U nedjelju 12. svibnja 2024. u Dubrovniku je u 81. godini života umro istaknuti hrvatski književnik, pjesnik, umjetnik i prevoditelj akademik Luko Paljetak. Rodio se 19. kolovoza 1943. u Dubrovniku gdje je završio Učiteljsku školu, a na Filozofskom fakultetu u Zadru 1968. diplomirao je kroatistiku i anglistiku. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. radom o književnom djelu Ante Cettinea. Radio je u Zadarskom kazalištu lutaka kao umjetnički ravnatelj, redatelj i dramaturg od 1969. do 1973., a zatim je do 1978. bio asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru te jedan od urednika Zadarske revije. Od 1978. živio je u Dubrovniku gdje je sve do 2014. radio kao urednik i tajnik uredništva časopisa Dubrovnik koji izdaje Matica hrvatska Dubrovnik. Redoviti član HAZU-a od 1997.

Dobitnik je brojnih književnih nagrada, odličja i priznanja, među kojima Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus 1995., Nagrade Grada Dubrovnika za životno djelo 2005., Nagrade „Vladimir Nazorˮ za životno djelo 2012. i Nagrade „Iso Velikanovićˮ za životno djelo za književne prijevode.

Luko Paljetak jedan je od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika s više od 150 objavljenih knjiga; objavio je četrdesetak zbirki pjesama, desetak zbirki pjesama za djecu (npr. Miševi i mačke naglavačke, 1973.; Maštoglavice, 2015.), desetak grafičko-pjesničkih mapa, dva romana, a pisao je i drame, radiodrame, bajke za djecu, dječje i lutkarske igrokaze, haiku poeziju, feljtone, kazališne kritike, književnopovijesne studije i eseje, studije o lutkarskom kazalištu i dr. Jedan od njegovih najpoznatijih dramskih komada nosi naslov Poslije Hamleta i prvi je put objavljen 1997. Napisan je po opsadi Dubrovnika na početku Domovinskoga rata, kada je bio i prikazan u Dubrovniku. Bio je i vrstan prevoditelj s engleskoga, slovenskoga, francuskoga i talijanskoga jezika. Uz ostalo, preveo je cjelokupan opus France Prešerena, Childe Harolda George Gordona Byrona, Sonete Williama Shakespearea i Uliksa Jamesa Joycea.

Mnoge od njegovih pjesama su uglazbljene i postale su nezaobilazni dio dubrovačke i hrvatske pop-kulture (U svakom slučaju te volim, Na Stradunu, Kutija koja pokazuje kakvo će biti vrijeme, pjesme za dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik i druge).

Paljetkova posebnost i pjesnička prepoznatljivost u kontekstu suvremenoga hrvatskoga pjesništva, kako je zamijetila književna kritika, ogleda se ponajviše u prilagodbi vezanoga stiha, rime i tradicionalnih metričkih obrazaca suvremenim temama i motivima, odnosno u postmodernom spoju tradicije i moderniteta. Svojevrsnim vrhuncem objedinjavanja tradicije i modernosti smatraju se zbirke Pjesni na dubrovačku (1984.), Sandosten forte (1987.) i Singerica pod snijegom (1994.). Ovu potonju objavile su mu Školske novine, s predgovorom akademika Ive Frangeša, kojemu je – kako to napominje akademik Krešimir Nemec u predgovoru knjige izabranih Frangeševih književnih kritika, studija i eseja Čitanja (Matica hrvatska 2017.) – Luko Paljetak, uz Dragutina Tadijanovića, Tonka Maroevića i još nekolicinu suvremenih hrvatskih književnika, bio jedan od favorita, kojima se Frangeš u svojim književno-kritičkim osvrtima često vraćao. Singerica pod snijegom jedna je od najboljih Paljetkovih knjiga. Zrele godine života, stvaralačka energija i iskustvo, rezultirali su i vrhunskim pjesmama koje obogaćuju hrvatsku književnost. Pjesnik veže tradiciju sa stvarima oko nas, u prepoznatljivom stilu i ritmu, čiji nas intenzitet ne napušta u ponovnom iščitavanju. Pjesnik prepoznaje tjeskobu u stvarima i pojavama što pjesnika čine pjesnikom, čovjeka čovjekom.

Školske novine objavile su Paljetku još jednu knjigu – Izabrane pjesme za djecu (1996.) – koju je priredio, pjesme izabrao i pogovorom popratio Ivo Zalar. „Izbjegavši u prikazu životinjskog svijeta nasilje i ubojstvo, pjesnik se sav okrenuo šali i smijehuˮ. Piše Zalar u pogovoru. „Humor pršti iz apsurdnih situacija, naopačkih zbivanja, namjerno banaliziranih stihova te ironičnih situacija. Naoko burleskan smijeh kao zamjena za smrt i nasilje zapravo ima plemenitu ulogu očovječivanja odnosa u životu i svijetu. Humanističku komponentu Paljetkove dječje poezłje kritika nije spominjala, očito je ne zamjećujući ispod naslaga komičnih prizora, ali ona je i te kako nazočna, to snažnija što je nenametljivija. Ako silu nije zamijenila ljubav, potisnuo ju je smijeh.ˮ

Paljetak je autor čiji opus nije nikoga zaobišao. Brojni su naraštaji odrasli uz njegove zbirke. Često je isticao kako nema banalne stvari o kojoj se ne bi moglo književno pripovijedati i pjesnički pisati. Smrti se, kako je u više navrata u razgovorima spominjao, nije bojao. Najbitnije mu je bilo ono unutarnje vrijeme, ne izvanjsko, ona svagdašnjica koje teče od danas do sutra i ne da se zaustaviti.

Vjerujemo u ljepotu i snagu Paljetkove poezije i nadamo se da ni pjesnikova tjelesna smrt ne će zaustaviti njezin put do srca brojnih čitatelja svih generacija koji se na njegovoj poeziji, ponajprije u čitankama i školskoj lektiri, odgajaju i njegovom pjesničkom riječju nadahnjuju od malih nogu.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

Komemoracija Luku Paljetku uz predstavljanje posljednje knjige

U velikome predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu 20. svibnja 2024. godine održan je prigodni oproštaj od akademika Luka Paljetka uz predstavljanje njegove posljednje zbirke pjesama Kajkavske pjesme posvećene Dragutinu Domjaniću s crtežima Ivana Lovrenčića.

O opusu Luka Paljetka kao i zbirci pjesama Kajkavske pjesme govorili su glavna ravnateljica NSK prof. dr. sc. Ivanka Stričević, mr. sc. Božo Biškupić, voditeljica Grafičke zbirke NSK-a mr. sc. Tamara Ilić Olujić, akademik Krešimir Nemec, predsjednik Matice hrvatske akademik Miro Gavran, dr. sc. Božica Pažur i akademkinja Sibila Petlevski. Manifestaciju su uveličali i predsjednik Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andrej Plenković te ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek.

Glavna ravnateljica NSK prof. dr. sc. Ivanka Stričević u svojem se izlaganju osvrnula na intenzivnu suradnju Knjižnice i akademika Luka Paljetka u svojem mandatu. „Riječ je o trima nakladničkim projektima iza kojih je svojom vizijom i poticajem stajao gospodin Božo Biškupić te četvrtom, objavljivanju knjige Kajkavske pjesme posvećene Dragutinu Domjaniću, u čijoj nas je pripremi zatekao odlazak njezina autora. Svjesni krhkosti i prolaznosti, istaknula je glavna ravnateljica, ne preostaje nam drugo nego vrjednovati trenutak i sačuvati ga kao osobitu dragocjenost i uspomenu na nezamjenjiva gospara Luka.

Ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek u svojem je prigodnom obraćanju istaknula da nema pravoga načina kako se oprostiti i na najbolji način zahvaliti velikanu hrvatske umjetnosti Luku Paljetku za sve duhovno bogatstvo kojim nas je obdario. Ocijenila je kako je Paljetak dojmljivom pojavom, glasom i nastupom, golemim raznovrsnim i raznolikim opusom te intelektualnom znatiželjom bio jedinstven fenomen na hrvatskoj kulturnoj i umjetničkoj sceni. Posebno je naglasila kako je tijekom cijeloga života tragao za ljepotom, a kada je nije nalazio oko sebe, sam ju je stvarao svojim istančanim okom, dubokim senzibilitetom i majstorskim stilom.

U umjetničkome dijelu programa kajkavske stihove Luka Paljetka interpretirao je kazališni i filmski glumac Joško Ševo, a mogla se pogledati i prigodna izložba. (Izvor: NSK)

Nebo nad tvojom hižom je plavo

lepšega neba ja ne znam,

vsaka me steza tam zmir vleče,

klinček dišeči tebi ne dam.

Snočka su zvezde na prstih hodile

z menom pod oblok tvoj, vse,

nekaj bi reči ti štel, ni mi smeti, mesec zahaja, ti spiš vre.

Na prstih zvezde zabadav su z menom

hodile; jena po jena se vrtne,

plavo je nabo nad tvojom hižom

a moje misli su črne, črne.

Riječ kritike – Dva fragmenta Ive Frangeša

Žudnja za srodnošću

Završnim godinama našega stoljeća, ovom uzbudljivom fin-de-siècleu, možda jedno od najosebujnijih obilježja daje i umjetnost Luka Paljetka. Govoreći prije više od jednog decenija o njegovu mjestu u hrvatskoj poeziji, ustvrdili smo kako je njegova umjetnost — slikovito rečeno – prebogata, prošikljala bujica, pa se čovjek pita: hoće li taj poetski mlaz presahnuti ili će, nalazeći i dalje čudnu, sve noviju snagu, postajati još jači, još uvjerljiviji? Od tog je razdoblja Paljetak izrastao u istinski reprezentativnog pjesnika srednje generacije, koji su modernu hrvatsku poeziju obogatili postmodernističkim traženjima. Prava se umjetnost uvijek obnavlja, hrani iz vlastite nutrine, odgovarajući na izazove okolnoga konteksta. Pa kao što se istraživači imotskoga Crvenog jezera – da budemo paljetkovski aktualni – spuštaju u dubinu čudesnog vrela, hoteći mu dotaći dno; a kad misle da su ga dosegli, ono odmiče sve dublje – tako i Lukova poezija zamamnim zovom privlači svoga čitatelja, dalje, u još opojnije, neistrošive dubine. (Iz osvrta na knjigu Tvoje poglavlje, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.)

„Fortuninaˮ vrata u Grad

(…) Medu najljepše osobine ove knjige pripada njezina bliskost s nacionalnom tradicijom. Već je izborom jezičnoga izraza naglašeno dubrovačkoga ova knjiga nezamjenjivo markirana. Ona sve motri sub specie Ragusae: čega se dotakne, podliježe njezinu mjerilu. Svakog će pravog poklonika Dubrovnika (a tko to od nas nije kad govorimo o pjesništvu?), upravo ganuti onaj poznati ton sodaliciuma, toliko čest i toliko neizbježan u pjesmama naših starih. Dopisuje se Split sa Hvarom, Zadar s Dubrovnikom, Marulić sa Šižgorićem, Hektorović s Vetranovićem, hrvatski jug sa hrvatskim sjeverom, a Luko sa svima nama. Pogodio je sve ritmove. Krenuvši od pjesničkih počela, došao je do nas današnjih. Dopustio uzorima da ga dodirnu, da ga potegnu, kao Kairosa za čuperak stiha; a onda se oslobodio, zapjevao iz puna grla, o sebi, o svom Gradu, o nama svima... (Iz osvrta na knjigu Pjesni na dubrovačku; novo prošireno izdanje, Matica hrvatska, Dubrovnik, 1997.)

Pjesme Luka Paljetka

Djetinjstvo

Djetinjstvo je zlatno doba,

kao potok bistri, svježi,

tada srce kuca brzo,

tad u zvijezde mašta téži.

Djetinjstvo je doba zlatno,

sve u plavim snima leži,

djetinjstvo je doba sreće,

ali sreća bježi, bježi.

Počne život tvrd i opor,

kao ptice dani lete,

bivša djeca već su ljudi:

svi bi htjeli biti dijete.

Počne život, onaj prâvi,

teku dugi, spori sati. . .

Svi bi htjeli da još jednom

djetinjstvo se zlatno vrati.

U sebi je svatko dijete,

svatko u svom tajnom kutku

drvenoga čuva konja

i krpenu svoju lutku.

Čuva kao nešto sveto

svoga médu, svoga zeca;

djeca rastu, kad odrastu

opet žele biti djeca.

Djetinjstvo je zlatno doba,

kao potok bistri, svježi,

tada srce kuca brzo,

tad u zvijezde mašta téži.

Tad je sve na svijetu lako,

svuda vlada divan sklad…

Djetinjstvu se svatko vraća

i ponovo mlad je, mlad.

Najljepše

Najljepše je bilo dok smo bili čedni,

nevini i čisti, puni prvih slutnji,

poljubaca prvih dok smo bili žedni,

dok smo bili puni šapata i šutnji.

Najljepše je bilo dok još nismo znali

naći prave riječi, naći prave kretnje;

najljepše je bilo kad smo svijetu krali

svoje prve noći, svoje duge šetnje.

Najljepše je bilo dok smo bili skromni,

začuđeni, nježni, kao kiše sjetni;

najljepše je bilo dok smo bili lomni,

krhki kao travke, kao ptice sretni.

Sonet o zalaženju sunca

Na tvojoj kosi sunce zalazi, i kad više

diglo se ne bi iz te klopke u koju pada,

u očima bi tvojim ostalo sve to, tiše

mogao tad bih tvorcu, ako bi koji kada

pojavio se opet, opisati tu sliku

i napraviti nacrt te raskoši što blista

na tebi, mogao bih, unatoč drskom triku

anđela palih, znaš ih, učiniti da ista

svjetlost se opet javi, i zato mirna budi

dok promatram te, tiho čitaj, polako ručaj

ta bespomoćna slova kao i drugi ljudi,

ja radim vrlo važan posao, ja ti kažem,

svaki komadić sjaja rasutog toga slažem

svuda po sebi, slažem pomno, za svaki slučaj –

ustrebat može Tvorcu

Kutija koja pokazuje kakvo će biti vrijeme

U malom paviljonu stanuje dama jedna

a njen gospodin živi do nje u sobi drugoj,

ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna

na glavi ima šešir, u haljini je dugoj:

u šetnju oni tiho izlaze svakog dana,

gospodin i ta dama lijepa i nasmijana.

Gospodin ima tamni kišobran, uvijek nosi

kravatu, crni kaput i hlače uske, sive,

dama se ljupko smješka i drži cvijet u kosi;

u paviljonu malom spokojno sami žive,

u šetnju oni tiho izlaze svakim danom,

ta dama i taj vitki gospodin s kišobranom.

Gospodin ide vani samo kad kiša lije,

kišobran drži mirno i lagano se šeta,

a dama pojavi se samo kad sunce grije

vitka i nasmiješena, rumena poput cvijeta,

čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije

a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Pa zatim opet ona iziđe kad je vruće

i lagano se šeta kroz mladu travu cvjetnu,

gospodin tada stoji miran i sam kod kuće;

izlaze svakog dana a nikad se ne sretnu:

čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije

a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Lagano tako redom gospodin zatim dama

gospodin zatim dama izlaze tiho vani,

on sa tamnim kišobranom a ona uvijek sama,

a ne mogu se sresti — polako teku dani

u paviljonu malom borave oni skriti

vezani neprimjetno jednom tankom niti.

Molitva za moju majku

Neka je tamo ništa i nikada ne boli,

ni jedna soba tamo neka joj nije hladna,

neka od ranog jutra, onako kako voli,

kuhati počne, neka ne bude nikad gladna,

nek ima mali špaher i mali lonac plavi

da može juhu sebi spravljat, da može luk

popeći malo, prije nego ga u nju stavi,

i mlinac neka ima da uz čegrtav zvuk

njegov polako kavu melje, nek ima lijepi

udobni krevet, jastuk visok i mek pod glavom,

od gazde neka nikad nikakvoga ne strepi,

i neka ključ svoj ima i ormar s malom bravom

oduvijek neispravnom, neka joj cvijeće buja

i raste bolje, ljepše od samog rajskog cvijeća,

neka za sva vremena plaćena joj je struja,

stanarina i voda, nek svaki mjesec veća

mirovina joj bude, i neka joj se vid

popravi, kao nekad, tako da u svoj kantun

sjedne i veze kao u mladostj, na zid

neka joj svoju sliku stavi sam sveti Antun!

Neka je tamo ništa i nikada ne boli

i neka topla bude tamo joj soba svaka,

neka od ranog jutra, onako kako voli,

kuhati počne, nek joj nebesa budu laka!

Luko Paljetak i Školske novine

Školske novine objavile su Luku Paljetku dvije knjige – prva je bila zbirka Singerica pod snijegom 1994., a dvije godine poslije i Izabrane pjesme za djecu. Upravo uz tu knjigu vežu me, kao tadašnjega direktora Školskih novina, posebne uspomene na gospara Luka. Naime, došavši iz Dubrovnika u Zagreb prigodom njezina predstavljanja, sastao se u Školskim novinama sa svojim prijateljem Tonkom Maroevićem i uručio mu primjerak knjige u kojoj je na prvoj stranici gospar Luko rukom napisao pjesmu posvećenu svomu prijatelju Tonku. Nisam mogao odoljeti napasti pa sam zamolio obojicu pjesnika da mi dopuste fotokopirati pjesmu da ju sačuvam kao uspomenu na taj susret.

Pjesmu sam fotokopirao, kopiju stavio u ladicu i potom na nju – zaboravio. Sasvim slučajno sam ju pronašao četvrt stoljeća poslije kad sam čistio ladice od starih papira. Odmah sam ju skenirao i poslao kopiju gosparu Luku u Dubrovnik. Ljubazno mi je zahvalio i s radošću se prisjetio ondašnjih naših druženja u Školskim novinama. U tom trenutku Tonka Maroevića više nije bilo među nama, a sada je u nebeska prostranstva otišao i gospar Luko.

Kao sjećanje na tu dvojicu velikana hrvatske književnosti i kulture i svojedobno suradnika Školskih novina, na čiju smo suradnju i prijateljstvo iznimno ponosni, objavljujemo faksimil spomenute pjesme, dakako i njezin prijepis. Dva velika prijatelja, dva velika pjesnika u jednoj pjesmi!