Moje štivo i partner

Zamoljen da napišem „kratku crticu sjećanja” o Školskim novinama u povodu 75. obljetnice izlaženja, našao sam se pred nimalo laganom zadaćom, najmanje iz dva razloga. Prvi je što zapravo između ljudi i novina i nema razlike, jer imaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. I drugi, što sam se prvi put u dugogodišnjoj profesionalnoj karijeri našao u situaciji da trebam pisati u svojstvu čitatelja (pretplatnik sam Školskih novina od 1958. godine), suradnika (surađivao sam gotovo pedeset godina) i osobe o kojoj su s vremena na vrijeme pisali drugi autori.

Dakako, počašćen sam na iskazanom povjerenju. U nastojanju da pokušam ovim prilogom dati svoj skroman doprinos obilježavanju 75. obljetnice Školskih novina i istodobno odgovarati na moje „dileme” te da ne učinim grijeh propusta, ne preostaje mi ništa drugo nego da posegnem za istinom. To, ne samo iz razloga što istina ima i oči i uši, već zbog toga što istina ima dugo pamćenje.

A istina jest da moje druženje sa Školskim novinama traje već 66 godina. Istina je i to da su, od tada do današnjih dana, Školske novine, uz manje ili veće razlike, imale uvijek prepoznatljivu viziju što im je činiti. I to ne samo u odnosu na potencijalne konzumente, što će reći, prosvjetne djelatnike, nego i na sve druge subjekte, koji su na direktan ili indirektan način prisutni u području odgoja i obrazovanja. Istina je i to da su Školske novine ne samo jedine tjedne novine u našoj zemlji u kojima se nalaze informacije o svim aktualnim pitanjima, događajima i postignućima vezanima za struku i znanost, nego i uz strogo stručnu i opću društvenu problematiku. Shodno tome, točno je i to, kada se radi o stručnim i znanstvenim pitanjima, da Školske novine „pokrivaju” kako problematiku vezanu za predškolu, školu, srednju školu, tako i za visoko obrazovanje i znanost. Dakako, istina je i to, da su Školske novine na taj način postale i ostale „servis” svima onima koji se neposredno ili posredno bave problematikom odgoja i obrazovanja u našoj zemlji.

I uz to što u svakom poslu ponekad život donosi odluke umjesto nas, to se do današnjih dana u Školskim novinama nije dogodilo, jer se u uređivačkoj politici naglašeno vodila briga o interakciji, kako s potencijalnim korisnicima i suradnicima, tako i sa svima drugima koji su se na neposredan ili posredan način bavili odgojno-obrazovnim sustavom. Pa tako su, na primjer, Školske novine redovito informirale ne samo prosvjetnu javnost, nego i opću društvenu javnost o tome što se događa ili se događalo u takozvanim državnim institucijama nadležnim za odgojno-obrazovni sustav. Osim toga, zahvaljujući Školskim novinama odgojno-obrazovna javnost redovito je informirana o održavanju svih važnijih stručnih i znanstvenih skupova.

Potentnu prošlost i sadašnjost Školskih novina, uz sve do sada rečeno, karakterizira i činjenica što je od postojanja do današnjih dana naglašena pažnja posvećena zdravlju i odgoju. Kada se radi o zdravlju, smatram da je to više nego opravdano, jer zdravlje je sve i sve bez zdravlja je ništa! To je vjerojatno istodobno i razlog što se s porukama tipa „nitko nije toliko zdrav da bi imao pravo živjeti nezdravo”, susrećemo u Školskim novinama i danas, što je sasvim sigurno od iznimne važnosti za sve konzumente. Kad je riječ o odgoju odnosno doprinosu Školskih novina tom dijelu rada odgojitelja, učitelja, nastavnika i profesora s djecom i učenicima, odgoju pripada posebno mjesto. Štoviše, danas naročito naglašeno, jer živimo u vremenu i prostoru u kojem su sve više prisutne ne samo internetske ovisnosti najmlađih i mladih, nego i dominacija suvremenih medija, koji ne samo da sve više vladaju slobodnim vremenom djece i učenika, nego oblikuju njihove stavove i sudjeluju u formiranju njihova identiteta.

Međutim, osim što su Školske novine u proteklih 75 godina dužnu pažnju posvetile zdravlju, odgoju i, dakako, obrazovanju, u njihovoj uređivačkoj politici posebno mjesto pripada i prosvjetnim djelatnicima, što će reći, njihovu iznimno zahtjevnom i odgovornom pozivu. Smatram da je taj naglašeni senzibilitet Školskih novina prema odgojiteljskom, učiteljskom, nastavničkom i profesorskom pozivu ne samo opravdano naglašen, nego ga je i nadalje poželjno njegovati.

I eto, respektirajući prostor i vrijeme koji su mi bili na raspolaganju da pokušam izraditi „skicu za portret” naših Školskih novina, bliži se kraju. Dakako, to ne znači da pišući o prošlosti, nema još „kratkih crtica sjećanja”, još manje da su sjećanja ishlapjela. Ne, još nisu! Ili, kada je u pitanju sadašnjost Školskih novina, da nisam mogao ili trebao navesti još poneki primjer? To, međutim, nisam učinio iz uvjerenja što su Školske novine od svoga postojanja do današnjih dana učinile sve i malo više da suvremeni čovjek proširi svoje srce, kao što je proširio um! Što se tiče budućnosti Školskih novina, također sam procijenio da o tome ne treba pisati. To iz razloga što se na temelju „crtica sjećanja” može zaključiti da su autori uređivačke politike, od početka izlaženja do današnjih dana, brinuli o budućnosti Školskih novina znajući da onaj tko ne misli na budućnost, ne može je ni imati!

Na temelju do sada iznesenog nedvojbeno se može zaključiti da se našim Školskim novinama povijest nije dogodila. Naprotiv, autori uređivačke politike sami su je stvorili. To je sasvim sigurno jedan od razloga, štoviše, istina je i to, da su danas Školske novine poželjno štivo ne samo za sve neposredne djelatnike u području odgoja i obrazovanja, nego nerijetko i partner u rješavanju određenih pitanja koja se odnose na odgojno-obrazovni sustav u našoj zemlji. Sve je to razlogom da i ovom prilikom zahvalim za sve blagodati koje su mi Školske novine pružile, da čestitam 75. obljetnicu i, dakako, poželim puno uspjeha u daljnjem izlaženju našim Školskim novinama.

I na kraju, poštovano Uredništvo, cijenjene dame i gospodo, drage kolegice i kolege, s obzirom na to da će i današnji dan već sutra biti jučer, da vrijeme uzima za budućnost samo ono najbolje, treba reći da su nam Školske novine i nadalje potrebne, kad se bude pisala povijest, neka se ova obljetnica pamti kao znak vremena koje pripada našim Školskim novinama.

Povijesni podsjetnik

Prof. emeritus dr. sc. Vladimir Findak rođen je 22. studenoga 1937. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi, na Visokoj školi za fizičku kulturu te magistrirao i doktorirao (1981.).

Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi, kao profesor u gimnaziji, općoj srednjoj školi, tehničkoj školi, školi učenika u privredi, profesor na Pedagoškoj akademiji i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Pedagogijske znanosti, te kao redoviti profesor na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je umirovljen 2008. Prvi je profesor kineziologije u Hrvatskoj sa zvanjem profesora emeritusa.

U povijesti hrvatskog školstva i odgojno-obrazovnih znanosti Vladimir Findak ostat će trajno zapisan kao vodeći metodičar kineziologije koji je kineziološku metodiku, stalno oplođujući svoje bogato praktično iskustvo i teorijsko usavršavanje u zemlji i svijetu, izgradio i učvrstio kao znanstvenu disciplinu i tako bitno pridonio afirmaciji koncepta metodike uopće kao autonomne primijenjene discipline. Od njegova 73 udžbenika, priručnika, monografija, projekata i brojnih drugih radova, njegov priručnik za kineziologe, učitelje i odgojitelje „Kineziološka metodika”, u posljednjem dorađenom izdanju Školske knjige 2024., prvo je takvo djelo u svijetu, kako sam tvrdi u predgovoru, na temelju svog bogatog međunarodnog iskustva i visokog znanstvenog ugleda. U nju je unio i moderne poglede na metode i ostale pitanja kineziološkog obrazovanja, među kojima je i personalizirana metodika, a koji proizlaze iz novog načina života u digitaliziranom svijetu.

Zahvaljujući ponajprije radovima Vladimira Findaka, kineziološka metodika danas se ubraja u najrazvijenije metodike nastavnih predmeta u Hrvatskoj te je, po produktivnosti, organiziranosti, praktičnim i teorijskim dostignućima, na podjednakoj razini kao metodike hrvatskoga i stranih jezika koje su odavno u vrhu razvijenosti. U tome smislu treba ostati zapisano da je Vladimir Findak, kao predsjednik Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske u dvostrukom mandatu (2004. ‒ 2008.) sudjelovao u aktivnostima upisivanja metodika nastavnih predmeta u Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama kojim država regulira znanstveni sustav u Hrvatskoj, a koji je inoviran 2008. godine. Time su metodike, prvi put u povijesti, službeno priznate kao autonomne znanstvene interdiscipline u strukturi svake znanosti čiji se sadržaji predaju u školama kao nastavni predmeti. Metodike su u tom Pravilniku ostale i u kasnijim inovacijama. Tako su metodike izašle iz područja pedagogije, čiji su okviri opće znanosti o odgoju bili preuski i sprječavali su njihov razvoj. To je bio veliki korak naprijed jer je time otvorena mogućnost stjecanja znanstvenih stupnjeva i financiranja znanstvenih projekata iz metodika. U tom je procesu Akademija odgojno-obrazovnih znanosti djelovala s Učiteljskim fakultetom u Zagrebu i Institutom za društvene djelatnosti u Zagrebu.

Iz velikog opusa Vladimira Findaka, koji obiluje knjigama, projektima, znanstvenim skupovima i drugim profesionalnim i društvenim aktivnostima, ovdje izdvajamo samo njegove društvene dužnosti i mnogobrojne nagrade i priznanja koji potvrđuju njegov znanstveno i društveno značenje.

Impresivan je niz dužnosti koje je Vladimir Findak obavljao uz profesionalni posao. Bio je predsjednik Saveza pedagoga fizičke kulture Hrvatske (1977. ‒ 1986.), predsjednik Savjeta za sport djece i mladeži Hrvatskog olimpijskog odbora (1995. ‒ 2005.), predsjednik Hrvatskog kineziološkog saveza (2004. ‒ 2008.), predsjednik Hrvatskog saveza sportske rekreacije „Sport za sve” (1992. ‒ 2023.) i predsjednik Akademije odgojnih znanosti Hrvatske (2004. ‒ 2008.). Bio je jedan od osnivača Hrvatske akademije odgojnih znanosti 1992. godine, član njezina Predsjedništva i predsjednik. Obavljao je odgovorne dužnosti u nekoliko međunarodnih asocijacija, od kojih navodimo samo neke: Federation Internationale ď Education Physique – FIEP (1981. ‒ 1985., 2007. ‒ 2020.), European Federation for Company Sport – EFCS (1992. ‒ 2022.), International Concil for Health, Physical Education, Recreation and Dance – ICHPER (1994. ‒ 1998.), Forum für βildung – Schulsport – Schule – FBSCH (1995. ‒ 2006.). 

Njegovo ime nosi međunarodna nagrada

Za svoj znanstveni, stručni, prosvjetni i sportski rad Vladimir Findak primio je više nagrada i priznanja. Najvažnije su: Nagrada fizičke kulture grada Zagreba (1984.); nagrada „Zaslužni pedagog fizičke kulture Jugoslavije” (1985.); Majska nagrada Saveza organizacija fizičke kulture Hrvatske (1989.); Nagrada za životno djelo „Dr. Franjo Bučar” (1993.); Trofej Hrvatskog olimpijskog odbora (1999.); nagrada Međunarodnog olimpijskog odbora „Sport and Education” (1999.); Nagrada za životno djelo Hrvatskog saveza sportske rekreacije „Sport za sve” (2004.); nagrada „Forum für βildung – Schulsport – Schule – Alpe –Adria”, (2005.); nagrada Svjetske organizacije FIEP-a „Međunarodni FIEP – Križ časti”, za osobiti doprinos razvoju tjelesnog odgoja u svijetu (2011). Doživotni je počasni predsjednik Saveza pedagoga fizičke kulture Hrvatske (od 1989.); doživotni počasni predsjednik Udruge metodičara i savjetnika kineziologa Hrvatske (od 2003.).; doživotni počasni predsjednik Hrvatskog saveza sportske rekreacije „Sport za sve” (2019.). Odlukom FIEP-a Europe, godišnja nagrada za mlade znanstvenike ima naziv „FIEP Vladimir Findak Award” (od 2018.). Tako je Vladimir Findak jedan od rijetkih ljudi po kojemu je, još za njegova života, ugledna međunarodna nagrada nazvana njegovim imenom. (ab)