Zajedeno smo više od pola stoljeća

Školske novine osnovane su devetnaest godina (1950.) prije nego što sam počeo raditi kao učitelj hrvatskoga jezika (1969.) u Osnovnoj školi „Šandor Kiralj” u Bedeniku, pokraj Bjelovara. S prvim dolaskom u školsku zbornicu ugledao sam ih i one su ostale moj najvjerniji pratitelj tijekom svih mojih promjena škola, radnih mjesta i funkcija, do danas, punih 55 godina. Bez obzira na prevladavajuću ideologiju do 90-ih godina 20. stoljeća, promicale su interese škole i učiteljstva, otvarale vrata novim idejama u zemlji i inozemstvu te pridavale zasluženu važnost pedagogiji i istaknutim pedagozima u povijesti, ali i suvremenosti. One su u novim društveno-političkim uvjetima poslije 90-ih godina 20. stoljeća nastavile svoju misiju u korist odgoja i obrazovanja i učitelja: objektivno, otvoreno i kritički.

Sa Školskim novinama družio sam se kao učitelj, ravnatelj dviju osnovnih škola, prosvjetni savjetnik za opći razvoj i razrednu nastavu, pročelnik za obrazovanje u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, ministar prosvjete i športa u Vladi Republike Hrvatske te upravitelj Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Bjelovaru. I danas, kada je to sve iza mene, uz mene su i dalje Školske novine sa željom da dostojno obilježimo dijamantnu obljetnicu.

Osim što sam redovito pratio Školske novine, bio sam i suradnik. Prvi sam članak objavio 23. studenoga 1982. godine (broj 38-39) pod nazivom Savjetovanje o odgoju, pa sve do prikaza knjige Uspješan učitelj: angažirani pristup profesionalnom učenju autorica D. Tot i N. Maras, objavljen 22. listopada 2024. Objavio sam ukupno 77 članaka pa me vežu i 42 godine autorskog rada u Školskim novinama.

Zahvalan sam Školskim novinama što su objavile više članaka o mome radu. Objavile su primjerice ukupno pet velikih intervjua u kojima sam kao ministar prosvjete i športa mogao objasniti osnovne intencije planove rada resora koji sam vodio. Isto tako, objavljeno je 27 prikaza mojih knjiga i osvrta o mome radu. 

Školske novine bile su i nakladnik mojih triju knjiga. Prva je bila Znanje, obrazovni standardi, kurikulum: teorijsko-kritički pristup obrazovnoj politici u Hrvatskoj (2012.). Slijedila je 2015. knjiga iz povijesti školstva jednog od najplodnijih hrvatskih pedagoga Ante Vukasovića Likovi istaknutih hrvatskih pedagoga (2015.), čiji sam bio urednik, autor pogovora i pojmovnika. Treća je knjiga objavljena u povodu moje 70. godišnjice života pod nazivom Vladimir Strugar – učitelj, pedagog i znanstvenik (2017.). 

U Školskim novinama rado su objavljivali tekstove gotovo svi sveučilišni nastavnici iz hrvatskih sveučilišta, ali i iz nekadašnje zajedničke države. Prezentirali su vlastita istraživanja, pedagoška postignuća drugih zemalja, uključivali se u aktualne rasprave o svim važnim pitanjima u hrvatskom školstvu, posebice o predloženim promjenama školskog sustava (didaktičko-metodička pitanja reforme škole), obrazovanju i usavršavanju učitelja i nastavnika, obrazovanju pedagoga i njihovu mjestu i zadaćama u školama, razvoju pedagogije kao znanosti o odgoju, njezinoj autonomiji kao i prevladavanju „dogmatske pedagogije” (1986.). Osobitu su pozornost privlačile polemike između uglednih profesora. 

Među sveučilišnim nastavnicima koji su često surađivali sa Školskim novinama i čije smo tekstove rado čitali bili su, samo da neke spomenem, Vladimir Poljak, Ante Vukasović, Pero Šimleša, Nedjeljko Kujundžić, Vladimir Vujčić, Vladimir Mužić, Ivan Furlan, Nikša Nikola Šoljan, Vlatko Previšić, Ivan Dumbović, Ante Bežen, Nikola Pastuović, Ana Sekulić-Majurec, Valentin Puževski, Milan Matijević, Josip Marinković, Josip Pivac, Josip Milat i mnogi drugi. Školske novine uz sebe su uvijek imale i mnogobrojne čitatelje koji su reagirali na svakodnevne odgojne i obrazovne pojave, primjerice u rubrici Pisma čitalaca, osobito sredinom 80-ih godina 20. stoljeća. 

Novine su imale više izvrsnih tematskih cjelina i rubrika. Među njima su i one o pedagogiji i povijesti pedagogije i školstva, primjerice o Stjepanu Matičeviću, Paji Radosavljeviću, Stjepanu Basaričeku, Juri Turiću, Pavlu Vuk-Pavloviću i mnogim drugim domaćim i stranim autorima. Pratile su se obljetnice utemeljenja pedagogije kao znanosti i sveučilišnog studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, analizirali školski zakoni od prvog Mažuranićeva zakona 1874. do današnjih. Školske novine sačuvale su bogatu pedagošku riznicu koja nam pokazuje koliko je „uglednih i mudrih ljudi Hrvatska dala svijetu... Hrvati su bili ugledni profesori na Sorbonni i Bologni, pisali su knjige koje su preorijentirale cjelokupno europsko školstvo” (Ivan Dumbović, 1995.). 

Cjelina učitelj/nastavnik obrađivana je s različitih stručnih, znanstvenih te praktičnih motrišta. Primjerice, nazivi učitelj / nastavnik / profesor / prosvjetni radnik bili su često predmet napisa hrvatskih jezikoslovaca (Ivan Brabec, Stjepko Težak) i pedagoga kao prinos raspravi o nazivlju u području odgoja i obrazovanja (Nikola Pastuović, Josip Marinković). Od listopada 1981. do svibnja 1982. objavljeno je trideset članaka u rubrici pod nazivom Naša tribina: Što je to reforma obrazovanja nastavnika? Spomenut ćemo nekoliko autora i naslove: Vilko Švajcer, Vinka Uzelac: „Nastavnički”, „pedagoški” ili neki treći model obrazovanja odgajatelja; Vladimir Vujčić: Za pedagogizaciju nastavničkog poziva; Krešimir Bezić: Ostvariti pedagošku atmosferu; Ivan Dumbović: Uloga povijesti pedagogije; Josip Milat: Zablude i stranputice pedagoškog obrazovanja; Gordana Bosanac: Redefinirati nastavnički poziv; Nedjeljko Kujundžić: Sustavnije osposobljavanje odgajatelja; Vladimir Stančić: Za defektologe – specifično; Josip Pivac: Integracija nije dovoljna; Valentin Puževski: Prevladajmo deklarativnost; Milan Matijević: Andragogija na margini; Ivan Furlan: Zašto ne zadovoljava psihologijsko obrazovanje? Školske novine redovito su pratile i rad prosvjetnih tijela, posebno Prosvjetnog savjeta Hrvatske koji je donosio stručne smjernice za rad u školstvu.

Školske novine bile su i ostale vjerodostojan svjedok svih promjena u hrvatskome školstvu. Omogućavale su sudjelovanja u javnim raspravama, objavljivale osobna stajališta, ali i stajališta ustanova i udruga civilnog društva. Uvijek su odmjereno reagirale na dinamične pojave i promjene u sustavu odgoja i obrazovanja. Novo informatičko doba pruža određene pogodnosti i u školstvu, ali istodobno donosi i mnoge probleme. Školske novine odgovaraju na te izazove, nastojeći pomoći učiteljima/nastavnicima. Već su 2010. godine u rubrici Tema broja tekstovi o informatičkom obrazovanju, o informatici u nacionalnom kurikulumu (2014.), školi za budućnost – školi za net-generaciju, nastavi informatike ističući kako informatika nije (samo) pisanje tekstova i slanje e-maila, nego (i) način mišljenja (2015.). U rubrici Djeca i mediji upozorava se da moramo još puno učiti, objašnjavaju se mogućnosti, ali i opasnosti interneta. Na sve izraženiju pojavu nasilja u školama i među mladima nastoji se pozitivno utjecati u temi broja pod nazivom Škola bez nasilja (2008.) s ispravnom konstatacijom da nasilje ne prolazi samo od sebe (2012.). 

U povijesnoj retrospektivi nalazimo redovito tekstove u kojima se prikazuje rad Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, održavanje sabora i kongresa hrvatskih pedagoga, Škole pedagoga utemeljene 1976. godine. Od neprocjenjive je važnosti kontinuirano predstavljanje objavljenih knjiga domaćih i stranih knjiga i časopisa. Osobito je poticajno prikazivanje rada, života i uspjeha pojedinih osnovnih i srednjih hrvatskih škola te predškolskih ustanova. Ti članci pružaju brojne dokaze o kvalitetnom radu škola i njihovih učitelja/nastavnika i stručnih suradnika te o važnosti povezanosti škole i roditelja. Bez Školskih novina te nam vrijednosti ne bi bile dostupne, a brojni vrijedni autori ostali bi nepoznati. Stoga iskreno želim da Školske novine u idućim godinama ponosno drže časno mjesto u hrvatskom školstvu i pedagoškoj literaturi.

Povijesni podsjetnik. Vladimir Strugar, ministar prosvjete i športa u koalicijskoj vladi Ivice Račana (2000. ‒ 2003.) kao član Hrvatske seljačke stranke, bio je u povijesti Republike Hrvatske jedini ministar zvanjem učitelj i doktor pedagogije. Njegova ekipa izradila je cjeloviti projekt promjena obrazovnog sustava, objavljen u knjizi Koncepcija promjena odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj (2002.) i u obliku zakona predložila ga Hrvatskom saboru. Dokument nikad nije raspravljen zbog bizarnog protivljenja koalicijskih partnera HSLS-a i SDP-a. Sve do danas nije predložena tako sveobuhvatna reforma obrazovnog sustava koja je predviđala i uvođenje kurikuluma, na što će se, nakon odbijanja ovog projekta reforme, čekati sljedećih petnaestak godina. Važno je i to da je u ovom razdoblju donesen prvi Zakon o udžbenicima u samostalnoj Hrvatskoj kojim je dokinuto izravno odlučivanje ministra o prihvaćanju udžbenika te su tu ovlast dobila stručna tijela. Strugar je bio i posljednji ministar „prosvjete” jer se ministri nakon njega nazivaju ministri „obrazovanja”, u skladu s promjenom u nazivu ministarstva. (ab)