Učitelji su stručnjaci, majstori poučavanja. Oni su ti koji s djecom rade na dnevnoj bazi i upravo oni najbolje znaju što je najbolje i kakve promjene u školstvo treba uvesti. Upravo zato većina učitelja jest protiv digitalizacije školstva ˗ Manfred Spitzer

Sada već tradicionalna, treća Međunarodna konferencija „Pogled u učionicu ‒ od tradicije do suvremenosti”, koju je pod visokim pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje organizirala Hrvatska zajednica osnovnih škola, održana je od 29. travnja do 1. svibnja u Brelima i na njoj se okupilo oko tristo učiteljica razredne nastave, stručnih suradnika i ravnatelja u osnovnim školama. Kako je otvarajući konferenciju istaknula Jasmina Hamer, ravnateljica Hrvatske zajednice osnovnih škola, konferencija je prilika da se osvrnemo na bogatu i raznovrsnu povijest hrvatskoga školstva utemeljenog na hrvatskoj tradiciji, na doprinosu naših učitelja i učiteljica, metodičara i znanstvenika koji su prenosili svoje znanje, vještine i vrijednosti generacijama učenika i baštinili ih u svima nama. ‒ To je isto tako prilika da se upoznamo s novim pristupima, metodama i tehnologijama koje obogaćuju našu pedagošku praksu i omogućuju da pratimo potrebe i interese učenika u sadašnjem trenutku. U današnje vrijeme koje je obilježeno brzim promjenama i izazovima uloga učitelja jako je važna, ali i sve kompleksnija. U kontekstu polariziranosti dviju struja, jedne koja je gotovo isključivo za što bržu i potpunu digitalizaciju te druge tradicionalnije i opreznije prema upotrebi tehnologije, zaključak je jednostavan: sve to ima i pozitivnih i negativnih strana, ali naša domišljatost i sposobnost da se prilagodimo novim tehnologijama i promijenjenim potrebama učenika, društvenim trendovima i nađemo onu teže dostižnu zlatnu sredinu, ključna je za naš rad. Nije to lak zadatak, ali vi ste zato ovdje, jer to razumijete, jer ste stručnjaci i zato što želite više. Zahvaljujem vam što ste ovu konferenciju prepoznali kao mjesto za učenje, susrete, dijalog, razmjenu ideja i ugodno druženje. Vjerujemo da će plenarni predavači pridonijeti drugačijoj perspektivi konferencijskih tema i prenijeti vam nova saznanja koja ćete koristiti u svakodnevnom radu. Odabrani primjeri dobre prakse i radionice zasigurno će u vama probuditi maštovitost i inovativnost za neke nove projekte – rekla je Jasmina Hamer.

Sudionike konferencije pozdravili su Siniša Opić, dekan Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i Daria Kurtić, v. d. ravnateljice Agencije za odgoj i obrazovanje.

O najboljim namjerama i želji za što kvalitetnijim skupom svjedoči impozantan popis predavača koji su dobili svoje vrijeme na konferenciji. Prije svih tu je svjetski priznati njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer, zatim učitelj, astrolog i voditelj Zvjezdarnice u Višnjanu Korado Korlević, belgijski stručnjak za obrazovanje Bart Verswijvel, slovenska stručnjakinja za obrazovanje Nina Novak, Alma Rovis Brandić, viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje, i Arjana Blažić, stručnjakinja za informacijsko komunikacijsku tehnologiju u obrazovanju. Svoj doprinos konferenciji dali su i sami sudionici koji su u nekoliko sesija izložili šezdesetak stručnih i znanstvenih radove te odradili i nekoliko tematskih radionica.

Koncept družbe Pere Kvržice

U vrlo inspirativnom izlaganju Korado Korlević je istaknuo kako želi pričati o svijetu koji dolazi, o edukaciji koja bi trebala biti drukčija, o djeci i zajednici koji su se promijenili i o sustavu obrazovanja koji ne stigne pratiti te promjene.

‒ Dolazimo do toga da su učitelji možda jedna od najvažnijih osoba u životu današnje djece, ali naše društvo to još ne shvaća. Japanci su istraživali kolika je vrijednost učitelja izražena novcem, poput transfera nogometaša. I došli su do iznosa od 10 milijuna dolara.

Dolazim iz zvjezdarnice u kojoj radimo nešto zanimljivo. I sve što radimo je mamac. Naime, bio sam vaš kolega i radio sam u školi 12 godina, bio razrednik, vodio učenike na izlete. U zvjezdarnici smo svojevrsna kontrola leta jer otkrivamo objekte u svemiru, pa nas hvale da smo otkrili već 1400 takvih objekata. No, to je doista nebitno. U zvjezdarnici naš glavni posao nije otkrivanje objekata koji bi mogli udariti u Zemlju nego edukacija mladih. Naš su posao i dalje učenici, mi tražimo dijete koje želimo odgojiti u dobru osobu. Zaboravili smo da je škola odgojno-obrazovna odnosno ponajprije odgojna ustanova. Zvjezdarnicu stalno posjećuju grupe učenika, razgledavaju je, gledaju kazališne predstave, nudimo im projekte na kojima rade i nudimo im svakojake aktivnosti želeći tim klincima pokazati da je najzabavnija stvar koju mogu raditi u životu da budu radoznali, da stalno traže. Za one jako zainteresirane i motivirane učenike imamo proljetne, ljetne i zimske programe koji su namijenjeni i njihovim učiteljima.

Osim astronomije, mi smo razvili i dva biološka laboratorija u kojima možemo raditi sve do genetske analize, i to s učenicima u dobi od devet godina naviše i svatko dobije zadatak koji je barem tri ili četiri godine ispred njegove dobi. Na kraju svakog dana njima je i super, ali i muka zbog toga što su prošli. Pokrenuli smo i školske klubove istraživača, jer kad pogledamo školski sustav unazad 30 ili 40 godina vidimo da najbolji dio sustava nije bila nastava nego one silne izvannastavne aktivnosti od vezilja, radioamatera, raketara, kuhara. Na tom tragu shvatili smo da se najbolji posao radi kad imaš projekt i kad učenici nisu u grupi po 'godini proizvodnje' nego su barem u rasponu od četiri godine. Taj je generacijski odgoj nekada bio važan pa ga važnim vidimo i danas. Koncept družbe Pere Kvržice praktički je najbolji način odgoja koji postoji ‒ klinci nešto smisleno rade i to u barem četiri generacije, zajedno.

Tako smo osmislili klub istraživača i pokrenuli učenike koji u svom projektu pokušavaju zaštititi jednu močvaru.

S djecom radimo sve što je njima zanimljivo, primjerice potragu za fosilima. Pitanje je uvijek kad početi s učenicima raditi iznimno napredne programe i tu smo u sukobu s onom tezom da se znanošću nitko ne može baviti dok ne završi neki fakultet. No, darovitost jest upravo to da se dijete bavi nečime što je inače previše napredno za njegovu dob, a mi to svakodnevno pokušavamo s našim polaznicima. I mislimo da s time treba početi čim ranije.

Iz svega toga dolazimo do pravog pitanja ili konstatacije, a to je da mi nemamo pravo pripremati djecu za svijet koji je danas. Lako je bilo prije stotinu godina kad je djedov posao naslijedio sin pa unuk.

Danas se poslovi mijenjaju svakih pet godina i odgoj za budućnost razlikuje se od onoga za što smo mi pripremljeni, a to je odgoj za tehnološku civilizaciju koje nema već 35 godina. Učenike biramo po godini rođenja, jer sve je tvornica u kojoj je iznimno važna poslušnost i dobro vladanje. Tu je definirani set znanja i kurikuluma te ocjena koja govori na kojoj je razini učenik svladao predviđene sadržaje. Tu su i predmeti matematika, fizika, kemija, biologija, ali danas to nema smisla jer danas postoji astrobiologija, biokemija, biofizika, sve se izmiješalo i postoji samo znanost. I to je naš školski sustav koji obuhvaća 19. stoljeće.

A kako izgleda budućnost za koju trebamo pripremiti tu djecu? Puno je mogućih budućnosti i pitanje je koja su znanja i vještine potrebni da bi učenici u tim budućnostima bili uspješni ljudi. Odgovore ne znamo, ali znamo da više nisu važna znanja nego vještine jer ne morate ništa znati, ali ćete na YouTubeu naći video koji traje tri minute i koji vam objašnjava kako napraviti nuklearni reaktor. Zato je naš posao odgojiti dobre ljude, a kad nam nešto zatreba sve ćemo pronaći preko pametnog telefona koji nam omogućava pristup riznicama svih znanja. Zato djecu treba naučiti da razlikuju istinu od laži, da znaju gdje naći pravo znanje.

Prodavač zabave vrijedi kao tisuće učitelja

U budućnosti će većina naših sugrađana imati život koji nije vrijedan života, jer će kupovati tuđe priče i tuđe živote. To danas rade influenceri čije priče ljudi masovno kupuju ili žive život nogometaša ili glazbenih zvijezda, jer njihov život nije dostojan života. Ta nam se priča upravo događa. Podijelili smo se na kaste ‒ potrošače i građane. Potrošače ne zanima politika nego da bude na TV-u što više pjesme, plesa, zabave, kuhanja, sporta. I tako smo ušli u društvo kulturnog kolapsa u kojemu je najvrjedniji prodavač zabave. Nećemo se nikada više vratiti u 19. stoljeće, u industrijsku civilizaciju kad su liječnik, učitelj i svećenik bili najcjenjeniji. Danas oni koji prodaju zabavu vrijede kao tisuće učitelja i to se neće promijeniti.

A posao učitelja danas je odgojiti građane, odgojiti dobre ljude. Priča o kurikulumu isto je jako čudna, jer svi možemo biti uspješni, a da nismo usvojili sve nastavne sadržaje. I trebaju li nam? Primjerice, kad ste rješavali jednadžbu s tri nepoznanice, vadili drugi korijen? A oni koji su pisali kurikulum glancali su svoj ego i u kurikulum ubacivali razne bedastoće. Jadna djeca! Naši učenici nisu poduzetni, a to je jako važno. Ali im zato pričamo da je najvažnije raditi u državnoj firmi, upravi, HEP-u. Učenici nemaju razvijeno kritičko mišljenje, ne razlikuju istinu od laži. I tu smo među najlošijima u svijetu.

I opet dolazimo do posla učitelja. Kad ste u razredu s njima ili negdje vani, trebate napraviti sve da od svojih učenika napravite dobre ljude. Vaš je najvažniji posao odgoj. I moramo se pitati znamo li mi raditi s njima, znamo li ih motivirati za bilo koju aktivnost? Kako ih upecati za neku aktivnost? Jesmo li u stanju proizvesti im jaki doživljaj nekom aktivnošću? Ono kad ostanu bez zraka, začuđeni koliko je dobro to što rade? A preko doživljaja proizvodimo dobre ljude, one koji žele još takvih doživljaja. Da je pametan, kreativan, logički razmišlja, osjeća probleme i razlikuje istinu od lažu ‒ to je profil osobe koja je spremna biti uspješna u bilo kojoj djelatnosti.

Stoga odgoj za budućnost izgleda posve drukčije. Ne formiramo grupe po godini proizvodnje nego po interesu, djecu treba naučiti timskom radu bez konflikata, treba razvijati sposobnost stalnog učenja, prepoznavanje informacija, logičko razmišljanje, poduzetnost i zato dopuštamo i potičemo uporabu mobilnih telefona jer oni su knjižnica, izvor informacija, mjerni instrument. Mobitel je najbolje učilo ikad izmišljeno, samo ga se pogrješno koristi. Djecu treba zaposliti da što više rade rukama, da praktično rade bilo što i onda im ni ne pada na pamet mobilni telefon. Ne trebaju zabrane, nego ih treba zaposliti. Djeca bi trebala jedva čekati da dođu u školu, jer bi škola trebala postati mjesto gdje je najveća zabava, a ne gdje se osjećaju loše jer ih gnjavimo nekim nepotrebnim zahtjevima. Učinite djeci sretno djetinjstvo u školi.

Za takve stvari mogu poslužiti projekti, jer su zabavni, zanimljivi, jer učenici prepoznaju zanimljivost, ono što im je jako dobro. I ne opterećujte se time što je zbornica protiv. Uvijek postoji barem netko tko vas podržava i udružite snage s njima. I uza sve to morate jako puno učiti i biti u toku. Vi ste najjača promjena i najveća snaga koja može mijenjati svijet.

Moramo biti svjesni da svatko ima nešto po čemu je poseban i učitelj mora prepoznati taj dar i neka tom djetetu pomogne da postane najbolje što može ‒ zaključio je Korlević.

Ono što je dobro za odrasle, nije dobro za djecu

Manfred Spitzer govorio je o digitalnoj demenciji i utjecaju digitalne tehnologije na obrazovanje i zdravlje. Pritom je predstavio rezultate brojnih istraživanja u svijetu koja potvrđuju tezu o prevladavajuće negativnom utjecaju.

‒ Nisam protiv tehnologije, koristim je kao profesor i to je izvrstan alat. Međutim, ono što je dobro za nas odrasle nije najbolji obrazovni alat za djecu i mlade ljude do 25 godina. Statistika pokazuje da puno našeg vremena dnevno provodimo pred ekranima i to ima loše posljedice. Naravno, tehnologija ima i svoje prednosti, a isto tako i puno mana pa treba odvagnuti između ta dva pola ‒ koristiti je ili ne.

Valja imati na umu da se mozak razvija na različite načine u različitim periodima i da na njega utječe na stotine čimbenika. Znamo da je učenje najbrže u mladoj dobi, zato najviše treba ulagati u rano obrazovanje u vrtićima i osnovnoj školi, jer se u tom procesu mozak razvija. Najbolji je način učenja uz igru, pjesmu, glumu, ples i to bi trebale biti glavne aktivnosti u školi.

Mnogi će se zapitati postoje li prečaci u procesu učenja. Naravno da ne postoje. Digitalni uređaji tek nas zavaravaju da možemo do određenog znanja doći s nekoliko klikova mišem. Ali to nije znanje, tako djeca ne mogu učiti niti se razvijati. Prijenos znanja mnogo je kvalitetniji ako djeca čitaju knjige, pišu priče i sastavke, otkrivaju matematičke zakonitosti računajući olovkom u svojoj bilježnici. Računalo nas zavarava i uvjerava da ne trebamo misliti ni mozgati. Izgleda da ne trebamo znati ništa, jer je sve na Googleu. Ne možeš uz Googleovu pomoć naučiti kemiju, ako ne znaš ništa o toj materiji.

Djeci je puno bolje bez mobitela, a to su potvrdila i brojna znanstvena istraživanja. Mobiteli i digitalni sadržaji ometaju pravilan razvoj mozga i uzrokuju ovisnost. Primjerice, u Južnoj Koreji 30 posto mlađih od 21 godinu ovisno je o mobitelima. Čak 90 posto stanovnika je kratkovidno. Stalno gledanje sadržaja na kratku udaljenost uzrokuje kratkovidnost.

Problematična je i pretilost kod djece, ortopedske smetnje, bolovi u vratu i leđima, učestaliji je dijabetes, visoki krvni tlak, nesanica. A digitalnim napravama ne ugrožavamo samo tijelo, nego i um, psihu. Dolazi do porasta ADHD-a kod djece, ovisnosti o igricama i internetu, agresije, depresije, naročito kod djevojčica. Smanjuje nam se potreba da budemo empatični, solidarni, postajemo nervozniji, nepovjerljiviji.

Postoji niz uglednih istraživanja koja su dokazala da će djeca popraviti ocjene ako škole zabrane uporabu mobitela. Stoga bi svaka škola trebala napraviti slično. Djeca će početi međusobno razgovarati, razmjenjivati ideje, družiti se, šaliti. Ako ne koriste mobitel kod kuće, morat će izaći iz kuće, prošetati do prijatelja, pozvoniti na vrata, pozdraviti i razmijeniti koju riječ s prijateljevim roditeljima. Zar to nije bolje nego tipkanje poruka?

Učitelji su stručnjaci, majstori poučavanja. Oni su ti koji s djecom rade na dnevnoj bazi i upravo oni najbolje znaju što je najbolje i kakve promjene u školstvo treba uvesti. Upravo zato većina učitelja jest protiv digitalizacije školstva. Jer znaju da to nije dobro za djecu. Djeca ne uče skidajući informacije s tableta, već koristeći se svojim mozgom. Ako umjesto mozga koristite računalo, što činite toj djeci? Vrlo je važno znati da računalo pomaže ako je korisnik dobro obrazovan, ima određeno znanje i zna što potražiti, gdje i kako. Ali ako djeca matematiku ili jezik rade putem računala, a ne rukom, olovkom na papiru, gdje pritom razmišljaju o svakome potezu olovke, tada ne će naučiti ništa niti treniraju svoj mozak. A treniranje mozga misija je svake škole.

Moja je poanta da digitalna tehnologija dolazi s ozbiljnim rizicima i utjecajima na duh, tijelo i društvo. Kontinuirano nam ispire mozak, a moramo pripremiti djecu za budućnost. Ne smijemo žrtvovati zdravlje naše djece, ali ni njihovo obrazovanje jer djeca su naša budućnost. Digitalne tehnologije izvrstan su alat i trebale bi nam služiti, ali moramo biti oprezni kad se radi o djeci ‒ zaključio je Manfred Spitzer.

Međunarodna konferencija Brela