama te 13.000 u visokom obrazovanju). Glavni su korisnici informacija iz ostalih dijelova sustava kojima su važne njihove reakcije. Oni su i potencijalni korisnici medija s obrazovnom tematikom, no sudeći po broju specijaliziranih digitalnih portala i nakladi strukovnih novina (uključujući i Školske novine) i časopisa u Hrvatskoj, praćenje medijskih informacija o vlastitoj profesiji prilično je oskudno. 

Školske novine – identitetsko glasilo obrazovnog sustava

Glavno obilježje javnog informiranja u odgojno-obrazovnom sustavu danas su raspršenost i usitnjenost informacija po portalima obrazovnih subjekata i društvenim mrežama. Osim Školskih novina tek neovisni portal Srednja.hr i sveučilišni Universitas portal objavljuju samo obrazovne sadržaje, a Školske novine imaju papirnato i digitalno izdanje, dok Universitas izlazi kao tiskani prilog u većim dnevnicima. Nema medija koji bi, trijažom informacija važnih za funkcioniranje cijelog odgojno-obrazovnog sustava, donosio bitne probleme i fenomene, vrjednovao i objektivno analizirao pojave, ideje i trendove iz svih njegovih segmenata te na taj način obnašao srednjostrujašku (mainstream) ulogu. Takvoj ulozi danas su najbliže Školske novine po dvostrukoj tehnologiji (papirnata i digitalna inačica), ritmu izlaženja i informativnom kapacitetu pa su one zapravo sačuvale status identitetskog informativnog glasila naše odgojno-obrazovne djelatnosti koji imaju tijekom cijele svoje povijesti.

Za snažni informacijski identitet obrazovnog sustava najviše bi trebala biti zainteresirana država zato što upravlja obrazovnim sustavom i udruge prosvjetnih djelatnika, osobito sindikati, jer predstavljaju 70-ak tisuća profesionalaca koji u njemu rade i imaju potrebu i pravo na kvalitetno informiranje o zbivanjima u svojoj profesiji. U tom je smislu moguća dogradnja sadašnjeg izdavačkog modela Školskih novina, no glavni subjekti sadašnjeg društveno-političkog ustroja obrazovanja za sada ne pokazuju svijest o tome.