Samoregulacija je sposobnost pojedinca da upravlja svojim mislima, emocijama i ponašanjem. Od mikrosituacija u kojima odgađamo fiziološke potrebe jer nije prilika da ih isti čas obavimo do visoko osviještenog, planskog upravljanja vlastitim obrazovanjem, karijerom ili poslovnim pothvatom.

Razvojna psihologija navodi da se mladi čovjek u srednjoj školi nalazi u prijelaznoj fazi iz vanjske regulacije do one potpuno autonomne, većina se u tom periodu može samoregulirati uz povremene vanjske poticaje. Međutim stvarna situacija je danas drugačija. Mogućnost samoregulacije današnjeg prosječnog srednjoškolaca značajno zaostaje u odnosu na prijašnje generacije. Najjednostavnije rečeno on ono što poželi mora dobiti u što kraćem periodu, često odmah i tome se ne može oduprijeti. Dva su glavna uzroka tome: permisivni odgoj i internet.

Prirodni neprijatelj

Permisivni odgoj danas je dominantan za većinu obitelji. Djeca odrastaju s visokom razinom prihvaćanja i niskom razinom granica u ponašanju. Teško im je slijediti bilo koje pravilo koje se kosi s njihovom trenutnom željom ili su, pak, posve nesposobni sami nešto isplanirati i realizirati pa trebaju upute, asistenciju i nadzor u sve banalnijim situacijama. Iako na prvi pogled izgleda različito to su dvije strane iste pojave, u pozadini i jednog i dugog leži nemogućnost da sami odluče i sprovedu u djelo ono što je dobro za njih, a što u pravilu zahtjeva strpljenje i neku vrstu odgode.

Nije dobro da u srednjoj školi učenici budu fokusirani samo ako su na to prisiljeni nekim eksternim potkrepljenjima. Na primjer, da prate na satu samo ako je profesor iznimno strog ili da pišu domaće zadaće samo ako ih profesor pregledava iako im je on više puta naglasio da su ti zadaci njima za vježbu. Izrazito opadanje mogućnosti samokontrole bilo je vidljivo za vrijeme on line nastave. Učenici su, prema vlastitim izjavama, paralelno s uključenim računalima na kojima se odvijala nastava jako puno vremena provodili radeći nešto drugo.

Sadržaji koje učenik konzumira preko mobitela su zaista, prirodni neprijatelj samoreguliranosti. Brzo se pada u zamku atraktivnih, dinamičnih sadržaja, Internet „vuče“ djecu da na njemu provedu i desetak sati dnevno, a prilično brzo razvija se i ovisnost.

A nije li cilj i školskog odgoja i odgoja općenito da mlada bića postanu samostalna? I to konstruktivno samostalna, a ne u smislu samoživosti i teroriziranja okoline.

Gospodarenje vremenom

Jedan od najcjenjenijih obrazovnih psihologa Barry J. Zimmerman autor teorije cikličkog modela samoreguliranog učenja ističe kako samoregulacija nije urođeni talent već vještina koja se stječe i to odgojem i obrazovanjem i u primarnoj obitelji i u obrazovnom kolektivu. Boravkom na „ekranima“ udaljavamo se od te vještine. Oni nude kratke dopaminske shotove, besprekidno preusmjeravaju pažnju brojnim, brzim, simultanim i nezahtjevnim sadržajima i potpuno gospodare našim vremenom.

Na problem s internetom, tj. mobitelima osvrće se i MZOM s prijedlogom da se njihovo korištenje ograniči dok su učenici u školi (osnovna škola) ili na nastavnom satu (srednja škola). Tako bi škola donekle postala mjesto za digitalni detox.

Ako se mobiteli ne mogu koristiti dok traje nastavni sat logično se postavlja pitanje zar su se tako koristili do sada? Pa zapravo jesu. Naravno da učenici nisu razgovarali, ali su virkali na notifikacije, a ponekad ispod klupe slali poruke. Istraživanja pokazuje da sama prisutnost mobitela na stolu ili nadohvat ruke slabi fokus i općenito smanjuje kognitivni kapacitet jer dio mozga (primarno na nesvjesnoj razini) troši energiju na praćenje što se događa na uređaju. Većina anketa govori da se srednjoškolci žele tome oduprijeti (barem na nastavi), ali da za to nemaju snage. U tom smislu izgledna regulacija ograničavanja korištenja mobitela pokušava smanjiti štetu, no ne zadire u srž problema kroničnog nedostatka samoregulacije mladih ljudi.

Dunja Marušić Brezetić