Ako sindikat dobije zgradu, bit će to loše za nju jer su oni u tih nekoliko desetljeća otkad postoje pokazali da ne znaju upravljati zgradom te da ih ona zanima jedino kao nekretnina. Nisu se brinuli za zgradu ni u najosnovnijim stvarima, niti su ulagali u njezino održavanje. U zgradu je ulagao jedino Muzej, odnosno njegov osnivač Grad Zagreb. Nakon potresa su nestali, a poslove o zgradi ‒ interventne mjere zaštite, statičare, elaborate, prijave na obnovu i ostalo ‒ provodio je i financirao Hrvatski školski muzej ‒ tvrdi ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja Anita Zlomislić

Zakonom o prijenosu vlasništva nekretnina, koji je stupio na snagu 11. veljače, Sindikatu hrvatskih učitelja (SHU) priznato je vlasništvo nad zgradom Hrvatskog učiteljskog doma na zagrebačkom Trgu Republike Hrvatske. Zgrada je spomenik kulture, izgrađena 1889. godine, prema viziji Ivana Filipovića, osnivača triju učiteljskih udruga, koje su bile i prvi vlasnici Doma. Po zadnjim mjerenjima, zgrada ima oko 2500 kvadrata te pripadajuće dvorište.

Prema očuvanim zapisima, sredstva za izgradnju Doma namicala su se prinosima pojedinih učitelja i učiteljskih društava, dobrovoljnim prilozima raznih korporacija te ostalih prijatelja i dobrotvora hrvatskog pučkog učiteljstva, pa i investiranjem glavnica Hrvatskog pedagoško-književnog zbora i Učiteljske zadruge te „ostalim zakonom dozvoljenim sredstvima i načinima”.

Zanimljivo je da su se sredstva, među ostalim, prikupljala i organiziranjem lutrije na zabavama, koncertima i kazališnim predstavama, a u korist izgradnje Doma nastupala je i operna diva Milka Trnina. Po jednom od zapisa, u listopadu 1887. godine priređena je izložba više od 2000 predmeta prikupljenih za lutriju. Inicijativu i poslove oko pripreme izgradnje Doma preuzima 1885. godine Savez hrvatskih učiteljskih društava. Za cijeli je projekt od iznimne važnosti bila činjenica da je predsjednik Savjeta i Zbora u to vrijeme bio Ivan Filipović, osoba koja je u učiteljskoj zajednici jedina mogla iznijeti tako ambiciozan i zahtjevan projekt – od prikupljanja sredstava do izgradnje.

Izgradnja Hrvatskog učiteljskog doma počela je u svibnju 1888. godine, kada je na uglu Sveučilišnog trga i Kukovićeve ulice (danas Trg Republike Hrvatske i Hebrangova ulica) postavljen kamen temeljac sa spomen-spisom u staklenoj cijevi s posvetnim tekstom.

Do zagrebačkog potresa 2020. godine, koji je znatno oštetio dvokatnicu čije pročelje gleda na Hrvatsko narodno kazalište, zgradu su, uz SHU, koristili i ostali sindikati u predškolskom, osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju i znanosti, a među ostalima i Hrvatski školski muzej, koji će, prema potvrdi ravnateljice Anite Zlomislić, svoje pravo nad zgradom potraživati sudskim putem. Muzej je Državnom odvjetništvu uputio zahtjev za mirnim rješavanjem spora, a isto je učinio i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja. Dok u Sindikatu znanosti o tome ne žele istupati u javnost, ravnateljica Muzeja izričito tvrdi kako SHU nije pravni sljednik bivšeg vlasnika Udruženja učitelja, nastavnika i profesora srednjih škola.

Usporedno, u SHU-u uvjeravaju kako su novim zakonom, a nakon dugogodišnjeg rada na povratu sindikalne imovine, uspjeli dokazati da su izvorni vlasnik Učiteljskog doma u Zagrebu, kao i Učiteljskog doma Vila Ružica u Crikvenici. Pozivaju se i na Sporazum o podjeli sindikalnih nekretnina, sklopljen 2010. godine između pet sindikalnih središnjica, a kojim je Učiteljski dom u Zagrebu izdvojen kao nekretnina koja nije predmet podjele. No, u Školskom muzeju inzistiraju ‒ namjena tako važnog spomenika morala bi ostati javna i kulturna: zgrada Učiteljskog doma je, uz Muzej za umjetnost i obrt, jedinstvena povijesna zgrada na prostoru Hrvatske, građena upravo za ‒ muzej.

‒ Ako sindikat dobije zgradu, bit će to loše za nju jer su oni u tih nekoliko desetljeća otkad postoje pokazali da ne znaju upravljati zgradom te da ih ona zanima jedino kao nekretnina. Nisu se brinuli za zgradu ni u najosnovnijim stvarima, niti su ulagali u njezino održavanje. U zgradu je ulagao jedino Muzej, odnosno njegov osnivač Grad Zagreb. Nakon potresa su nestali, a poslove o zgradi ‒ interventne mjere zaštite, statičare, elaborate, prijave na obnovu i ostalo ‒ provodio je i financirao Hrvatski školski muzej ‒ tvrdi ravnateljica Anita Zlomislić te smatra da je zgrada zanimljiva sindikatima prije svega zbog njezine lokacije i komercijalnog potencijala.

Moguća komercijalizacija zgrade!?

‒ Vjerojatno će je iznajmljivati, što otvara prostor komercijalizaciji zgrade i neprimjerenom korištenju, u kojem njezine spomeničke vrijednosti ne će biti dostupne javnosti. Iz iskustva, mi u Muzeju mišljenja smo kako je za sindikate mnogo primjerenija neka druga zgrada, a da zaštićena kulturna dobra treba dati na upravljanje kulturnim institucijama koje će znati njima upravljati i moći ih održavati ‒ kaže ravnateljica Muzeja, prema čijim je riječima Muzej, uz velike napore zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa u zgradi, uspio 2023. godine zgradu prijaviti na obnovu. Obnova još nije počela.

‒ U zgradi treba biti jedino Hrvatski školski muzej i Hrvatski pedagoško-književni zbor, zato što je zgradu, uz dvije strukovne udruge ‒ Učiteljsku zadrugu, Savez hrvatskih učiteljskih društava ‒ u 19. stoljeću podizao i Hrvatski pedagoško-književni zbor, i bio jedan od tri izvorna vlasnika ‒ kaže Zlomislić. U novom zakonu HPKZ je izuzet, odnosno ostaje mu pravo na prostor. Prema mišljenju ravnateljice Muzeja, napravljena je golema pogreška 1993. godine kada su tri učiteljska stana u zgradi privatizirana, unatoč upozorenjima tadašnjeg ravnatelja Muzeja i struke, što svjedoči o volji da se nastavi loše upravljanje iznimno važnim kulturnim dobrom.

Kako smatra, imamo idealne uvjete da cjelovito zaštitimo tako važan spomenik, ali s novim Zakonom Učiteljski dom gubi priliku da napokon bude prezentiran u svim svojim baštinskim vrijednostima, upozorava Anita Zlomislić. Inače, Školski muzej službeno je osnovan 1901. godine upravo u zgradi Učiteljskog doma. Fundus Muzeja danas čini oko sto tisuća muzejskih primjeraka, iznimno je vrijedan arhiv i najveća pedagoška knjižnica u zemlji.

U dijelu sindikata obrazovanja, koji i danas plaćaju komunalije za korištenje prostora u zgradi Doma, smatraju da su i oni trebali naslijediti tu zgradu.

‒ Da je poštenja, ovo pitanje riješilo bi se uvažavanjem i našega interesa. SHU nema ništa ekskluzivnije pravo od našeg sindikata. To je učiteljska imovina, a SHU se proglasio jedinim sljednikom, pa mu je zakonom pripalo pravo. Vjerojatno Vlada ima razloge zašto to čini ‒ komentira Željko Stipić, predsjednik Školskog sindikata Preporod.

Zrinko Turalija, predsjednik srednjoškolskog sindikata, još nije definirao buduće korake.

‒ Imali smo u Domu prostore, sada smo pročitali Zakon. Piše što piše, važemo ‒ kaže.

Matija Kroflin iz Sindikata znanosti potvrđuje tek da su pokrenuli pravni proces.

Predsjednica SHU-a Sanja Šprem sve je kratko komentirala porukom:

‒ Sukladno Zakonu o prijenosu vlasništva nekretnina na Sindikalni fond nekretnina i na sindikate, prijenos vlasništva prostora u zgradi Hrvatskog učiteljskog doma u Zagrebu detaljno je opisan u Prilogu III. i Prilogu IV. tog Zakona. Treba istaknuti da u Prilogu IV. Zakona jasno stoji da je u tijeku postupak etažiranja zgrade Hrvatskog učiteljskog doma u Zagrebu, a što je preduvjet za prijenos vlasništva na temelju Zakona.

Tezu da SHU nije pravni sljednik bivšeg vlasnika Učiteljskog doma, Udruženja učitelja, nastavnika i profesora srednjih škola, u Školskom muzeju baziraju na više rješenja s početka devedesetih godina prošloga stoljeća te na odluci Ustavnog suda. Spominju dopis Ministarstva pravosuđa iz 1993. godine kojim je utvrđeno da udruženje takve vrste nije upisano u Registar udruženja građana te nije moglo legalno djelovati. Navode da SHU jest bio upisan u Registar društvenih organizacija, i to pod nazivom Nezavisni sindikat zaposlenih u osnovnom obrazovanju Hrvatske, te je naknadno promijenio naziv.

Tko je pravi pravni sljednik

‒ Upravo zbog činjenice nepostojanja pravnog sljedništva između Sindikata hrvatskih učitelja i bivšeg vlasnika predmetnih nekretnina Udruženja učitelja, nastavnika i profesora srednjih škola, Sindikat hrvatskih učitelja i jest odbijen sa zahtjevom za povrat oduzete imovine sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, među ostalim i predmetnih nekretnina kao dijelova Hrvatskog učiteljskog doma u Zagrebu, pravomoćnim rješenjem Grada Zagreba iz 1999. godine ‒ navode u Muzeju. Spominju da je u upravnom sporu koji je SHU pokrenuo protiv rješenja upravnih tijela u upravnom postupku povrata oduzete imovine, Upravni sud odbio tužbu SHU-a 2006. godine, uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao neprekidno pravno sljedništvo od Udruženja učitelja.

‒ Ministarstvo je u Nacrtu prijedloga Zakona navelo da će donošenjem Zakona sindikati dobiti natrag u vlasništvo imovinu koja im je privremeno oduzeta 1997. godine Zakonom o udrugama. Međutim, budući da SHU, sukladno pravomoćnom rješenju kojim je isti sindikat odbijen sa zahtjevom za povrat oduzete imovine i sukladno pravomoćnoj presudi Upravnog suda, nije pravni sljednik bivšeg vlasnika Udruženja učitelja, te predmetne nekretnine nisu 1997. godine ni privremeno oduzete Sindikatu. Stoga SHU nije pravno legitimiran da mu ovim Zakonom pripadnu predmetne nekretnine u vlasništvo, odnosno ovim Zakonom nije pravno osnovano predmetne nekretnine prenijeti u vlasništvo Sindikatu ‒ navodi Anita Zlomislić, jedna od triju autorica znanstvene monografije o Učiteljskom domu u izdanju Školskog muzeja (2003.), a koja se među ostalim bavi vlasništvom i stanarima zgrade.

Po objašnjenju Muzeja, nekadašnje Sajmište, današnja cjelina Trga Republike Hrvatske, planirana je još 1865. kao „Novi trg” s javnim kulturnim i obrazovnim zgradama u takozvanoj 1. Regulatornoj osnovi, prvom urbanističkom planu Zagreba, danas bi rekli GUP-u, i iznimno je važno da se isti koncept i dalje čuva. Lokacija Trga Republike Hrvatske na kojoj se nalaze Hrvatski školski muzej odnosno Hrvatski učiteljski dom, kada se kupovalo zemljište, pomno je odabrana kako bi Hrvatski učiteljski dom bio „među pet velikih zgrada koje su posvećene kulturnim svrhama” (1888.), čija je uloga u utemeljiteljskom razdoblju bila stvaranje i održavanje nacionalnog identiteta. Iseljenje Muzeja iz zgrade koja se nalazi preko puta zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Hrvatskog narodnog kazališta narušilo bi tako i sam trg kao jedinstvenu zaštićenu cjelinu namijenjenu javnim zgradama od nacionalne važnosti. Anita Zlomislić podsjeća kako je Hrvatski školski muzej nacionalni muzej i jedini specijalizirani muzej za povijest školstva u Hrvatskoj, idejno začet 1871. godine i od tada se prikuplja muzejska građa, dok se njegov smještaj predviđa u budućoj zgradi Hrvatskog učiteljskog doma 1883. godine. Službeno je osnovan 1901. godine upravo u zgradi Hrvatskog učiteljskog doma. Fundus Hrvatskog školskog muzeja danas čini oko 100.000 muzejskih predmeta kao i najveća pedagoška knjižnica u zemlji.

Zaštićeno kulturno dobro?

Hrvatski učiteljski dom na adresi Trg Republike Hrvatske br. 4 zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pod reg. br. Z-462, te je upisan kao spomenik kulture u zemljišnim knjigama, a ujedno se nalazi na području „Zelene potkove”, urbanističko-arhitektonske i parkovne cjeline trgova te području Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb, također zaštićenih kulturnih dobara. Učiteljski dom izgrađen je 1889. godine te je prva za tu namjenu izgrađena građevina u Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja je od samih početaka (1883.) planirana za muzej školstva, arhiv i knjižnicu. Zgradu je prema viziji Ivana Filipovića, osnivača triju učiteljskih udruga koje su bile i prvi vlasnici Doma, projektirao Leo Hönigsberg 1888. godine.

Povijesna istraživanja koje je Hrvatski školski muzej objavio u znanstvenoj monografiji 2023. godine donose nova saznanja o zgradi, u kontekstu utemeljiteljskog razdoblja 19. stoljeća i formiranja nacionalnog identiteta koja upućuju zahtjev da ovaj spomenik kulturne baštine mora biti zaštićen i prezentiran i u njegovim nematerijalnim aspektima, odnosno kao spomenik hrvatskom učiteljstvu. Hrvatski učitelji koji su podizali Hrvatski učiteljski dom bili su začetnici brojnih naprednih ideja u službi modernizacije društva, a hrvatsko školstvo jedan od temeljnih stupova modernizacije kojom se hrvatske zemlje transformiraju iz zastarjelog feudalnog sustava u moderno građansko društvo. Jednako tako među važnim je zaslugama i pravo žena na srednjoškolsko, a potom i visoko obrazovanje.

Inače, zgrada Učiteljskog doma treće je arhitektonsko djelo Lea Hönigsberga u Zagrebu po završetku studija u Beču. Mladi i revni arhitekt, kako piše o njemu u monografiji Školskog muzeja, već 1. ožujka 1888. godine donosi prve idejne nacrte (...). Uskoro je raspisan natječaj za gradnju doma: Povodom razpisane jeftimbe za gradnju učiteljskog doma podneseno je bilo 8 ponuda, a najpovoljnija je bila graditelja C. Waidmanna, koji je od cijene 60.290.86 for. za I. grupu radnja ponudio 12 posto popusta. Njemu je središnji odbor Saveza hrvatskih učiteljskih družtava i povjerio tu gradnju te je ista dne 7.o.m. već i započeta, a dne 13. udarit će se temeljni kamen. Blagoslovio Bog taj rad, sretno se dovršio i bio na diku i slavu hrvatskom narodu i učiteljstvu – citiran je u monografiji tekst iz Napredka 1888. godine (broj 14).

U monografiji je i opis zgrade: „Učiteljski dom je projektiran kao slobodnostojeća ugaona dvokatnica s visokim prizemljem. Jednako kao i druge zgrade tog vremena. Učiteljski dom građen je opekom i drvenom međukatnom i krovnom konstrukcijom te su mu oba ulična pročelja bogato dekorirana arhitektonskom plastikom u žbuci, za razliku od jednostavno oblikovnih dvorišnih pročelja. Pročelja su u podrumskoj zoni obložena kamenom. Prizemlje obaju pročelja dijele pravokutni prozori profiliranih okvira i istaknute klupčice oslonjene na konzole, a zidna površina između prozora raščlanjena je u žbuci oblikovanim kvadratima rustike (...). Prvi kat reprezentativnije je oblikovan visokim polukružno završenim prozorima, građenim poput edikule, tako da ih rube jonski pilastri koji nose grede zaključno zubatog trokutaskog oblika. Dekorirani su školjkama i maskeronima, a parapetno polje je reljefno oblikovano stupićima balustrade. Nad ulaznim portalom prema trgu prvi kat je istaknut i balkonom. Drugi je kat skromniji, prozori su pravokutni kao i u prizemlju i imaju istaknute prozorske nadstrešnice koje nose ugaono postavljene konzole, ološnjene poput triglifa. Pročelja zaključuje vijenac na konzolama i iznad njega niska atika zaključena balustradom.”

Toliko o vizualu zgrade, no spomenimo i povijesni prikaz koji je u monografiji dala bivša ravnateljica Muzeja, Štefka Batinić, a ono govori o stanarima Hrvatskog učiteljskog doma. Navodimo tek ulomke ovog iznimno zanimljivog poglavlja.

„Po završetku gradnje Doma na prvom i drugom katu uređeni su stanovi za najam da bi se priskrbio novac za vraćanje zajma i plaćanje kamata na investirane glavnice Učiteljske zadruge i HPKZ-a. Od početka je to bilo privremeno rješenje u svrhu prevladavanja financijskih poteškoća. Planirano je da se u bližoj budućnosti osigura prostor za 'stalnu izložbu učila ili za pedagoški muzej, od čega se je za sada privremeno odustalo samo zato, jer se je u kupnju gradilišta morala uložiti prilična svota' (citat: Napredak).

Duševno središte hrvatskog pučkog učiteljstva

Samo nekoliko mjeseci od otvorenja Doma, 4. siječnja 1890. godine otvorena je Učiteljska čitaonica. U ožujku 1900. godine čitaonica je postala ustanovom HPKZ-a, preuređena je i proširena, opskrbljena s više od 60 časopisa i novina koje su članovima bile na raspolaganju od 8 do 21 sat. Broj članova se povećavao, organizirani su različiti programi koji su pozitivno utjecali na društveni život zagrebačkih učitelja.”

Kako dalje navodi Štefka Batinić, Učiteljski dom postao je početkom 20. stoljeća „pravo duševno središte hrvatskog pučkog učiteljstva”. Osnovan je Klub učiteljica, a počeo je izlaziti i časopis „Na domaćem ognjištu”. Potom, u povodu proslave 30. obljetnice osnutka HPKZ-a svečano je u kolovozu 1901. godine otvoren Hrvatski školski muzej. Građu za muzejske zbirke HPKZ je prikupljao od svoga osnutka, a osnovu su činili predmeti s dvije velike izložbe održane u Zagrebu 1871. i 1892. te izložbena cjelina kojom je predstavljeno hrvatsko školstvo na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine (!).

U zgradi su i tada postojali privatni stanari, koji su plaćali stanarinu u prosjeku od oko 1000 kruna. Batinić bilježi da je riječ o sljedećim stanarima (među kojima i neki poznati učitelji i učiteljice): Marija Šmidt, Stjepan Senc, Julija Hofstatter, Katarina Mertens, Milka Pogačić, Italo Hochetlinger i Ivan Bojničić. Do kraja 1980-ih godina u Učiteljskom domu registrirane su i sljedeće institucije: Školske novine (od 1950.), Kulturno-umjetničko društvo prosvjetnih radnika Ivan Filipović (od 1969.), Zajednica osnovnih škola Hrvatske (od 1972.), Udružena samoupravna interesna zajednica odgoja i osnovnog obrazovanja Grada Zagreba (uselila nakon adaptacije potkrovlja 1976.), Pedagoško društvo Zagreb (od 1978.), te Klub prosvjetnih radnika.

Batinić podsjeća kako su u zgradi svoje sjedište imali i sindikati iz područja odgoja i obrazovanja, koji su se tijekom vremena reorganizirali i mijenjali nazive. Tu je bila i Kasa uzajamne pomoći prosvjetnih radnika, kao i Klub umirovljenih prosvjetnih radnika. Od 1945. do 1974. godine na drugom katu zapadnog krila zgrade živio je učitelj Mato Lovrak s obitelji, koja je nakon njegove smrti iselila. U južnom krilu zgrade također su tijekom druge polovine 20. stoljeća živjeli stanari: tri su stana u tom dijelu zgrade danas u privatnom vlasništvu. „Dom nije samo arhitektonski spomenik kulture nego i spomenik materijalne i nematerijalne baštine hrvatskog učiteljstva, njegove vizije, entuzijazma i sloge zahvaljujući kojoj se sagradila ne obična kuća nego palača”, napisala je u zaključnoj rečenici Štefka Batinić, uz napomenu – vremena su takva da svjesno posežemo za dozom patetike dok čekamo rasplet imovinsko-pravnih odnosa i obnovu zgrade nakon potresa.

Naknadno se o novoj epohi zapuštene zgrade Učiteljskog doma, a u povodu donošenja novoga zakona, ovih dana odlučio oglasiti Sindikat učitelja na svojim mrežnim stranicama, informacijom da je donesen Zakon „nakon 28 godina čekanja da se pitanje povrata vlasništva riješi i regulira pitanje povrata sindikalne imovine u Sindikalni fond nekretnina i sindikatima”. O Zakonu je provedeno javno savjetovanje te je Zakon čitan u dva kruga u Saboru. Svatko je imao priliku sudjelovati u procesu njegova donošenja, navode.

„Ugovor o osnivanju Fonda temeljit će se na Sporazumu o podjeli sindikalnih nekretnina sklopljenom između sindikalnih središnjica 27. srpnja 2010. godine. Iz popisa nekretnina koje se na temelju ovog Zakona prenose u vlasništvo Fonda, izdvojene su pojedine nekretnine koje se direktno vraćaju u vlasništvo pojedinim sindikatima, odnosno izvornim vlasnicima. Dvije se nekretnine vraćaju Sindikatu hrvatskih učitelja kao njihovu izvornom vlasniku (Hrvatski učiteljski dom u Zagrebu i Hrvatski učiteljski dom u Crikvenici) te je sukladno Sporazumu osim spomenutih dviju nekretnina naveden i dio zgrade u Zagrebu (Brešćenskoga 4) koju je Matica hrvatskih sindikata uvrstila na navedeni popis kao nekretninu koja se vraća Sindikatu grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske, koji je u vrijeme potpisivanja Sporazuma o podjeli sindikalnih nekretnina bio udružen u Maticu. Tijekom dugogodišnjeg rada na povratu sindikalne imovine Vlada Republike Hrvatske prikupljala je relevantnu dokumentaciju koja potvrđuje da se određena nekretnina smatra imovinom koja je predmet podjele između sindikalnih središnjica, odnosno da se radi o nekretnini koja se treba vratiti određenom sindikatu kao izvornom vlasniku”, navode, uz naglasak kako od donošenja Sporazuma 2010. godine, gore navedene činjenice nitko nikada nije osporavao, ni Vlada Republike Hrvatske, ni ostale sindikalne središnjice, ni sindikati unutar Matice hrvatskih sindikata.

No, po stupanju Zakona na snagu uslijedili su, kako su naveli, novi napadi na Sindikat hrvatskih učitelja.

Da je poštenja i pravde…

„Ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja Zlomislić tvrdi da zgrada pripada Muzeju, da Sindikat ne zna upravljati zgradom i da će svoje pravo nad njom potraživati sudskim putem. Muzej je, kao i Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja uputio zahtjev Državnom odvjetništvu vezano za predmetnu zgradu. U članku (objavljenom u Jutarnjem listu, op.a.), kao ni u procesu donošenja Zakona, niti je Hrvatski školski muzej, niti bilo koji drugi sindikat, dokazao vlasništvo ili pravno sljedništvo nad zgradom Hrvatskog učiteljskog doma.

Sindikat hrvatskih učitelja nikada nije narušavao odnose u navedenoj zgradi, niti su tijela Sindikata u raspravama po pitanja povrata imovine ikada imala namjeru izbaciti Hrvatski školski muzej iz zgrade.

Stipić je za navedeni članak izjavio: „Da je poštenja, ovo pitanje riješilo bi se uvažavanjem i našega interesa. SHU nema ništa ekskluzivnije pravo od našega sindikata. To je učiteljska imovina, a SHU se proglasio jedinim sljednikom, pa mu je Zakonom pripalo pravo. Vjerojatno Vlada ima razloge zašto to čini.” „Ovakve insinuacije pušu već dugo s relacije Ribić ‒ Stipić, tako da nas ni ova izjava Željka Stipića ne iznenađuje previše. Stipić ima najmanje prava govoriti o poštenju ili propitivati sljedništvo Sindikata hrvatskih učitelja jer je Sindikat Preporod jedini sindikat u Republici Hrvatskoj, a vjerojatno i u svijetu, koji je u svoj statut unio odredbu kojom prisvaja imovinu drugog sindikata. Naime, u članku 67. stavku 8. Statuta Sindikata Preporod piše da Sindikat Preporod zadržava pravo na razmjerni dio imovine Sindikata hrvatskih učitelja u slučaju neodgovornog ili nezakonitog poslovanja Sindikata hrvatskih učitelja. Sindikatu hrvatskih učitelja još nije jasno kako su takve izmjene i dopune Statuta uopće odobrene od nadležnog ministarstva. Sindikat hrvatskih učitelja nikada nije dobio očitovanje na zahtjev da se to pitanje objasni. Upravo bi Sindikat hrvatskih učitelja imao pravo, već godinama, baviti se insinuacijama, kao Željko Stipić, i postaviti pitanje ima li Vlada razloge zašto to čini. Ako se vodimo činjenicama, jasni su uzroci konstantnih napada i pokušaji slabljenja najvećeg sindikata u Republici Hrvatskoj”, navedeno je na stranicama SHU-a.

Nakon svega, jasne su dvije stvari: prvo, nesretnu velebnu zgradu očito još čeka pravna bitka (ili više njih). Drugo, moguće ipak tužnije ‒ ovakva povijesna ostavština teško da će ikada doživjeti slavu sa svojih početaka, kakvu je – da je pravde – mogla uživati sve ovo vrijeme... No, i dalje je tu, uz parafrazu Ivana Filipovića: Da se deset puta rodim, deset puta bih bila ‒ Učiteljski dom.