Diljem Hrvatske, djeca, mladi i odrasli iz skupina u nepovoljnom položaju imaju otežan pristup obrazovanju, niži stupanj dobrobiti tijekom obrazovnog procesa te niža obrazovna postignuća, upozoravaju nova istraživanja Mreže Cjeloživotno učenje za sve, koja okuplja 60 stručnjaka iz znanosti, obrazovanja i civilnog društva. Njihov je apel da država treba poduzeti hitne mjere za stvaranje uključivijeg obrazovnog sustava. Za tu su potrebu objavili preporuke temeljene na rezultatima istraživanja, a one se odnose na cijelu vertikalu odgojno-obrazovnog sustava, od predškolskog odgoja i obrazovanja do visokog obrazovanja, odnosno obrazovanja odraslih.

Obrazovne nejednakosti imaju negativan utjecaj na pojedince i društvo u cjelini ‒ na zaposlenost, kriminal, zdravlje i zadovoljstvo životom. Nedavni događaji poput pandemije bolesti COVID-19, potresa te nove „krize troškova života” dodatno otežavaju životne uvjete onih skupina koje su već u nepovoljnom položaju i otežavaju rad obrazovnih djelatnika da odgovore na takve izazove, upozorili su iz Mreže koja provodi najveću inicijativu za sustavno bavljenje obrazovnim nejednakostima u Hrvatskoj. U protekle tri godine proveli su šest istraživanja o obrazovnim nejednakostima na svim razinama obrazovanja u Hrvatskoj, obuhvaćajući više od 2500 anketiranih sudionika te više od 300 sudionika fokus-grupa i intervjua. Na temelju nalaza istraživanja Mreže, ali i drugih relevantnih istraživanja i izvješća u tom području, izrađene su preporuke koje su bile predmet javnih rasprava s 270 dionika sustava obrazovanja.

Dobrodošao paket mjera Vlade RH

Među ključnim preporukama za pravičniji i uključiviji sustav obrazovanja jesu osiguravanje primjerene financijske potpore za djecu, mlade i odrasle iz skupina u nepovoljnom položaju; osiguravanje dodatne podrške polaznicima obrazovanja za svladavanje zahtjeva obrazovnih programa te dodatne podrške obrazovnim radnicima za rad sa skupinama u nepovoljnom položaju. Mreža također zagovara donošenje nacionalnog plana za pravičnost i uključivost u cijelom obrazovnom sustavu i provedbu nacionalnog programa za dobrobit u obrazovnim ustanovama.

– Vjerujemo da se suradnjom vlade, lokalne i područne samouprave, znanstvenika, obrazovnih ustanova i organizacija civilnog društva mogu ostvariti iznesene preporuke te da bi takva poboljšanja sustava znatno pridonijela da djeca, mladi i odrasli u Hrvatskoj imaju doista jednake obrazovne prilike ‒ poručuje Thomas Farnell s Instituta za razvoj obrazovanja, jedne od institucija uključenih u Mrežu.

Novoobjavljena analiza sustava predškolskog odgoja i obrazovanja naglašava da su obrazovne nejednakosti gorući problem koji je potrebno hitno riješiti. Mreža pozdravlja paket mjera i investicija Vlade RH namijenjenog povećanju obuhvata djece programima ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja (RPOO), ali naglašava nužnost donošenja dodatnog paketa mjera za osiguravanje dobrobiti i postignuća za svu djecu u sustavu RPOO-a.

‒ Nalazi istraživanja pokazuju da je najmanje 30 posto djece koja već pohađaju vrtiće u nepovoljnom položaju zbog razvojnih, zdravstvenih, obiteljskih ili drugih rizika, a da su odgojitelji nezadovoljni podrškom koju obrazovni sustav pruža za uključiv rad s djecom. Bez sustavne podrške odgojiteljima Hrvatska ne će moći osigurati kvalitetan i uključiv RPOO za svu djecu, što će dovesti do nejednakosti u njihovu daljnjem obrazovanju ‒ upozoravaju iz Mreže.

U usporedbi s drugim zemljama Europske unije, u Hrvatskoj se u RPOO najmanje uključuju djeca iz obitelji u nepovoljnom položaju zbog izloženosti riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Istraživanja pokazuju kako djeca koja pohađaju kvalitetne programe RPOO-a i dulje pohađaju ustanovu RPOO-a kasnije ostvaruju bolje rezultate u školi. Stoga su među preporukama naveli: osigurati nacionalno financiranje roditeljske participacije u programima RPOO-a za djecu koja žive u riziku od siromaštva najmanje dvije godine prije početka obveznog obrazovanja; unaprijediti kompetencije odgojitelja za uključiv rad s djecom u nepovoljnom položaju kroz inicijalno obrazovanje te kontinuirano profesionalno usavršavanje te unaprijediti povezivanje RPOO-a i sektora koji pružaju usluge iz područja rane intervencije u djetinjstvu (socijalna skrb, zdravstvo i civilno društvo).

Brojni izazovi u osnovnom obrazovanju

Kada je pak riječ o osnovnoškolskom obrazovanju koje je obvezno i 'besplatno' za svu djecu, njihova analiza upozorava da škole, obrazovni materijali, izvannastavne aktivnosti i stručna podrška nisu svima jednako dostupni te da se učenici suočavaju s brojnim izazovima povezanim s njihovom dobrobiti u školi. Takve prepreke onemogućuju jednake prilike i pridonose daljnjim obrazovnim nejednakostima u cjeloživotnom kontekstu.

Analiza Mreže pokazala je da postoji problem nepristupačnosti pojedinih škola zbog neprimjereno uređenog i nedovoljno dostupnog prijevoza učenika od kuće do škole. U školama skupinama u nepovoljnom položaju pak nisu osigurani jednaki uvjeti zbog brojnih skrivenih troškova obrazovanja (npr. obrazovni materijali, prehrana, izleti, izvannastavne aktivnosti). Učenici osnovne škole također ne iskazuju primjerenu zaokupljenost i posvećenost školi, imaju nisku razinu povjerenja u kolege iz razreda te se u posljednjih 10 godina broj sati izostanaka iz škole povećao za 57 posto, s prosječno 72 sata izostanka po učeniku. Brojne se škole također moraju nositi s lošim materijalnim uvjetima koji ugrožavaju dobrobit učenika i učitelja.

‒ Rješenje ovih problema zahtijeva sveobuhvatan i sustavan pristup na nacionalnoj razini. Mreža Cjeloživotno učenje za sve izradila je detaljan prijedlog ciljeva i konkretnih mjera koje se odnose na navedeni problem. Među važnim mjerama koje Mreža preporučuje je donošenje nacionalnog programa za dobrobit u obrazovanju koji bi prikupio podatke o dobrobiti svih učenika osnovnih škola (i drugih razina obrazovanja), identificirao obrazovne ustanove s najvećom potrebom za podrškom te pružao podršku kroz interdisciplinarni pristup, u suradnji s lokalnim akterima ‒ lokalne udruge, Hrvatski zavod za socijalni rad, škole, ordinacije školske medicine, roditelji, psiholozi koji djeluju izvan škola, i ostale ‒ navode iz Mreže, u kojoj su naveli niz područja koja nužno treba poboljšati.

Konkretno, učenici osnovnih škola ne iskazuju primjerenu zaokupljenost i posvećenost školi. Udio učenika i učenica koje jako vole školu jest nizak. Kod učenika iznosi 15,1 % u dobi od 11 godina, 5,2 % u dobi od 13 godina i 13,4 % u dobi od 15 godina. U usporedbi s dječacima, udio učenica koje jako vole školu nešto je viši u dobi od 11 te iznosi 19,6 % , u dobi od 13 godina postotak je izjednačen (5,3 %), dok je u dobi od 15 godina nešto niži od učenika i iznosi 8 %. U Hrvatskoj najviše učenika ima umjereni osjećaj pripadnosti školi (54 % učenika četvrtoga razreda). Ipak, u odnosu na ostale zemlje sudionice Hrvatska je u donjemu dijelu ljestvice prema postotku učenika koji imaju snažan osjećaj pripadnosti školi (38 %).

Nadalje, većina učenika pohađa nastavu u dvjema smjenama (56 %), a 2,35 % u čak tri smjene, dok je tek nešto više od 12 % učenika uključeno u produženi boravak.

‒ Ovo rezultira manjim brojem sati u školama i manjom mogućnošću kvalitetne podrške u učenju, posebice za učenike kojima je podrška najpotrebnija ‒ komentiraju stručnjaci iz Mreže, pozivajući se na rezultate istraživanja po kojima učenici imaju nisku razinu povjerenja u kolege iz razreda (nalaz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu).

Dostupnost produženog boravka ˗ privilegij, a ne pravo?

Podatci o profilu učenika koji se upisuju u različite srednjoškolske programe upućuju na brojne nejednakosti obrazovnih ishoda na kraju osnovnoškolskog obrazovanja. Učenici iz skupina u nepovoljnom položaju češće upisuju strukovne škole i manje pohađaju gimnazije. Skupine u nepovoljnom položaju su nadzastupljene u kraćim trogodišnjim strukovnim programima koji ne omogućuju pristup državnoj maturi i visokom obrazovanju. Također, javlja se rodna nejednakost prema vrsti programa.

Procedure za procjenu psihofizičke zrelosti djeteta za školovanje počinju prekasno i nisu popraćene odgovarajućom podrškom učeniku odnosno učenici i/ili njihovoj obitelji, smatraju u Mreži. Pravilnik o postupku utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta, učenika te sastavu stručnih povjerenstava ne osigurava potrebnu podršku djeci za pripremu za obvezno obrazovanje. Tu je naveden i problem nepristupačnost nekih škola zbog rigidnih propisa za prijevoz. Prema postojećim pravilima, prijevoz do škole i od škole organizira se samo za učenike koji žive u naseljima udaljenima od škole više od tri kilometra (od 1. do 4. razreda) ili više od pet kilometara (od 5. do 8. razreda).

‒ Financiranje i organizacija prijevoza učenika iznad propisanog minimuma ne bi smjela ovisiti isključivo o financijskim kapacitetima JLPS-a, već u svakom pojedinačnom slučaju treba biti utemeljena na stvarnim potrebama djece, upozoravaju iz Mreže, dodajući kako Državni pedagoški standard ne odgovara adekvatno na regionalnu raznolikost Hrvatske. S jedne strane, u nekim aspektima standardi su previše rigorozni i birokratizirani, a s druge se strane pojedini standardi ne poštuju (npr. jamčeno stručno osoblje).

Među rezultatima istraživanja naveden je podatak kako je dostupnost produženog boravka znatno niža u manjim sredinama. U 43 posto gradova i samo 10 posto općina postoji mogućnost produženog boravka za učenike. Tom se tematikom mediji u posljednje vrijeme često bave, pa je primjerice, poznato da će roditelji iz Slavonskog Broda čija mjesečna primanja po članu kućanstva premašuju 664 eura u ovoj školskoj godini za produženi boravak djeteta u osnovnoj školi mjesečno izdvajati 125 eura. Upola manje platit će isti program roditelji ili skrbnici učenika iz Varaždina, pod istim uvjetom da dijete boravkaš konzumira užinu i ručak 20 dana mjesečno. Boravak će Varaždince stajati 60 eura. Naime, za razliku od Slavonskoga Broda, gdje roditelji participiraju u plaćanju učiteljica u boravku, Varaždin je ove školske godine odlučio tu stavku uvrstiti u svoj proračun. To znači da roditelji u boravku plaćaju samo prehranu, i to u iznosu od tri eura dnevno za dva obroka, od kojih je jedan topli.

Cijenu produženog boravka određuju osnivači škola, pa je ona, primjerice, u Karlovcu 60 eura mjesečno (kriterij koji smo zadali pri izračunu boravka jest 20 dana konzumacije užine i ručka), u Sisku 90, Puli 82, Splitu 104, Zadru ‒ gdje također Grad podmiruje plaće učiteljica pa roditelji plaćaju prehranu ‒ 68 eura. I cijene obroka se razlikuju, pa je u nekom gradu ili općini potrebno izdvojiti 1,67 euro, u drugome dva eura, a ponegdje tri i pol dnevno.

Na upit iz kojih razloga dolazi do porasta cijena boravka, iz gradske uprave Slavonskog Broda odgovaraju kako se cijena usklađuje s prosječnom neto plaćom u gradu te ovisi o broju zaposlenih učiteljica i broju uključenih učenika. Navode i kako cijena produženog boravka uvelike ovisi i o iznosu plaća učiteljica u boravku koja prati Zakon o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju. Naime, cijena produženog boravka za roditelje sastoji se od troškova rada učiteljica u boravku, troškova prehrane i režijskih troškova. Ipak, za drugo dijete u boravku cijena je 30 posto niža, za treće 70.

Stoga je Mreža i za ovaj sustav donijela širok spektar preporuka, među kojima izdvajamo one za učitelje: uključiti savjetodavni rad s učenicima u učiteljsku/nastavničku normu neposrednog odgojno-obrazovnog rada s učenicima (u Pravilniku o tjednim zaduženjima) te u Pravilnik o napredovanju učitelja, nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja u osnovnim i srednjim školama i učeničkim domovima valorizirati profesionalne zajednice učenja (grupna stručna refleksija) radi osnaživanja odgojno-obrazovnih djelatnika za transformativni pristup odgojno-obrazovnoj praksi u skladu s potrebama djece i lokalnim kontekstom. Nužno je, smatraju, povećati satnicu razredništva radi usklađivanja zaduženja razrednika i potreba učenika.

Navode i sljedeće preporuke u obliku natuknica: uvesti sustav kontinuiranog profesionalnog razvoja odgojno-obrazovnih radnika koji osigurava uključivost i kvalitetu u školskoj praksi, uključujući oblike podrške djeci i učenicima iz skupina u nepovoljnom položaju; podrška radu udruga projektima koje organiziraju profesionalno usavršavanje učitelja i sveučilišnih nastavnika u području rješavanja specifičnih izazova rada s djecom u nepovoljnom položaju; uvesti u školske kurikulume supervizijsku mentorsku podršku učiteljima tijekom cijelog trajanja profesionalnog razvoja; poticati sustručnjačku i međusektorsku suradnju (socijalna skrb, zdravstvo, i dr.) u procesu supervizijske ili mentorske podrške; razviti bazu verificiranih programa za učitelje u području pravičnosti i uključivosti Mjere (dugoročno); izraditi standard kvalifikacije učitelja i osigurati da su u njemu načela pravičnosti i uključivosti; uskladiti studijske programe učiteljskih studija sa standardom kvalifikacije; u inicijalno obrazovanje učitelja uvesti module koji potiču vlastitu inicijativu i kreativnost u rješavanju specifičnih izazova rada s djecom u nepovoljnom položaju…

Mnogi ne uspiju upisati željenu srednju školu

Kada je riječ o nejednakostima u srednjem obrazovanju, u fokusu je pojava da znatan broj učenika ne uspije upisati srednju školu u skladu sa svojim obrazovnim aspiracijama. Popunjenost kapaciteta najviša je u gimnazijama, a osobito u prirodoslovnomatematičkim i prirodoslovnim gimnazijama. Popunjenost strukovnih programa s pristupom maturi nešto je niža (oko 90,9 %), dok je najviše nepopunjenih mjesta u trogodišnjim programima. Učenici iz ekonomski i kulturno privilegiranih obitelji češće pohađaju gimnazije, dok učenici iz manje privilegiranih obitelji češće upisuju strukovne škole, pri čemu trogodišnje strukovne škole imaju veći udio učenika nižeg socioekonomskog statusa, učenika s teškoćama u razvoju i učenika pripadnika romske nacionalne manjine.

Uočena je i rodna nejednakost prema vrsti škola, pa više djevojaka nego mladića ide u gimnazije, osobito u opće i jezične gimnazije. U četverogodišnjim strukovnim školama mladića je znatno više u programima kao što su strojarstvo i elektrotehnika, dok je djevojaka više u programima kao što su ekonomija i zdravstvo. U industrijskim i obrtničkim školama više je mladića, iako je u programima koji se odnose na osobne usluge znatno više djevojaka.

Postoje brojne druge skupine u nepovoljnom položaju koje imaju izazove u pristupu srednjoškolskom obrazovanju, upozoravaju iz Mreže, navodeći kako se samo 31 % romske djece u dobi od 14 do 19 godina školuje.

Nadalje, istraživanja su pokazala kako su učenici gimnazija izloženiji izazovima mentalnog zdravlja, stresa i anksioznosti, dok učenici strukovnih škola imaju veći broj izostanaka s nastave od učenika gimnazija. Postoje razlike u nepovoljnom iskustvu učenja prema spolu: djevojke iskazuju veći stres, dok mladići imaju više neopravdanih izostanaka. Učenici s teškoćama izloženi su brojnim izazovima koji utječu na njihovu dobrobit u školama, pa primjerice, na tržištu rada nedostaje osoba kvalificiranih za pružanje potpore učenicima s oštećenjima sluha. Također, učenicima s poremećajima u ponašanju i oštećenjima mentalnog zdravlja često se izriče mjera isključenja iz srednje škole zbog velikog broja neopravdanih sati ili agresivnog ponašanja. Učenici s oštećenjem vida imaju izazove s pravodobnim osiguravanjem udžbenika. Zabilježeni su, navode u Mreži, i izazovi s prijevozom te smještajem u učeničke domove, kao i s izvođenjem praktične nastave u strukovnim programima. Pritom se kriteriji za upis u srednju školu temelje na ocjenama iz osnovne škole i ne uključuju dovoljno kriterija za poticanje pravičnosti i uključivosti, smatraju stručnjaci iz Mreže.

Primjećuju i pojedine stereotipne obrasce, poput onoga da se na razini osnovnog obrazovanja učenici s lošijim postignućima usmjeravaju u strukovne trogodišnje programe, dok se djevojke usmjerava k društveno-humanističkom području.

Među preporukama stoga navode: provoditi edukacije o pravičnosti i uključivosti za nastavnike u suradnji s organizacijama civilnog društva; unaprijediti programe PPDM izobrazbe te uvesti sadržaje koji se odnose na pravičnost i uključivost; razviti i provoditi programe stručnog usavršavanja za nastavnike na nastavničkim fakultetima koji su usmjereni na povećanje pravičnosti i uključivosti u školama i unaprijediti studijske programe za inicijalno obrazovanje nastavnika te ih obogatiti sadržajima koji potiču pravičnost.

U području visokog obrazovanja identificirane su pak brojne podzastupljene i ranjive skupine u Hrvatskoj: studenti djeca hrvatskih branitelja, studenti pripadnici romske manjine, LGBT studenti, studenti iz alternativne skrbi, studenti beskućnici i oni koji su u riziku od beskućništva, studenti iz ruralnih područja, manjih mjesta i otoka, izbjeglice i tražitelji azila, studenti s djecom te studenti s invaliditetom i dr.

Previsoka cijena studiranja izvan mjesta stanovanja

Prema preliminarnim rezultatima istraživanja Eurostudent, koje je nedavno na okruglom stolu o studentskom standardu, organiziranom u Saboru, predstavio Ivan Rimac, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i voditelj Nacionalnog istraživanja, studenti koji su u Hrvatskoj primorani plaćati najam stana sve se teže nose s porastom troškova. Prosječni trošak po semestru za najam stana iznosi 10 984 kune, na hranu troše 5524 kune, prijevoz plaćaju 1991 kunu, a komunikacijske usluge 1075 kuna. Najmanja izdvajanja po semestru imaju za zdravlje (441 kuna), dok za društvene aktivnosti izdvajaju manje no za prijevoz – 1901 kunu. Ostali im troškovi iznose 3521 kunu, a daleko najviše odlazi za školarine, upisnine i druge potrebe studiranja. Taj iznos proizlazi iz novog istraživanja o studentskom standardu „Eurostudent”, popeo se na 23 709 kuna.

Uočljiva je razlika u studentskim troškovima po sveučilišnim gradovima, bez obzira na tip stanovanja (dom, najam stana, stanovanje kod roditelja). Dok u prosjeku semestralni trošak stanovanja u Zagrebu iznosi 6880 kuna, u Osijeku je 400-tinjak kuna jeftiniji, a u Rijeci gotovo tisuća kuna (7739) viši nego u Zagrebu. Podjednako pritom za smještaj troše studenti u Splitu i Zagrebu. Kada je riječ o prehrani, za studentski život najskuplji su Rijeka i Split, gdje studenti semestralno potroše oko 6240 kuna, za razliku od onih u Osijeku koji prehranu plate 4516 kuna. U Zagrebu za hranu student izdvoji 5843 kune.

Zbog porasta cijene najma stanova u prosjeku od 50 posto, ali i rasta troškova hrane, studenti rjeđe no prije koriste privatan smještaj, što dovodi do blagog rasta smještaja u studentske domove, ali i ostanka mladih u roditeljskim domovima. U prosjeku svaki drugi student živi s roditeljima. Obitelj se pojavljuje i kao izvor financiranja kod 70-ak posto studenata. Mjesečno obitelj pridonosi budžetu studiranja s 1457 kuna. Pritom su se prosječni troškovi studenta po semestru povećali sa 16 593 kune u 2018./2019. na 20 257 kuna, što je porast od 22 posto.

Prosječno studiranje traje između sedam i devet godina, bitno dulje no što bi trebalo, pokazuju rezultati istraživanja socijalnih i ekonomskih uvjeta studenata „Eurostudent” provedenog na uzorku od njih 7979.

– Moguće da zapošljavanje dolazi kao posljedica sporijeg tempa studiranja i iz toga proizašlih financijskih obveza ‒ kaže Ivan Rimac, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu i voditelj Nacionalnog istraživanja „Eurostudent” za Hrvatsku.

Studenti kojima su roditelji glavni izvor financiranja u vrijeme studija rade plaćeni posao u vrijeme nastavne godine u 67 posto slučajeva, njih 27 posto stalno i dodatnih 40 posto povremeno. Većina ih navodi da bez plaćenih poslova u vrijeme studija ne bi mogli studirati te da je to važan dodatni izvor financija.

Po navodu Ivana Rimca, oko 50 posto studenata uobičajeno je živjelo u roditeljskom kućanstvu u vrijeme studija, no udio se smanjivao iz godine u godinu do 43 posto u 2019., da bi u 2021./2022. narastao na 48 posto. Iznajmljivanje stanova u istom je razdoblju smanjeno sa 33,7 posto na 26,4 posto.

– Troškovi prehrane studenata iznosom manje variraju od troškova stanovanja te iznose od 586 kuna za malobrojnu skupinu studenata smještenih u domove, preko 1432 kune za studente kod roditelja do 1961 kune za studente u vlastitim nekretninama ‒ objašnjava Rimac.

Pritom subvencioniranu prehranu uopće ne koristi svega 1,6 posto studenata u studentskim domovima, približno dvije trećine studenata iz iznajmljenih stanova te oko polovina studenata koji žive s roditeljima ili samostalno.

Po riječima Ive Odak s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, a tijekom okruglog stola održanog u Saboru u organizaciji Kluba zastupnika SDP-a u povodu Međunarodnog dana studenata, znatan dio studenata ne završava studij.

– Zabrinjavajuće je da ne postoji administrativno praćenje, no procjena je da između 40 i 45 posto studenata odustaje od studija, pri čemu je najčešće riječ o mladima u nepovoljnom položaju. Istraživanja pokazuju da djeca roditelja s boljim prihodima imaju višu stopu završavanja studij. Kao razlozi za odustajanje od studija navedeni su gubitak motivacije, izazovi sa zdravljem, uključujući i mentalno zdravlje, problemi s financijama, zaposlenje, ali i nedostatak samodiscipline, navela je Odak. Porazno je, pritom, da se ispisivanje studenata događa bez ikakve intervencije uprave.

– Nitko od naših sudionika u istraživanju nije spomenuo pokušaj institucije da ih zaustavi od odustajanja, potvrdila je Odak, navodeći citat bivše studentice: „Podigneš svoje dokumente i odeš, nitko te ništa ne pita.”

Studentska se populacija smanjuje za oko tisuću studenata po generaciji od 2015. do 2018., no taj je pad nešto manji nego u ranijem razdoblju kada je iznosio 3500 studenata po generaciji. Međutim, između 2018. i 2022. došlo je do blagog rasta broja redovnih studenata, kaže Ivan Rimac, objašnjavajući blagi rast studentske populacije većim broju redovnih upisnih mjesta. U raspodjeli studenata uočljiv je trend smanjenja udjela studenata stručnih studija na veleučilištima uz rast udjela studenata na sveučilištima. Rast treba pripisati većem broju slobodnih mjesta za redovno studiranje zbog sve malobrojnih generacija koje ulaze u visoko obrazovanje i daljnjem širenju ponude stručnih studija koje izvode sveučilišta.

Obrazovanje