Govor mržnje – nasilje ili poticaj na nasilje?

Mjesta na kojima se događa međuvršnjačko nasilje većinom su školske učionice i hodnici! Mjesta koja bi, nakon doma, trebala biti najsigurnija za svako dijete, mjesto socijalizacije i stvaranja uspomena, postaju mjesta trajnih trauma Govor mržnje definiran je kao usmeni ili pisani govor koji poziva na javno iskazivanje ili uzrokovanje mržnje. S obzirom na definiciju samoga govora mržnje, treba li ga tretirati kao nasilje ili „samo” pripremu za nasilje? Da se radi o ozbiljnom problemu s, nerijetko, ozbiljnim posljedicama, vidljivo je iz načina na koji se govor mržnje tretira u zakonodavstvu. Zloporaba slobode izražavanja Većina modernih zemalja definirala je sam govor mržnje i propisala odgovarajuće kazne za takav govor. Nije bitno na koji se način taj govor ostvaruje, pisano ili usmeno, skrivajući se iza profila na društvenim mrežama itd., bitno je da je prepoznato kao sredstvo kojim se vrši nasilje. No, je li uvijek tomu bilo tako? Prvi se put pojavljuje zabrana govora mržnje 1966. godine i to na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda na inzistiranje ondašnjega SSSR-a. Zapadne su države bile izrazito skeptične prema tom sovjetskom inzistiranju, bojeći se prikrivenoga ušutkavanja i zabrane slobode govora. Ipak, danas većina tih zapadnih zemalja ima zabranu govora mržnje utkanu u svoje ustave i propisuju za nj drakonske kazne. A gdje je u svemu tomu onda sloboda izražavanja i govorenja? Svatko tko pokušava mržnju ili poticanje na mržnju opravdati slobodom govora jest onaj koji se samo koristi blagodatima suvremenoga društva za pogrješne ciljeve. Nitko ne bi trebao snositi posljedice nečije mržnje ili trpjeti nasilje zbog toga što netko smatra da su uvrede, vulgarizmi, barbarizmi upućeni drugome sloboda izražavanja. Drugi argument kojim se pobija onaj o zabrani slobodnoga izražavanja jest još jedna blagodat demokratskih društava, a to je poštivanje svoje i tuđih sloboda ne namećući pritom svoju volju. Ako je govor mržnje jedino iznošenje vlastitoga mišljenja, onda nam možda i treba zabrana slobodnoga „izražavanja”. Uz sve oblike modernoga načina života kojim se dičimo i koje prihvaćamo postoji i popratna pojava istog načina života. Je li nasilje dio modernoga načina življenja ili samo popratna pojava kao odgovor na sve „nevidljive” probleme? Postajemo li imuni na nasilje? Nasilje se definira kao svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili fizičke boli. Uzme li se u obzir pojašnjenje nasilja kao karakteristike inteligentnih vrsta, trebamo li ga tretirati kao dio čovječanstva i čovjeka kao takvoga ili kao popratnu pojavu čovjekova inteligentnog razvoja? Druga je bitna osobina nasilja da je prijeko potrebno u uvjetima primitivnoga života. Iako se navedeno čini kao čisti paradoks, i jedno i drugo ima svoje uporište u čovjekovoj svijesti. U primitivnim uvjetima života nasilje je na neki način bilo nužno za preživljavanje, posebno uzme li se u obzir da se sve vrste na našem planetu koriste ili borbom ili