Vrijeme u kojemu živimo zahtijeva od ljudi da budu sposobni regulirati vlastito učenje ne samo tijekom školovanja, nego i nakon školovanja. Učenici čije je učenje samoregulirano ostvaruju pozitivnije obrazovne ishode, uspješniji su u rješavanju problema, imaju bolje akademsko postignuće, intrinzično su motivirani i pokazuju veći interes pri rješavanju zadataka. Međutim, istraživanja pokazuju da učenje bitnoga dijela učenika nije optimalno samoregulirano jer im nedostaju znanja i vještine potrebni za učinkovito upravljanje vlastitim učenjem. Stoga je samoregulirano učenje postalo važan obrazovni cilj, a učitelji imaju važnu ulogu u poticanju razvoja učinkovitih strategija samoregulacije učenja.

Samoregulirano učenje uključuje procese postavljanja specifičnih, bliskih ciljeva, usvajanja učinkovitih strategija postizanja ciljeva, nadgledanja napredovanja u učenju, restrukturiranja fizičkoga i socijalnoga konteksta u skladu s vlastitim ciljevima, samovrjednovanja, atribuiranja uzroka vlastitoga (ne)uspjeha u učenju, prilagodbu strategija za buduće učenje. Empirijska istraživanja tradicionalno su bila usmjerena na osobne ili motivacijske čimbenike i njihov utjecaj na kognitivnu ili metakognitivnu samoregulaciju, podcjenjujući tako utjecaj konteksta. Dio istraživanja bio je usmjeren na proučavanje intervencija u razredu koje mogu potaknuti samoregulirano učenje. Zaključci proizišli iz tih istraživanja upućuju na to da učitelji mogu utjecati na samoreguliranje učenja na različite, direktne i indirektne načine: poučavanjem učenika učinkovitim strategijama učenja (kognitivnim i metakognitivnim: planiranje, nadgledanje napretka i razumijevanja, vrjednovanje, modifikacija učeničkih uvjerenja, ciljeva, suočavanje s negativnim emocijama itd.) ili strukturiranjem okružja učenja da bi učenici imali prilike sami otkriti učinkovite strategije učenja (uz pomoć tipova zadataka, autoriteta, nagrađivanja, metoda grupiranja, vrjednovanja, modifikacijom međuljudskih odnosa).

Samoregulacija učenja odvija se u tri faze ‒ prije učenja, za vrijeme učenja i nakon učenja. Prije učenja učenik analizira zadatak, postavlja ciljeve, planira strategije učenja i definira motivacijska vjerovanja. Za vrijeme učenja učenik se samokontrolira, što uključuje zamišljanje situacije, usmjeravanje i održavanje pažnje, te samonadgleda vlastito učenje. Nakon učenja slijedi vlastita refleksija na učenje i rezultate učenja.

Učenje u suvremenom obrazovnom sustavu učenika stavlja u središte procesa kojim on aktivno upravlja, neprestano promatra i procjenjuje vlastiti rad, primjenjuje različite strategije učenja, motiviran je učenjem, a ne samo vanjskim čimbenicima kao što su ocjene, pohvale i nagrade i nije pasivan sudionik. Samoregulirano učenje vrsta je učenja u kojoj se učenici sami usmjeravaju tijekom učenja i transformiraju svoje mentalne sposobnosti u vještine učenja. Takvi su učenici samodisciplinirani te su u stanju odgoditi trenutno zadovoljstvo kako bi postigli neki udaljeniji cilj. Uglavnom im nije potreban vanjski poticaj za učenje jer im je kao motivacija dovoljno to što su nešto uspješno naučili.