Zašto je moj prvi članak zabrinuo ravnatelja škole

Moja suradnja u Školskim novinama počela je dok sam još radio u Orahovici. Moj prvi objavljeni tekst u ŠN bio je prikaz knjige jednoga beogradskoga autora s temom metodike nastave. Bilo je to 1978., a uz taj moj prvi objavljeni tekst vezana je i jedna pa gotovo tragikomična anegdota, jer oslikava dijelom ondašnje vrijeme i „mentalne sklopove” koji su vladali u glavama pojedinih ljudi. Naime, obradovan prvim objavljenim tekstom (stručnim, jer sam kao osnovnoškolac već objavljivao svoje dječje radove u dječjoj rubrici splitske Slobodne Dalmacije i u sarajevskim Malim novinama), sav ponosan sa Školskim novinama u ruci ušao sam svom direktoru u njegov ured i pohvalio mu se svojim prvim objavljenim uratkom, i to u tako uglednom stručnom glasilu kao što su Školske novine. On je pročitao tekst, podigao je glavu prema meni i vrlo ozbiljna, gotovo zabrinuta lica upitao me: „A, jes᾽ ti pitao autora za dozvolu da pišeš o njegovoj knjizi?” Na trenutak sam ostao bez teksta, a onda sam mu pokušao objasniti da za takve prikaze knjiga ne trebaju nikakve dozvole, no nisam bio siguran jesam li ga uvjerio, odnosno „utješio”. (Kasnije sam čuo da je taj direktor, po struci povjesničar – inače Srbin, došljak u Slavoniju negdje iz Bosne kao mlad učitelj – 1990. pobjegao u Srbiju, ostavivši u Orahovici suprugu i dvoje djece).

Moja se suradnja u Školskim novinama nastavila, pogotovo nakon što sam se preselio u Zagreb. Najčešće sam objavljivao tekstove u rubrici „TV barometar” u kojoj su objavljivani osvrti na pojedine obrazovne emisije u okviru Obrazovnoga programa tadašnje Televizije Zagreb (koji se emitirao svaki dan u prijepodnevnim satima, osim nedjelje, u trajanju od gotovo dva sata, a u svakom broju Školskih novina tom je programu bila posvećivana cijela stranica).

Dvostruko zapošljavanje zbog zloduha Partije

A uz moj dolazak u Školske novine kao novinara-urednika vezana je opet jedna zanimljiva priča koja je također imala pomalo tragikomičan prizvuk (nažalost više tragičan jer je bila duboko impregnirana političkim zloduhom koji je u to doba „hrvatske šutnje” vladao u društvu, kad je Partija i tužila i sudila). Naime, godine 1981. nakon raspisanoga natječaja u Školskim novinama za novinara-urednika, javio sam se na natječaj i bio primljen, čemu je očito pogodovala i moja dotadašnja suradnja kao vanjskoga suradnika. Nakon primljene obavijesti da sam primljen na mjesto novinara-urednika, došao sam u redakciju ŠN da se podrobnije dogovorim s glavnim urednikom Antom Beženom o nekim pojedinostima (kad počinjem raditi, gdje će mi biti radni stol itd.), a onda me u svoju sobu na razgovor pozvao tadašnji direktor Đorđe Đurić. Da skratim priču: bilo je to 45 minuta „pranja mozga”, a sve zbog toga što nisam bio član SK. Govorio je o tome kako ja zamišljam svoj posao kao novinara-urednika kad, primjerice, budem išao na sjednice Centralnoga komiteta SKH ili nekoga drugoga društveno-političkoga tijela kad se bude raspravljalo o školstvu i o tome onda pisati – a nisam u Partiji! I u tom stilu i tomu slično – 45 minuta! Što sam mogao nego obećati da ću se učlaniti u Partiju. (Nisam se učlanio ni tada, ni poslije.) Taj moj susret „s đavlom” završio je tako da sam otišao kući, sjeo za pisaći stroj i napisao zahvalnicu Zboru radnika Školskih novina na povjerenju koje su mi iskazali, ali da sam zbog nekih objektivnih obiteljskih razloga prisiljen ne prihvatiti to radno mjesto. (Koje li ironije sudbine – u tom trenutku ni u snu nisam mogao zamisliti kako ću na onoj istoj stolici, u sobi u kojoj me tada primio „Zloduh”, dvanaest godina kasnije i sam sjediti kao direktor Školskih novina!?)

Nastavio sam kao profesor hrvatskoga jezika raditi u školi, i dalje sam povremeno pisao u Školskim novinama. A onda je nakon tri godine, 1984., ponovno raspisan natječaj za radno mjesto novinara-urednika, ponovno sam se javio na natječaj i ponovno bio primljen. Ali tada u ŠN više nije bilo onoga direktora, pa sam se nadao da više ne će biti ni „pranja mozga” (i nije ga bilo!).

Vrsni kolege Stublija i Klarić, a suradnici profesori Brabec i Težak

I tako je 1. listopada 1984. započelo moje urednikovanje u Školskim novinama. Dijelio sam radnu sobu s kolegama Želimirom Stublijom, koji je pratio kulturu (i u ono vrijeme već bio poznati kazališni kritičar koji je svoje kazališne kritike objavljivao u Vjesniku) te Ivom Klarićem, koji je uređivao stranicu posvećenu obrazovanju u svijetu. Bio je i uspješan književni prevoditelj s francuskoga, talijanskoga i španjolskoga, a u ŠN je s vremenom pokrenuo rubriku „Pape” u kojoj je objavljivao humoreske, često i sa satiričnim bodljama, s temama iz odgojno-obrazovne svakodnevnice. Imao sam od koga učiti.

Naravno, svi mi novinari-urednici, uz uređivanje svojih stranica i rubrika, obavljali smo i svakodnevne novinarske zadatke, od kratkih novinskih vijesti do opširnijih izvješća sa sjednica pojedinih prosvjetnih tijela te reportaža i intervjua. Kao urednik ja sam, uz ostalo, bio zadužen za „televizijsku” stranicu (TV u školi) te za rubriku „Naša praksa” (u ono vrijeme na tri četvrtine jedne stranice, a danas na pune četiri stranice, a ponekad i više). U toj rubrici javljali su se svojim stručnometodičkim prilozima istaknuti stručnjaci iz prakse, profesori s nastavničkih fakulteta, metodičari, pedagozi, didaktičari i drugi, a danas je „pune” svojim prilozima uglavnom učitelji i nastavnici iz prakse, s time da se u zadnje vrijeme na stranicama ŠN svojim stručnim člancima sve češće javljaju i učitelji iz Slovenije.

Na onoj preostaloj jednoj četvrtini stranice „Naše prakse” smjestila se bila jezičnosavjetodavna rubrika „Riječ”, koju je vodio dr. Ivan Brabec (o kojemu je Ante Bežen pisao u jednom od prošlih brojeva ŠN). Uz njega me vežu vrle lijepe uspomene. Jednom tjedno donosio bi svoj članak u uredništvo i kad je doznao da sam podrijetlom, što se tiče jezika, štokavski ikavac i da sam na Filozofskom fakultetu bio student akademika Jonkea, tražio je od mene da naglas pred njim pročitam njegov tekst, uz pravilnu akcentuaciju, jer bi tako bolje procijenio kako njegov tekst „glasovno” funkcionira. Nije bila rijetkost da promijeni redoslijed nekih riječi u rečenici ili nađe neku drugu riječ za isti pojam ako bi osjetio da time ritam rečenice biva bolji.

Nakon smrti prof. Brabeca rubriku je preuzeo dr. Stjepko Težak. S njim je suradnja bila još ugodnija i prisnija jer smo se nas dvojica poznavali i prije nego što sam ja došao raditi u Školske novine, a ta se suradnja posebno razvila nakon što sam počeo obnašati funkciju direktora (ilitiga predsjednika Uprave) 1993. Godine 1990. dok je direktorom bio Ante Selak, ŠN su objavile Težakovu knjigu Hrvatski naš svagda(š)nji, kojoj sam ja bio urednikom i u kojoj su se našli odabrani tekstovi prethodno objavljeni u rubrici „Riječ”, a jednim dijelom i u časopisu Jezik. Na isti način nastale su i druge dvije Težakove knjige u izdanju Školskih novina Hrvatski naš osebujni (1995.) i Hrvatski naš (ne)podobni (2004.). U to su vrijeme ŠN objavile i knjigu akademika Stjepana Babića Hrvatski jučer i danas (1995.) također sastavljenu od Babićevih članaka prethodno objavljenih u različitim glasilima i časopisima, a tomu treba pridodati još neka kapitalna izdanja iz područja jezikoslovne kroatistike – Brodnjakov Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (1991., i kasnije nekoliko ponovljenih izdanja, neka u suizdavaštvu s Hrvatskom sveučilišnom nakladom, urednik Ivo Klarić) te posebice veliki Hrvatski jezični savjetnik (1999.), u suizdavaštvu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamene i Školskih novina.

Posebna sjećanja na D. Rosandića, Z. Šimunovića, V. Nikolića

Cijelo to razdoblje od 1993. do 2000., uz stalna nastojanja cijeloga uredništva da list Školske novine osuvremenimo i sadržajno i grafički, bilo je obilježeno i intenzivnom izdavačkom djelatnošću, pri čemu smo nastavili jačati i dalje širiti već od ranije vrlo plodnu izdavačku djelatnost ŠN, proširivši je i na udžbeničku i priručničku literaturu za osnovne i srednje škole. Među autorima čije smo knjige objavljivali našla su se i neka vodeća imena hrvatske književnosti, primjerice Josip Pupačić, Nikola Milićević, Ante Stamać, Luko Paljetak, Sunčana Škrinjarić, Josip Sanko Rabar, Stijepo Mijović Kočan (antologija hrvatske poezije Skupljena baština, 1993.), Antun Branko Šimić (Preobraženja i izabrane druge pjesme, 1995.), Anđelko Vuletić i dr..

Školske su novine uvijek oko sebe okupljale istaknuta imena hrvatske znanosti, prosvjete, kulture, umjetnosti, a ovdje bih izdvojio samo četiri imena uz koja me vežu najljepše uspomene na godine provedene u Školskim novinama (i koje još traju!), imena kojima se, sasvim sigurno, mogu pridružiti i sva dosad spomenuta imena u ovom tekstu, ali uz ova me vežu posebna sjećanja. Jedan od njih je prof. dr. sc. Dragutin Rosandić, utemeljitelj zagrebačke metodičke škole, moj profesor s Filozofskoga fakulteta, koji je i prije mene bio i cijeloga života ostao stalni suradnik Školskih novina, i kao autor i knjiga i članaka u listu i kao recenzent mnogih izdanja ŠN. Tu je zatim dr. Zlatko Šimunović, vukovarski liječnik, specijalist školske medicine, kojemu su ŠN 1989. objavile knjigu Školsko dijete i zdravlje, a u vrijeme opsade Vukovara ostao je u svome rodnom gradu, da bi mu se nakon pada Vukovara izgubio svaki trag, a onda se jednoga dana, negdje u proljeće 1992. pojavio na vratima Školskih novina „živ i zdrav” (o unutarnjim ranama ne ću govoriti), ispričao nam svoju ratnu vukovarsku priču, rezultat čega je bila knjiga Vukovarski dnevnik (1995.), koja je u javnosti bila ocijenjena kao dotad najbolja knjiga o vukovarskoj tragediji. Posebno mjesto u mojim uspomenama pripada prof. Vinku Nikoliću, znamenitom hrvatskom političkom emigrantu, koji se nakon povratka u domovinu uključio u javni i politički život samostalne Republike Hrvatske, a na moju inicijativu Školske su mu novine 1995. objavile dvotomno izdanje njegove knjige Tragedija se dogodila u svibnju, dok je godinu dana poslije, u suizdavaštvu s nakladničkom kućom Pergamena i pod uredničkim vodstvom nekadašnjega direktora Školskih novina Ante Selaka, objavljen petotomni izbor iz članaka raznih autora objavljenih u iseljeništvu, u časopisu Hrvatska revija (časopis i dalje izlazi kao časopis Matice hrvatske). Druženje sa šjor Vinkom, neformalni i prijateljski razgovori s njime i njegovom suprugom Šteficom zauvijek su mi u mojoj glavi promijenili neke uvriježene stereotipe o hrvatskom iseljeništvu i o hrvatskoj političkoj emigraciji, ali i o domaćoj političkoj sceni devedesetih godina.

Plodonosni suradnik i prijatelj Josip Pivac

I naposljetku ne mogu ne spomenuti profesora Josipa Pivca, jedno od najvećih imena hrvatske pedagogijsko-didaktičke znanosti druge polovine 20. stoljeća, nekadašnjega dekana Filozofskoga fakulteta u Zadru, koji je nakon preseljenja u Zagreb, uz redovitu sveučilišnu karijeru, obnašao nekoliko važnih stručnih i društvenih funkcija u području prosvjete, a svoj životni i profesionalni put sveučilišnoga profesora opisao je potkraj života u knjizi Putovi odrastanja (Školske novine, 2019.). Bio sam urednik te knjige i na svoju sam ruku njegovu naslovu dodao, kao podnaslov (kojim je prof. Pivac bio oduševljen): „U potrazi za unutarnjim bićem škole”, sažimljući u tih nekoliko riječi njegovo shvaćanje suvremene škole koje sam „deducirao” iz njegovih knjiga i članaka te izlaganja s raznih stručnih skupova koje sam kao novinar ŠN svojedobno pratio. Na jednom od tih stručnih skupova (na Križevačkim pedagoškim danima) prof. Pivac s oduševljenjem je govorio o svojem prvom učiteljskom iskustvu, koje mu je zauvijek odredilo život i profesionalni razvoj, koje je kao maturant dubrovačke Učiteljske škole stekao tijekom prakse u Osnovnoj školi na Novim Selima (u zaleđu Omiša). Poslije predavanja prišao sam mu i pitao ga što je to posebno naučio u toj školi, dogovarajući s njime i potencijalni razgovor za Školske novine. Pristao je na razgovor, a onda me upitao:

– A zašto vas posebno zanimaju Nova Sela?

– Zato što svaki put kad iziđem iz svoje obiteljske kuće u kojoj sam rođen i popnem se na brežuljak iznad nje, prvo što ugledam kad pogledam s onu stranu Cetine, vidim crveni krov škole u Novim Selima!

– A vi ste iz?

– Iz Trnbusa. To vam je preko Cetine, s poljičke strane.

Bio je to početak vrlo plodonosne profesionalne suradnje, pa i neke vrste osobnoga prijateljstva, s njime i njegovom suprugom Mirjanom, koje je trajalo sve do smrti prof. Pivca, a kruna je bila knjiga Putovima odrastanja.

Eto, što ti je život.

I sve to – zahvaljujući Školskim novinama!

POTPIS POD SLIKE:

Sl. 1: Predstavljanje knjige pjesama Luka Paljetka Singerica pod snijegom u Društvu hrvatskih književnika, 1995. Slijeva: Ivan Rodić, Tonko Maroević, Luko Paljetak, akademik Ivo Frangeš, dramski glumac Zlatko Crnković, koji je kazivao stihove, i Anđelko Novaković, voditelj Tribine srijedom DHK-a

Sl. 2: S predstavljanja petoknjižnoga izbora radova iz Hrvatske revije u Europskom domu u Zagrebu 1996. Slijeva: dramska glumica Vlasta Knezović, Stjepko Težak (recenzent), Ante Selak, dr. Milan Blažeković (autor Biobibliografskog leksikona suradnika Hrvatske revije), Vinko Nikolić, akademik Miroslav Šicel (recenzent) i Ivan Rodić