Mladi baš ne vole povijest, ali nastojim ih privući predmetu pričama o životu u različitim razdobljima, o svakodnevici. Nauštrb suhoparnih činjenica uvijek prednost dajem razgovoru s učenicima pa makar i skrenuli s teme koju sam planirao obraditi na satu jer je važno pričati o povijesti, a ne inzistirati na dosadnim činjenicama, podatcima, godinama ‒ Jasenko Zekić

Osnovna škola Tone Peruška jedna je od rijetkih škola na području Istarske županije s dugom i tradicijom. Kao Pučka škola svetog Martina, po starosti druga škola u Puli, započela je s radom 1886. godine. Tada je sagrađena i školska zgrada u kojoj je škola i danas. Djelovala je zasebno kao muška i ženska škola, a u nekim je periodima imala i više od tisuću učenika, pa je nerijetko u nekim razrednim odjeljenjima bilo i više od stotinu učenika. Od 1913. godine pa do kraja talijanske vladavine djeluje s novim imenom, Osnovna škola Giuseppe Giusti. Nakon Drugog svjetskog rata u zgradi škole bio je smješten samo učenički dom koji se s Učiteljskom školom iz Opatije preselio u Pulu. U povodu toga u Puli se 1948. za potrebe Učiteljske škole otvara Vježbaonica koja se na neki način smatra prethodnicom današnje škole. Ta se godina uzima i kao početna godina rada današnje škole. Tijekom sljedećih godina Vježbaonica je mijenjala svoje adrese.

U školskoj godini 1961./1962. useljena je u zgradu nekadašnje Pučke škole svetog Martina dijeleći prostor s tadašnjim Prvim đačkim domom. Dobivši novi naziv, tadašnja Peta osnovna škola nastavila je tradiciju Vježbaonice i postala metodskim centrom Pedagoške akademije. Surađujući s njezinim osnivačem i vrsnim pedagogom Tonom Peruškom, škola je nakon njegove smrti 1967. godine dobila njegovo ime koje s ponosom nosi do današnjeg dana. Odavno nije vježbaonica Učiteljskog fakulteta, ali i dalje prima studente na hospitacije i završene učitelje na stručnu praksu koja je dio priprema za polaganje stručnih ispita.

‒ Zgrada škole za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je i zatvor, i sud, ali nažalost nikada u nju nije puno ulagano, drugim riječima loše je održavana ‒ kaže ravnatelj Kristijan Cinkopan te nastavlja:

‒ U posljednjih petnaestak godina krenulo se u obnovu zgrade, promijenjene su sanitarije, parket, stolarija, električne instalacije, kompletna rasvjeta, a znatan novac uložen je i u njezino opremanje. U svakoj učionici imamo računalo i projektor, u pet učionica imamo pametne ploče, u dvije pametne ekrane, tako da je većina učionica opremljena modernom tehnologijom i učilima, a sve su učionice klimatizirane pa nam ljetne vrućine nisu veći problem. Sve učionice imaju nove katedre, nove ormare i možemo se pohvaliti da imamo suvremenu opremu u zgradi staroj gotovo 140 godina.

Imamo 321 učenika u podijeljenih u 17 razrednih odjela. Po dvije su paralelke u svim razredima osim u sedmom gdje imamo tri odjela. Morali smo otvoriti i treći razredni odjel jer su dva odjela imala jako puno učenika i bilo bi jako teško raditi. Prostorni kapacitet škole iskorišten je do maksimuma, a time smo osigurali i mogućnost da škola radi u jednoj smjeni. Školska zgrada s ulice ne izgleda veliko, ali ima tri kata i prostran dvorišni dio tako da smo se smjestili onako ugodno. Godine 1991. tavanski prostor je podignut, preuređen pa smo dobili i treći kat s pet učionica, taman da osiguramo prostor za sedamnaest razrednih odjela. U prizemlju zgrade imamo malu sportsku dvoranu odnosno preuređen prostor koji nam služi za izvođenje nastave tjelesne i zdravstvene kulture, ali to nije rješenje primjereno našim potrebama. Koristimo i dvorišni prostor i sportske terene na njemu kad god je vrijeme povoljno, ali sve je to na neki način vatrogasno rješenje, jer nedostaje nam sportska dvorana koju planiramo graditi. Ishodili smo sve dokumente, financije su osigurane iz fondova i već bi iduće godine trebala početi gradnja. Treba provesti javni natječaj za izvođača, pa onda ispitivanja terena, ali vjerujemo da ćemo uskoro dobiti funkcionalnu novu sportsku dvoranu.

Škola je smještena, moglo bi se reći, u samoj gradskoj jezgri, na stotinjak metara od Arene. Imamo sreću i pogodnost da nam je nastava potpuno stručno pokrivena, ali je uvijek dramatično i stresno kad nam treba zamjena za kraća ili dulja bolovanja ili odsutnost s posla, jer učitelja svih profila više nema na zavodu za zapošljavanje. Vjerojatno je razlog tome i sve manji interes mladih da upišu učiteljski studij, jer je godinama degradiran status učitelja, a mladi to vide i osjećaju i sve manje žele ulaziti u odgojno-obrazovni sustav. S druge strane, taj deficit kadrova može se objasniti i činjenicom da je zbog potreba roditelja u našim osnovnim školama otvoreno puno skupina produženog boravka i sva ta radna mjesta popunjavamo mladim kadrovima koji završavaju studij u Puli, ali sada i njih sve više nedostaje upravo zbog smanjenog interesa za studij razredne nastave. I mi imamo četiri skupine produženog boravka, jer to je postala nasušna potreba roditelja koji rade i koji žele da im djeca budu na sigurnom, da budu u kontroliranim uvjetima, da imaju i kvalitetno organizirano slobodno vrijeme i vrijeme za učenje nakon redovne nastave, što je doista puno bolje nego da ti mališani većinu dana provode kod kuće, sami, bez roditelja koji s posla dolaze u kasnim poslijepodnevnim satima.

Škola je tu da im olakša život i kad roditelj ima izbor, onda naravno bira produženi boravak, a mi smo se potrudili i podigli kvalitetu produženog boravka i kad je riječ o hrani i o sadržajima koje se nude učenicima. S njima rade doista kvalitetni učitelji, organiziraju različite aktivnosti, posjećuju izložbe, muzeje, surađuju s knjižnicom pa produženi boravak odavno u našoj školi nije čuvanje djece nakon završene redovne nastave ‒ ističe ravnatelj Cinkopan.

Škola, kao uostalom nijedna škola s područja Istarske županije, nije uključena u provedbu eksperimenta Cjelodnevne škole.

‒ S jedne strane većina učitelja nije bila za to, a s druge strane iako radimo u jednoj smjeni nemamo ni prostorne ni ostale tehničke kapacitete koje eksperiment zahtijeva. Nemamo školsku kuhinju koja može pripraviti 320 ručkova, jer smo već s marendom na rubu kapaciteta, a nemamo ni blagovaonicu. Mislim da je najveći propust u cijelom eksperimentu taj što se išlo nepripremljeno samo zato jer je netko zamislio da bi to moglo biti jako dobro, a ustvari je sve trebalo temeljitije pripremiti. Problem je našeg školstva, po mom mišljenju, u tome što se godinama samo dodaju novi sadržaji pa imamo informatiku koja je postala obvezna, a i mnogi drugi sadržaji dodaju se u školske kurikulume pa dolazi do prezasićenosti. Djeca sve više vremena provode u redovnoj nastavi i nemaju vremena za dodatnu, dopunsku nastavu, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, a ako i imaju vremena, premoreni su i onda se takvim aktivnostima ne postižu željeni efekti. Imamo jako puno sati rada, ali je pitanje koliki je učinak svega toga. Primjerice, matematiku učenici imaju 1120 sati i to je ogromna količina vremena, međutim pitanje je koji je nama cilj s tolikom satnicom, što to na kraju osnovne škole naši učenici doista znaju iz matematike.

Slično je i u svim ostalim predmetima, a reformski potezi trebali bi uvažavati i takve spoznaje i valjalo bi razmisliti o sadržajima koji se u okviru svakog predmeta nude. Svaki se povijesni podatak progugla, ali bit povijesti nije bubanje napamet povijesnih činjenica. Činjenica je i da se nastavni predmeti desetljećima nisu mijenjali iako su se mijenjali njihovi sadržaji pa je došlo i do različitih integracija u pojedinim područjima. Zato u mnogim državama postoji predmet „Znanosti” koji obuhvaća fiziku, matematiku, biologiju i kemiju čiji se sadržaji preklapaju. U mnogim su državama i učiteljski studiji višepredmetni kako bi se i lakše dolazilo do posla, a mi i dalje imamo jednopredmetne studije za čiju punu satnicu učitelj mora raditi na barem tri škole umjesto da studira prirodoslovlje pa da može suvereno predavati barem tri predmeta u istoj školi ‒ kaže ravnatelj Cinkopan.

Jasenko Zekić profesor je povijesti, predmeta koji baš i nije među najomiljenijima u školskoj populaciji.

‒ Mladi baš ne vole povijest, ali nastojim ih privući predmetu pričama o životu u različitim razdobljima, o svakodnevici. Važna je metodika predmeta kojom prilagodim nastavne sadržaje učenicima, nastojim što više sadržaja učiniti zanimljivima i lako prihvatljivima, a kad to postignem onda se učenici zainteresiraju i zavole predmet. Nauštrb suhoparnih činjenica uvijek prednost dajem razgovoru s učenicima, pa makar i skrenuli s teme koju sam planirao obraditi na satu povijesti, jer važno je pričati o povijesti, a ne inzistirati na dosadnim činjenicama, podatcima, godinama. Učenici jako dobro reagiraju na priče. Njih fascinira kad im pričam o tome da je prije stotinu godina bilo od 80 do 130 učenika u jednom razrednom odjelu i da je učitelj bio sam s njima, da su sjedili po četvero u klupi. Pričamo puno o Toni Perušku, otkrivamo činjenice i sitne detalje iz njegova djetinjstva, odrastanja, jednostavnim riječima približavam im povijest.

A kad spominjem Tonu Peruška čije ime s ponosom nosi naša škola, moram reći da se u

školama na području cijele Istarske županije provodi projekt zavičajne nastave koji je davnih dana osmislio upravo Tone Peruško, veliki istarski intelektualac, učitelj, pisac, znanstvenik. Tu se doista trudimo i na projektu zavičajne nastave jako smo aktivni u posljednjih desetak godina. Istra je poznata po svom odnosu prema zavičajnosti, nacionalnom i kulturnom identitetu, što je i povijesno uvjetovano, i mi taj odnos njegujemo i danas. Naime, županija je osmislila projekt, a svaka škola izabere svoju temu i na tome radi. I svake godine održimo projektni dan zavičajne nastave u koji uvijek implementiramo i Tonu Peruška.

Tada nema klasične nastave nego se na svakom nastavnom satu razgovara o zavičaju, a učenici sedmih razreda idu u Premanturu gdje obiđu rodnu kuću i grob Tone Peruška te sudjeluju u različitim aktivnostima s učenicima iz medulinske Osnovne škole Mate Demarina i Osnovne škole Krnica. Organizira se kulturno-umjetnički program, održi se fotonatječaj, različite aktivnosti vezane baš za naš zavičaj. Tijekom projektnog dana bavimo se zavičajnim temama prema izboru svakog učitelja, a nerijetko teme koreliraju među predmetima i tako se obogaćuje nastavni proces, a informacije i poruke koje učenici dobiju lakše su pamtljive i razumljivije. Svi u zbornici su entuzijasti, puno radimo, što god tražimo ili predložimo ravnatelju, sve bude prihvaćeno i to nas ohrabruje da ustrajemo i da radimo najbolje što možemo ‒ opisuje Jasenko Zekić.

Škola trenutačno ima 336 učenika raspoređenih u osam razrednih odjela razredne i devet odjela predmetne nastave.

‒ Broj učenika je stabilan i nema velikih oscilacija u posljednjih desetak godina. Nažalost, škola je jedno vrijeme bila na lošem glasu, što je prilično neobjašnjivo. Bila je zatvorena, premalo je komunicirala s okružjem, s roditeljima i u takvoj situaciji obično na vidjelo izađu neke loše stvari koje nikada nisu bile drastične ili ekstremne nego su to pojave koje možemo susresti u svakoj školi. I onda sve ono što je dobro, a škola je uvijek bila dobra, ostane po strani, zanemareno, marginalizirano. S druge strane roditelji nisu znali dovoljno o postignućima vlastite djece iako su naši učenici u brojnim vrjednovanjima bili jednaki pa i bolji od svojih vršnjaka u drugim gradskim školama. Školska zgrada bila je dosta zapuštena, jer doista je teško održavati zgradu koja je građena prije gotovo 140 godina.

Inače imamo dosta izvannastavnih aktivnosti bez obzira na to što nam nedostaje prostor. Tehnička kultura nam je jača strana, godinama provodimo natjecanja modelarske lige na županijskoj razini. Aktivna je grupa mladih biologa, imamo školski zbor i novinarsku družinu, njegujemo medijsku kulturu, učenicima nudimo različite sportske aktivnosti. Kao izvanškolske aktivnosti u školi imamo košarku i nogomet i to nam vode vanjski suradnici i treneri, ali inzistiramo da imaju pedagoške kompetencije jer rade s djecom i to im je neophodno. Obje aktivnosti su besplatne za naše učenike, jer to je uvjet da se izvode u školskim prostorima. Svjesni smo toga da nijedna stvar sama po sebi djeci nije zanimljiva i sve treba učiniti da ih se privuče nekoj aktivnosti. Ja sam vodio stolni tenis u školi, to nije atraktivan sport, nemamo primjerene uvjete, nemamo pravu sportsku dvoranu, ali uvijek sam imao po pedesetak učenika u izvannastavnoj aktivnosti. Zabavljali smo se, uživali u bavljenju sportom. Tako je i s bilo kojim predmetom, samo se treba potruditi, unositi inovacije u nastavni proces, učiniti ga zanimljivim tim mladim generacijama koje svijet oko sebe doživljavaju drukčije od generacija koje su u školi stasale prije deset, dvadeset ili više godina.

Pratimo svoje učenike i znamo da bez problema upisuju željenu srednju školu, a mnogi nastavljaju i na fakultetima. I sve to postižemo iako nas prati glas da smo takozvana radnička škola. Naime, obuhvaćamo dijelove Pule u kojima nema glamura, jer to su radnička naselja, a sada, iako smo gradska škola, u samom srcu stare gradske jezgre, mnogi nas doživljavaju i kao ruralnu. To je zato što imamo relativno malo gradske djece, a u upisno područje pripadaju nam prigradska naselja. Nažalost, u središtu grada ima sve manje mladih obitelji pa stoga nema ni toliko djece za upis u školu, a gotovo polovina učenika nam je putnika.

Škola mora biti mjesto ugode za sve nas. Ne može nastava biti kvalitetna ako nam je u razredu zimi hladno, ako ne razgovaramo s učenicima i ne pitamo ih kako se osjećaju tog jutra, tog radnog dana, jer možda je netko proveo besanu noć, možda netko u obitelji ima bolesnog člana, možda se nekome dogodilo nešto ružno, a mi to ne znamo. Škola može biti opremljena najsuvremenijom opremom, učilima, pametnim pločama, kompjutorima, ali s učenicima moraju raditi kvalitetni, entuzijastični učitelji koji su najvažnije osobe u njihovu životu jer s njima mogu razgovarati, povjeriti im se, podijeliti s njima svoje brige, strahove, nadanja, interese, ambicije. Jer to je ono što školi daje dušu ‒ zaključuje ravnatelj Kristijan Cinkopan.

OŠ Tone Peruška Pula