Petnaestog dana veljače sada već davne 1995. godine osnovana je Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola. Prošlo je punih 30 godina od tada, a svoj veliki jubilej udruga će obilježiti u sklopu državnog skupa za ravnatelje osnovnih škola s temom „Roditelji i škola”, koji će se održati u Dubrovniku od 10. do 12. ožujka i koji zajedničkim snagama organiziraju HUROŠ i Agencija za odgoj i obrazovanje. Među predavačima su Vinko Filipović, ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Boris Jokić, ravnatelj Instituta za društvena istraživanja, psihijatar Darko Marčinko, Toni Maglica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, pravna savjetnica Olivera Marinković, a skupu će nazočiti i bivši predsjednici HUROŠ-a Boro Stipić, Tomislav Horvat i Nikica Mihaljević.

O stručnom skupu i obilježavanju obljetnice razgovaramo s Antonijom Mirosavljević, predsjednicom HUROŠ-a.

‒ Pedagoški trokut škola-dijete-roditelj uvijek je aktualna tema, a u posljednje vrijeme to se posebno naglašava jer roditelji si uzimaju za pravo raspravljati o odgojno-obrazovnom procesu, o satnici i mnogim drugim temama, oni zahtijevaju od škole, ravnatelja i učitelja sve i svašta. S Udrugom hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja višekratno smo predlagali, a naši su predstavnici uključeni u najrazličitije radne skupine i u razgovore o odgoju i obrazovanju na svim razinama, da zakonski treba definirati što roditelj može, a u što ne može ulaziti, propitivati i zahtijevati. Primjerice, da se roditelj mora najaviti ako želi doći u školu razgovarati o vlastitom djetetu, jer su roditelji znali na najmanju zabilješku u e-Dnevniku dojuriti u školu i tražiti neku svoju „pravdu”.

Odnos škole i roditelja sve je izazovniji.

‒ Naravno. Nedavno smo imali panel-raspravu o maturalcima i školskim izletima pa se moglo čuti da su lani roditelji osnovaca ispraćajući djecu na maturalac doslovce pred autobus donijeli i alkohol i cigarete za svoje četrnaestogodišnjake. Sada ta škola ne želi više organizirati takva putovanja pa se roditelji jako bune, a ne uviđaju da su oni krivci za takvo postupanje škole. Mnoge škole organiziraju izlete, ne odustaju od tih zahtjevnih programa jer to je dopuna redovnoj nastavi, učenici se osamostaljuju, socijaliziraju i sve je to važan dio odrastanja.

Voljeli bismo da roditelji osvijeste jednostavnu činjenicu, a to je da su oni i svi djelatnici škole na istoj strani i da nam je zajednički cilj dobrobit i optimalan razvoj svakog učenika. I da smo mi u školama najstručniji da procijenimo svaku spornu situaciju i da ponudimo rješenja, a ne da se loptice prebacuju s ministarstva na osnivače škola, pa s osnivača na nas, a da rješenje nerijetko izostane. Zato inzistiramo na međuresornoj suradnji koja je neophodna, jer kad svi čimbenici nisu uključeni i ne odrade svoje zadaće onda opet negdje zapne i nema zadovoljavajućeg rješenja.

Sve je pooštreno i uvođenjem Protokola o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama.

‒ Uveden je protokol i moj je stav da škole trebaju biti zaključane i da učenici ne mogu izlaziti kad im se prohtije, da idu do dućana ili zdravljaka, a i da u školu ne može nekontrolirano ući tko god hoće. Protokol je dobar ne samo zbog tehničke zaštite školskih zgrada nego i zato što zahtijeva neprestanu procjenu i praćenje vršnjačkog nasilja, društveno neprihvatljivog ponašanja učenika pa onda i razmjenu tih informacija sa svim nadležnim službama kako bi se djelovalo usklađeno i u tom aspektu sigurnost naše djece u školama. S druge strane, udruga inzistira i na transparentnosti informacija vezanih za obiteljsku anamnezu učenika, jer ima onih čiji su roditelji razvedeni, imaju zabranu prilaska djetetu ili neku drugu zaštitnu mjeru, a mi u školama to ne znamo pa se i na temelju toga mogu događati nemile scene. Naime, škole se sve više suočavaju s problemom učenika koji su u inkluziji i za koje školski stručni timovi utvrde da ne mogu svladavati kurikulume i funkcionirati u redovnom razrednom odjelu i koje ne bi trebalo na silu gurati u redovni školski sustav. Nerijetko se radi na štetu djeteta jer se ne sluša preporuke školskih stručnjaka koji najbolje mogu procijeniti što je najbolje za pojedinog učenika.

Trideset se godina preko udruge ravnatelji bore s najrazličitijim problemima, traže suradnju, nude rješenja.

‒ Doista je puno tema i problema u sustavu u čijem poboljšavanju i rješavanju udruge ravnatelja već tri desetljeća nastoje sudjelovati i nuditi kvalitetna rješenja. Mi smo odavno prepoznati i naši su predstavnici uključeni u brojna radna tijela bez obzira na to radi li se o izmjenama zakona ili donošenju pravilnika, uredbi i drugih dokumenata važnih za funkcioniranje odgojno-obrazovnog sustava. Mi smo na neki način uključeni i u pregovore sindikata i poslodavaca, jer sve što oni dogovore, mi ravnatelji moramo provesti u život. Naši su predstavnici i u upravnim vijećima agencija, u saborskom Odboru za obrazovanje. Ravnatelje se u svemu pita za mišljenje i za to je zaslužan HUROŠ. Danas ravnatelji ne bi mogli napredovati u položajna zvanja da udruge ravnatelja to nisu uporno godinama gurale kao ideju. Sudjelovali smo i u stvaranju uredbe o koeficijentima i svugdje gdje se pojavimo mi smo zagovaratelji ponajprije svojih škola, svojih zaposlenika i svega što može osigurati bolje funkcioniranje obrazovnog sustava. Svi smo dio jedinstvenog tima i nije nitko izdvojen, jer ako će ravnatelj biti na jednoj strani, a zaposlenici i roditelji na drugoj, onda škola ne će funkcionirati. To je svakome jasno. I zato se borimo za rješavanje bilo kojeg problema koji muči škole, učitelje, stručne suradnike i ostale zaposlenike u školama.

Gotovo petnaest godina nije riješen radno-pravni status ravnatelja. Vi ste i dalje zaposlenici na određeno vrijeme, a rukovodite odgojno-obrazovnim ustanovama.

‒ Naravno, ostaje nam da se izborimo i za vlastiti radno-pravni status. Nadamo se da ćemo u budućem zakonu i to pitanje riješiti i da će ravnatelji imati ugovor na neodređeno vrijeme, a nakon isteka mandata i u slučaju da ne budemo ponovno izabrani da budemo stavljeni u poziciju tehnološkog viška kao i svaki drugi djelatnik u školi. Ako ne bude primjerenog radnog mjesta u matičnoj školi, takav će se kadar prijaviti županijskoj komisiji koja će ga rasporediti na radno mjesto.

Bolna nam je točka i broj članova školskog odbora, jer je novi prijedlog zakona da većinu glasova ima osnivač, što bi moglo dovesti do snažne politizacije škola i kadroviranja u njima. Mislim da sastav školskih odbora treba ostati u rasporedu kakav je i sad na snazi, a ravnateljske udruge zalažu se da se ravnatelje više ne bira kao do sada, da ovise o glasu zaposlenika, roditelja, učitelja i osnivača nego da resorno ministarstvo ima odlučujuću riječ. Zagovaramo profesionalizaciju ravnatelja, njihovo licenciranje ili certificiranje svakih pet godina, pa kad se kandidat prijavi na natječaj neka se njegov dotadašnji rad vrjednuje i na temelju toga neka ministarstvo odnosno ministar imenuje ravnatelje.

HUROŠ je dobro organizacijski posložen.

‒ Sve akcije koje udruga provodi i svi moji osobni angažmani u ime udruge ne bi bili mogući bez predsjednika i članova županijskih ogranaka koji također raspravljaju o svim problemima i iznjedre brojne prijedloge i rješenja. Svi naši članovi jako su dobro informirani o svim aktivnostima pa možemo jedinstveno reagirati i nastupati u bilo kojoj situaciji. Činjenica je da se u hrvatskom školstvu bez HUROŠ-a i UHSR-a više ništa ne radi, a taj smo put trasirali u proteklih trideset godina i postigli da nas svi uvažavaju i uključuju u sve rasprave, projekte, u stvaranje dokumenta kojima se regulira naša djelatnost. U svim su tim aktivnostima i naša nastojanja za što kvalitetniju svaku odluku, svaku rečenicu, odredbu u pravilniku. I na takvom odnosu prema radu nastojat ćemo ustrajati i u godinama koje su pred nama.

Antonija Mirosavljević