Neki od strukovnih programa danas funkcioniraju kao „strukovna gimnazija”. Ako uz to još povećamo broj gimnazija, jao našem gospodarstvu. I to je ono što trebamo mijenjati. Nisam čuo da smo od onih 110 tisuća stranih radnika uvezli ijednog gimnazijalca ili tehničara ‒ Tihomir Tomčić

Nakon posljednja dva manevra po načelu „pokušaj ‒ pogrješka”, prosvjetna vlast, na čijem čelu i dalje kao ministar ostaje Radovan Fuchs, ne odustaje od ideje povećanja broja udjela gimnazijalaca nauštrb učenika u strukovnim školama. Takav je cilj vođen statistikom, ali i toplom preporukom tamo nekih europskih tijela koja vole regulirati sve, od proizvodnje mlijeka, maslinova ulja, rajčice do udjela strukovnih i gimnazijskih programa u nacionalnim obrazovnim sustavima. Pa bi onda Španjolci trebali proizvoditi puno manje maslinova ulja i rajčice, Belgijci i Francuzi mlijeka koje njihovi farmeri svako malo prolijevaju ulicama Pariza ili Bruxellesa. A mi bismo, budući da premalo ičega proizvodimo, trebali smanjiti broj strukovnjaka i povećati broj gimnazijalaca. Naime, Hrvatska ima gotovo najniži udio gimnazijskih programa u EU čiji je prosjek 52,5 posto. Prema službenim podatcima u gimnazije je kod nas upisano 29,6 posto ukupne populacije srednjoškolaca, dok ostatak od više od 70 posto čine upisani u strukovne i umjetničke programe. Pritom je 48,5 posto učenika upisano u četverogodišnje ili petogodišnje strukovne programe, njih oko 20 posto u trogodišnje, a desetak posto čine oni upisani u umjetničke programe.

Dodatan argument za povećanje broja gimnazijalaca jest visok postotak napuštanja studija, odnosno nezavršavanja fakultetskog obrazovanja. Razlog tomu dijelom je široka ruka sveučilišta, budući da dio maturanata upisuje studij jer to mogu zahvaljujući količini osiguranih upisnih mjesta, a ne zbog stvarne motivacije za završetak studija.

Zacrtani cilj ministarstva stoga je rast broja gimnazijskih programa. Budući da ideja nije nimalo nova, postavlja se pitanje zašto se ne događa ekspanzija gimnazijskih kapaciteta? Statistika pokazuje da ove godine gimnazije imaju 11.288 mjesta, prethodne su imale 11.107, a godinu prije 10.584. Rastući tim tempom ‒ primjećuje znanstvenik s Instituta za društvena istraživanja Teo Matković ‒ kapaciteti gimnazija od 40 posto generacije mogli bi se ostvariti negdje do 2070. godine.

Neuspjele intervencije

Podsjetimo se dvije neuspjele intervencije Ministarstva prema većem obuhvatu gimnazijalaca. Prva je bila usmjerena na plan da se u strukovne škole umjesto suficitarnog programa uvedu gimnazijski, čime bi se proširio krug takozvanih mješovitih programa. Rezultat je, pokazuje se ovih dana, porazan: škole su za novu školsku godinu ponudile svega pet novih gimnazijskih programa, pri čemu u jednom slučaju (Dugo Selo) dolazi do zamjene jednog razrednog odjela opće gimnazije jednim razrednim odjelom prirodoslovno-matematičke gimnazije, a u drugome se (Nova Gradiška) opća gimnazija mijenja za umjetničku. Zadarska Prirodoslovno-grafička škola „žrtvuje” program ekološkog tehničara za prirodoslovnu gimnaziju, Ekonomska škola Mije Mirkovića u Rijeci umjesto tri razredna odjela ekonomist priželjkuje upisivati dva razreda ekonomista i jedan razred opće gimnazije. Razred prirodoslovne gimnazije prvi će puta upisati Gospodarska škola Varaždin.

Druga intervencija protekla je loše u prvom redu zbog izrazito loše komunikacije među dionicima. Ministarstvo je odlučilo u zagrebačkim gimnazijskim programima podići broj učenika po razrednom odjelu s 26 na 28, čime upisna kvota raste za 150 mjesta. To je na noge diglo ravnatelje i Grad Zagreb kao osnivača. Naime, nakon što su škole s osnivačem usuglasile broj učenika po razrednom odjelu i proslijedile zahtjev Ministarstvu, uslijedilo je iznenađenje zbog promjene s uvećanjem učenika po razrednom odjelu. „Uvećanjem broja učenika u razredu neminovno će doći ‒ pisali su Ministarstvu ‒ do pada kvalitete nastave, a osnivač je ostao iznenađen pristupom primjene rješenja samo na Zagreb, što je u neskladu s činjenicom kako je riječ o jedinom gradu koji je već dostigao željeni prioritet od 40 posto gimnazijalaca. Intervencija je okončana hitnim povlačenjem Ministarstva i brisanjem prijedloga o 28 učenika po razredu.

Svoj prijedlog koji je dobio odbijenicu od svih zagrebačkih gimnazija Ministarstvo je obrazložilo na sljedeći način: „Na razini cijele Republike Hrvatske ove je godine povećan broja učenika 8. razreda za gotovo 900 učenika, a najviše u Gradu Zagrebu (oko 300).

Ako uzmemo u obzir da unazad dvije do tri godine imamo povećan broj djece Hrvata povratnika iz inozemstva, djece stranih radnika, kao i učenika izbjeglih iz Ukrajine, možemo očekivati da će za upis u I. razred srednje škole biti i više od 1000 učenika u odnosu na prethodnu godinu.

Također, strateški je cilj Ministarstva povećavati broj upisnih mjesta u gimnazijama kako bi se svim učenicima omogućio upis u željenu školu, osobito u Gradu Zagrebu koji ima najveći interes učenika za upis u gimnazije.

Za upis u gimnazijske programe školama u Gradu Zagrebu također gravitiraju i izvrsni učenici iz okolnih županija, kao i učenici iz cijele Hrvatske koji su smješteni u učeničke domove, stoga je Ministarstvo predložilo povećanje upisne kvote na način da se u zagrebačkim gimnazijama ne povećava broj razrednih odjela za što nema kapaciteta, nego da se broj učenika u razrednim odjelima poveća s dosadašnjih 26 na 28, što je u potpunosti u skladu s Državnim pedagoškim standardom.”

Napominjemo da je i u nekim drugim školama i županijama u kojima dolazi do povećanja broja učenika ili se radi o jednom razrednom odjelu određenog programa obrazovanja u školi, prijedlog slobodnih mjesta u razrednim odjelima također 28 ‒ primjerice Srednja škola na Krku, Gimnazija Nova Gradiška, Tehnička škola Slavonski Brod, Škola primijenjenih umjetnosti Pula, Škola za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu, Pula, Turističko-ugostiteljska škola Antona Štifanića Poreč, Srednja škola Bedekovčina, Gimnazija Beli Manastir, Srednja škola Tina Ujevića Vrgorac, Gimnazija Velika Gorica te Zrakoplovna škola u Velikoj Gorici.

U javnu raspravu javile su se sve zagrebačke gimnazije, kao i osnivač Grad Zagreb, ističući da su neke škole i dalje u obnovi od potresa, kao i da mnogim školama veličina učionica nije prilagođena za 28 učenika. Također su istaknuli da zagrebačke škole i tijekom cijele školske godine primaju učenike povratnike ili djecu stranih radnika te im u konačnici razredni odjeli imaju i 28 ili 29 učenika, uz zaključak ‒ Ministarstvo je odlučilo uvažiti spomenute primjedbe škola i osnivača te svim zagrebačkim gimnazijama omogućiti po 26 slobodnih mjesta u razrednim odjelima.

Sve više strukovnjaka upisuje fakultet

Znanstvenici s Instituta za društvena istraživanja, Josip Šabić i Teo Matković, objašnjavaju kako postoji izrazita razlika među županijama u dostupnosti gimnazijskih programa. Udio učenika upisanih u te programe varira od spomenutih 40 posto u Zagrebu i manje od 20 posto u nekim županijama, poput Krapinsko-zagorske, Bjelovarsko-bilogorske i Ličko-senjske. Budući da je broj upisnih mjesta u gimnazijama ograničen, funkciju pripreme za visoko obrazovanje u mnogim županijama preuzimaju četverogodišnji strukovni programi. Prema podatcima Matkovića i Šabića, u ukupno osam obrazovnih sektora, posljednjih godina više od 50 posto učenika strukovnih programa upisuje visoko obrazovanje, što vodi smanjenoj važnosti ovih kvalifikacija za zadovoljavanje potreba tržišta rada.

‒ Ako uzmemo u obzir kontekst, omogućavanje veće dostupnosti i raznolikosti gimnazijskih programa za učenike izvan Zagreba, čini se prioritetnim u odnosu na povećanje broja upisnih mjesta u zagrebačkim gimnazijama, to više što je interes učenika za upis gimnazijskih programa u većini županija sličan, kako pokazuju rezultati naše studije ‒ kaže Josip Šabić. U studiji koju spominje (2021. godina), povećanje gimnazijskih kapaciteta na razini zemlje na 40 posto ostvarivo je u četiri koraka.

Potrebno je, prvo, ne smanjivati broj razrednih odjela u gimnazijskim programima; drugo, povećati broj upisnih mjesta u postojećim gimnazijskim razrednim odjelima na 26 (kao što je već slučaj u Gradu Zagrebu, dok u nizu drugih područja gimnazijski razredi imaju 22 učenika, op. a.); treće, reaktivirati gimnazijske kapacitete škola koje su uspješno više godina eksperimentalno provodile programe strukovne gimnazije te posljednje, u idućim godinama uvesti 28 novih gimnazijskih razrednih odjela strateški raspoređenih u županije u kojima je gimnazijsko obrazovanje trenutačno najmanje zastupljeno.

Teo Matković pritom ističe kako je ova posljednja od tri godine u kojima smo imali blagi porast broja djece upisne dobi uslijed „mini baby-booma” sredinom 2000-ih. U idućim će se godinama generacije, posebno izvan Zagreba, znatno smanjiti.

Otpor srednjoškolskih ravnatelja

U razgovorima s ravnateljima i ravnateljicama srednjih škola primjetan je otpor prema željama i ciljevima Ministarstva. Ne možemo, kažu, na silu stvarati gimnazije, nemamo ni kadra ni prostornih uvjeta. Škole u Slavoniji nemaju djece, gimnazijama u Vukovarsko-srijemskoj županiji ne pada na pamet uvoditi bodovne pragove (nijedna ih nema), kamoli prijamne ispite, jer se boje da će ostati bez učenika sklonijih strukovnim, posebice tehničkim zanimanjima. Riječ je o jednoj od županija u kojoj roditelji u visokom postotku nemaju mogućnost omogućiti nastavak školovanja djece na fakultetima. S druge strane, općenit je dojam ravnatelja u Hrvatskoj da se povećava bazen učenika koji upisuju lakši program.

Ravnateljici I. gimnazije, jedne od zagrebačkih gimnazija koja zbog navale superodlikaša provodi prijamne ispite, ideja o povećanju broja gimnazijalaca ne drži vodu:

‒ Svi smo svjedoci toga da nedostaje kvalificirane radne snage, od majstora pa nadalje, i čini mi se da je u takvoj situaciji povećanje broja učenika bez struke, a to jesu gimnazijalci, nije potrebno. Drugo, svi mi koji radimo u gimnazijama svjesni smo da dio upisanih učenika možda i nije za gimnaziju. Ako ćemo širiti taj bazen, to znači da će se ljestvica kvalitete spuštati naniže ‒ kaže ravnateljica Dunja Marušić Brezetić, koja u planu povećanja broja gimnazijalaca ne vidi argument da ćemo time dobiti i kvalitetne visokoobrazovane stručnjake.

Predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, Suzana Hitrec, objašnjava kako će teško ostati ista kvaliteta realizacije gimnazijskih kurikuluma ako se u te programe budu mogli upisivati i učenici koji završavaju osnovnu školu s nižim općim uspjehom. Njezin je stav da bi gimnazije svuda u Hrvatskoj morale imati bodovni prag.

‒ Prošla je godina pokazala da nije bilo povećanog interesa učenika za upis u gimnazijskim programe. Također je pitanje organizacijske učinkovitosti ako su dvije ili tri škole u istoj zgradi, jedna gimnazija i dvije strukovne i svaka od njih upisuje gimnazijske odjele ‒ navodi Hitrec, za koju je važan moment skori početak reforme strukovnih programa radi podizanja atraktivnosti.

Strukovne škole sve sličnije gimnazijama

Na tragu toga, član upravnog odbora Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i rektor Sveučilišta Algebra Mislav Balković podsjeća da su najnovijim kurikularnim izmjenama predloženi novi programi koji sadržaje obveznih ispita državne mature podižu kod niza strukovnih programa na gimnazijsku razinu. Konkretno, plan je u strukovnim školama uvećati satnicu hrvatskog, matematike i engleskog jezika na gimnazijsku razinu.

S druge strane, dodaje, treba imati na umu kako su naši četverogodišnji strukovni programi (gdje je upisana gotovo polovica od ukupnog broja hrvatskih učenika) zapravo prošli niz izmjena i unaprjeđenja te su danas podjednako usmjereni prema nastavku obrazovanja kao i prema tržištu rada.

‒ Najnovijim kurikularnim izmjenama koje se temelje na Nacionalnom kurikulumu za strukovno obrazovanje iz 2018. godine, predloženi su novi programi koji sadržaje obveznih ispita državne mature podižu kod niza strukovnih programa na gimnazijsku razinu. U tim su okolnostima i strukovni programi dobra osnova za pripremu mladih za nastavak obrazovanja, posebno u STEM-u i područjima u kojima pojedini strukovni sadržaji, koji se ne uče u gimnazijskim programima, daju strukovnim učenicima prednost na studiju u odnosu na one koji su završili gimnazije. Podsjetit ću kako je u našem visokom obrazovanju upisano oko 48 posto studenata na društvene i humanističke studije, za koje ih bolje pripremaju gimnazije, dok je oko 36 posto studenata upisano u tehničke, prirodne i biotehničke studije gdje bolju polaznu osnovu za studiranje mogu dati kvalitetni strukovni četverogodišnji programi. Nadalje, petogodišnji strukovni programi u sestrinstvu gotovo su izravno povezani s odgovarajućim visokoškolskim programima u biomedicini i zdravstvu gdje danas studira velik i rastući broj studenata ‒ tumači Mislav Balković.

Imajući sve navedeno na umu, smatra kako je moguće strateški razvijati naše srednjoškolsko obrazovanje podizanjem kapaciteta gimnazijskih programa u odnosu na one strukovne ili pak daljnjim razvojem strukovnih kruikuluma tako da oni budu još bolja priprema za nastavak obrazovanja na visokim učilištima.

‒ Ovo je prvo de facto najjednostavnije postići pokretanjem gimnazijskih programa u pojedinim strukovnim školama, jer ne mislim da bi bila opravdana uspostava neke potpuno nove kadrovske i materijale infrastrukture u postojećim ili potpuno novim gimnazijama, uz napuštanje te iste već postojeće infrastrukture u strukovnim školama. Za ovo drugo potrebno je nastaviti započete procese kurikularnog razvoja četverogodišnjih strukovnih programa i to ne nužno svih na isti način. Bilo koja od ovih odluka, ako bi imala intenciju znatnije promijeniti postojeće stanje i tradiciju, trebat će širi konsenzus ključnih dionika i treba u visokoj mjeri uvažavati dobrobit učenika jer bi se valjda zbog toga i donosila ‒ zaključuje član upravnog odbora HUP-a.

U lanjskom ljetnom roku 45 posto ukupnog broja učenika završnih razreda strukovnih škola upisalo je visoka učilišta, što znači da Hrvatska producira kadrove u strukovnom obrazovanju koji velikim dijelom ne završavaju na tržištu nego u studentskim klupama. Novi je plan države do 2026. ponuditi 165 moderniziranih ili izgrađenih učionica za gimnazijske programe, što bi značilo da roditelji buduće barem dvije generacije učenika teško mogu očekivati manju nervozu tijekom upisne sezone u zagrebačke gimnazije.

Čemu promjene bez prethodnih analiza

No, drukčiji pogled na priču, a ponajprije pogled na statistiku, daje dugogodišnji ravnatelj zadarske Strukovne škole Vice Vlatkovića, Tihomir Tomčić. Za početak, Tomčić upozorava kako je za svaku stratešku odluku ‒ a povećanje broja gimnazijalaca i smanjenje strukovnjaka definitivno je strateška odluka ‒ potrebno izraditi sveobuhvatnu analizu koja bi trebala pokazati kako će se to odraziti na gospodarski razvoj države, kako na naš BDP te ponuditi odgovor na pitanje hoće li promjena pridonijeti boljem životu naših građana.

S obzirom na to da će doći do smanjenja broja učenika strukovnih škola, o tome bi svakako svoje mišljenje trebali iznijeti čimbenici gospodarstva te bi bilo poželjno analizirati kakav je profil našeg gospodarstva i koji su mu kadrovi potrebni. Ne smijemo zaboraviti, upozorava Tomčić, da mi ipak nismo visoko industrijalizirana Njemačka, Engleska ili Francuska, već da se naše gospodarstvo temelji na turizmu te malom i srednjem poduzetništvu.

Bez obzira na činjenicu da dio učenika gimnazija ide na dodatne pripreme i instrukcije, bilo bi zanimljivo, sugerira Tomčić, analizirati njihove dosadašnje rezultate na ispitima državne mature i vidjeti jesu li ti rezultati znatno iznad prosjeka i polože li maturu svi kandidati već na ljetnom roku. Ako to nije tako, tada ćemo povećanjem broja gimnazijalaca samo dodatno smanjiti kvalitetu nastave u gimnazijama.

‒ Kao glavni razlog povećanja broja gimnazijalaca navodi se udio od 30 posto gimnazijalaca u Hrvatskoj u odnosu na 52,5 posto u EU. Međutim brojke su samo okvir, ali bitan je sadržaj, 'strukovnjaka' prije svega. Naime, koliko je meni poznato, u Njemačkoj su svi strukovnjaci, bez obzira na razinu obrazovanja, pripremljeni za tržište rada i svi programi sadrže veći ili manji broj sati praktične nastave u svijetu rada pa svi oni nalaze svoje mjesto u gospodarstvu. Zanimljivo je da čak na studiju strojarstva u Münchenu studenti cijeli semestar provode u svijetu rada, najčešće u tvornici BMW-a. S druge strane, kod nas „snažno” zvuči da imamo 70 posto strukovnjaka, ali koliko njih uopće ima kompetencije potrebne tržištu rada? Koliko je njih tijekom srednjoškolskog obrazovanja imalo praktičnu nastavu u svijetu rada? Jako malo! Jedan je od većih problema našeg obrazovnog sustava 42 posto strukovnjaka na razini 4.2 HKO-a, a to su razni tehničari od kojih većina nije kompetitivna za tržište rada odnosno cijelo svoje obrazovanje realiziraju isključivo u školi. Neki od tih strukovnih programa danas funkcioniraju kao „strukovna gimnazija”. Ako uz to još povećamo broj gimnazija, jao našem gospodarstvu. I to je ono što trebamo mijenjati ‒ smatra Tihomir Tomčić, uz napomenu:

‒ Uostalom, nisam čuo da smo od onih 110 tisuća stranih radnika uvezli ijednog gimnazijalca ili tehničara...

Pred nama je, podsjeća nadalje, reforma strukovnog obrazovanja i novi modularni kurikulumi izrađeni metodologijom Hrvatskog kvalifikacijskog okvira i temeljeni na potrebama gospodarstva čiju primjenu snažno podupirem, a uostalom i sâm je operativno sudjelovao u procesu njihove izrade. Novi kurikulumi su, napominje, usklađeni s potrebama tržišta rada, pojedine kvalifikacije su pak nastale spajanjem više zanimanja, a moduli i velika izbornost pružaju dobru priliku strukovnim školama za zanimljiviju i funkcionalniju nastavu.

‒ Međutim, imam zadršku u pogledu kurikuluma na razini 4.2 HKO-a kod kojih je izgleda predviđeno povećanje broja hrvatskog i stranog jezika te matematike, a upitna je praktična nastava u svijetu rada. U tijeku je javno savjetovanje pa nije moguće išta kategorički tvrditi, ali ako ostanu kurikulumi razine 4.2 s povećanim brojem sati navedenih općeobrazovnih predmeta te ako učenici tijekom četiri godine ne „okuse svijet rada”, tada će dio ovih strukovnih kurikuluma predstavljati na određeni način i strukovne gimnazije. Tada stvarno ne će biti potrebe da povećavamo broj gimnazija, kaže Tomčić.

Na kraju, zabrinjava nas mali postotak gimnazija, ali nas istodobno ne zabrinjava podjednak ili još manji postotak trogodišnjih strukovnih zanimanja koja su sva visoko deficitarna i za kojima vapi naše gospodarstvo, a vapimo bome i mi obični građani kada dva, tri tjedna (pa i dulje!) čekamo vodoinstalatera, servisera klima-uređaja, kućanskih aparata i svih drugih vrsta majstora, primjećuje ravnatelj.

Kada spominjemo pojam strukovne gimnazije, a pritom smo već uočili da se njihov trend pomalo i širi – primjerice, spomenuta Gospodarska škola u Varaždinu otvara prirodoslovnu gimnaziju, a ne mijenja pritom sam naziv škole (što se u ovome primjeru čini nužnim), vrijedi ukratko iznijeti podatak o predmetima u pojedinom programu strukovne škole. Uzmemo li za primjer četverogodišnji program elektrotehničar, vrlo ćemo brzo doći do zaključka da je riječ o polugimnazijskom programu, budući da su od ukupno 14 predmeta u prvome razredu svega njih tri vezana za struku (tehničko crtanje i dokumentiranje, osnove elektrotehnike i računarstvo), a četvrti se odnosi na radioničke vježbe. Uz matematiku, fiziku, kemiju i biologiju, slijede i – hrvatski jezik, povijest, geografija, engleski jezik, dakako tjelesna i zdravstvena kultura i izborni etika/vjeronauk. Možemo li tada, i bez dublje analize, zaključiti kako srednjoškolski sustav više ne možemo dijeliti na gimnazije i strukovne škole, već im valja ubrojiti i – strukovne gimnazije ili možda gimnazijsko strukovlje?

Gimnazijalci nasuprot strukovnjacima