Kao rezultat te izložbe objavljena je u izdanju Hrvatskoga školskog muzeja i knjiga istoga naslova i istih autorica, koja – kako napominje ravnateljica HŠM-a Anita Zlomislić u uvodnoj riječi nakladnika – nema, kao ni istoimena izložba, obljetnički karakter, nego su, izložba i knjiga, „nastale zbog njegova stradanja u potresima 2020., kao i prostornih problema u kojima se nalazi Hrvatski školski muzej od 2012. otkad ne može riješiti svoj pravni status u zgradi Učiteljskoga doma”.

O Hrvatskom učiteljskom domu – kao spomeniku materijalne i nematerijalne baštine hrvatskoga učiteljstva, koji je, kad je izgrađen, bio ponos hrvatskoga učiteljstva, i to u u međunarodnim okvirima, kao prvi takav dom u Austro-Ugarskoj Monarhiji i drugi u Europi, nakon Leipziga – piše Štefka Batinić, koja detaljno iznosi kronologiju njegova nastajanja, od ideje do realizacije. Dom, čiju je gradnju inicirao Ivan Filipović, prvak hrvatskoga učiteljstva u drugoj polovici 19. stoljeća, a sama ideja o njegovu podizanju nastala je i razvijala se u krilu Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora od samih početaka njegova djelovanja (1871.) „trebao je biti mjesto gdje će učitelj naći utočište u nevolji, gdje će se stručnim knjigama ’oknjižiti’, oplemeniti um i srce, ali i širiti prosvjetu među svojim narodom”, kako ističe Štefka Batinić, i on je to i bio kroz sve ovo vrijeme, udomivši u svojim prostorijama, uz Hrvatski pedagoško-književni zbor i Savez hrvatskih učiteljskih društava te Hrvatski školski muzej, a s ponosom ističemo: od 1950. godine sve do danas i Školske novine (kao i još neke ustanove i udruge), ali je istodobno, kako na to upozorava Anita Zlomislić u već spomenutom uvodniku, u narednih 100 godina bio i „žrtva otimačine i lošeg upravljanja”, pa nas 134 godine povijesti Hrvatskoga učiteljskog doma, nastavlja Zlomislić, „mogu poučiti o razlozima njegova procvata kao i o uzrocima njegove degradacije”.

Anita Zlomislić, uz uvodni tekst, pojavljuje se kao autorica još dvaju poglavlja u knjizi – u jednome piše o položaju, gradnji i arhitekturi Hrvatskoga učiteljskog doma, a u drugome o njegovim vlasnicima. Posebice je intrigantno ovo potonje poglavlje, jer se u njemu oslikava sav imovinsko-pravni nered koji caruje u današnjoj Hrvatskoj na svim razinama privatnoga i javnoga života, pa od toga očito nije mogao pobjeći ni Hrvatski učiteljski dom, što se posebno štetno odražava na njegovu obnovu nakon potresa, jer ni nakon tri godine još uvijek nisu stvoreni svi preduvjeti za početak njegove obnove. „Razlog tomu je s jedne strane mješovita javno-privatna funkcija zgrade, jer su u njoj privatizirana tri stana, zbog čega zgrada nije mogla pristupiti financiranju obnove iz tzv. Fonda solidarnosti Europske unije, za razliku od većine ostalih javnih zgrada”, upozorava Anita Zlomislić.

Štefka Batinić, koja se javlja kao autorica i suautorica ukupno pet poglavlja u knjizi, jedno je od njih posvetila stanarima Hrvatskoga učiteljskog doma. Uz već navedene ustanove, u zgradi su svoje sjedište imali i sindikati iz područja odgoja i obrazovanja, koji su se tijekom vremena reorganizirali i mijenjali nazive. Tu su još Kasa uzajamne pomoći prosvjetnih radnika i Klub umirovljenika prosvjetnih radnika, a posebna je zanimljivost da su još 1918. u zgradi registrirani i privatni stanari, među kojima i neki poznati učitelji i učiteljice: Marija Šmidt, Stjepan Senc, Julija Hofstätter, Katarina Mertens, Milka Pogačić, Olga Prelog, Italo Hochetlinger i Ivan Bojničić, a od 1945. do 1974. na drugom katu zapadnoga krila zgrade živio je učitelj i dječji pisac Mato Lovrak s obitelji, koja se nakon njegove smrti iselila.

No, neovisno o onim spomenutim imovinsko-pravnim neugodnostima koje se javljaju među zidovima Hrvatskoga učiteljskoga doma, u njemu i dalje djeluju ustanove bez kojih se jednoga dana ne bi mogla pisati povijest hrvatskog školstva. Mislimo dakako da Hrvatski školski muzej. O toj „riznici hrvatskoga školstva” piše Sonja Gaćina Škalamera (koja osim toga priloga donosi još i pregled svih djelatnika HŠM-a od 1901. do 2023, a u suautorstvu sa Štefkom Batinić i Filipom Sunđijem i popis izložaba HŠM-a u istom vremenskom razdoblju). Raznolikost i bogatstvo stalnoga postava Muzeja, koji čuva 95 tisuća jedinica građe sistematizirane u deset zbirki i knjižnici, kao i niz aktivnosti, događanja i programa, pogotovo kad je riječ o brojnim muzejskim pedagoškim radionicama, posebice do potresa prije tri godine, uz izdavačku djelatnost Muzeja…, svakomu tko je imao prilike posjetiti HŠM pričaju neobično zanimljivu priču o razvoju hrvatskoga školstva od njegovih početaka do danas.

Imajući sve to u vidu, ne može se ne uvidjeti važnost trenutka pojave ove knjige i nastojanje njezinih autorica da upozore kako je nužno „upravo taj i takav povijesni trenutak prepoznati kao priliku, kao moguću prekretnicu u životu Hrvatskoga učiteljskog doma, koji napokon dobiva priliku biti u punom smislu tretiran kao spomenik, ali ne samo materijalne nego i nematerijalne kulturne baštine, o čemu svjedoči ova knjiga”.