Kao i mnoge riječi koje upotrebljavamo u svakodnevnom životu, ni sramežljivost nije jednoznačna. Njome opisujemo ljude koji su tihi u društvu ili sebe kada želimo opisati osjećaj nelagode u socijalnim situacijama. Osim snažne nasljedne komponente, na razvoj sramežljivosti utječu i okolina i naučena socijalna iskustva. Istraživanja su pokazala da je otprilike trećina odraslih osoba sramežljiva zbog fizioloških karakteristika svog temperamenta, dok je kod dvije trećine odraslih sramežljivost posljedica roditeljskih postupaka i odgojnih metoda. Sramežljivost se uči po modelu, a tome u prilog idu nalazi da su sramežljive osobe imale sramežljive roditelje češće od nesramežljivih.

U životu postoji nekoliko ključnih razdoblja koja mogu pridonijeti razvoju sramežljivosti. Jedan je od njih polazak u vrtić ili školu, kada se djeca moraju snaći među vršnjacima i novim odraslima te se moraju izboriti za svoj status. Sličan utjecaj ima i odlazak u novu sredinu radi studiranja ili zaposlenja. Sramežljivost dostiže vrhunac u razdoblju adolescencije kada se od djece očekuje ostvarivanje složenijih i zahtjevnijih odnosa s vršnjacima, posebno s pripadnicima suprotnog spola.

Razvod braka i ozbiljne krize u obitelji još su jedan čimbenik koji pogoduje razvoju sramežljivosti. Posebno negativan utjecaj na razvoj sramežljivosti ima etiketiranje djeteta kao sramežljivog ili povučenog od odraslih iz djetetove okoline. Time dijete samo sebe počinje percipirati sramežljivim.

Rana sramežljivost javlja se u prvoj godini života i pod utjecajem je osobina temperamenta. Katkad se naziva strahom od stranaca jer se reakcija najčešće javlja kada su djeca u prisutnosti nepoznate odrasle osobe. Tipične su reakcije djeteta zabrinutost, povlačenje i traženje sigurnosti kod majke, dok intenzivnija reakcija uključuje plačljivo lice ili plač i uzmicanje. Kasnija se sramežljivost javlja oko pete godine života kao posljedica razvoja samosvijesti, a vrhunac dostiže između 13. i 17. godine kada se adolescenti moraju nositi s problemima identiteta.

Općenito se navode tri čimbenika kao mogući uzroci sramežljivosti: genetske sklonosti, odnosi s vršnjacima i s braćom i sestrama te roditeljski stil. Rezultati studija bihevioralne genetike pokazuju da je naslijeđe uključeno u etiologiju individualnih razlika u sramežljivosti. Istraživanja pokazuju da redoslijed rođenja ima utjecaja na sramežljivost. Najsramežljivija djeca su jedinci, zatim najstarija djeca, pa djeca sa starijom i mlađom braćom i sestrama, dok su najmlađa djeca najmanje sramežljiva. Kada se djeca uključuju u novu okolinu, susreću s novim objektom ili nepoznatom osobom, ona često postanu inhibirana. Oklijevaju u istraživanju okoline ili objekta, a njihovo socijalno ponašanje postaje inhibirano.

Sramežljivi učenici rijetko govore, a kad odgovaraju na pitanje najčešće odgovaraju s da ili ne. Nemojte igrati njihovu igru i postavljati im samo pitanja alternativnog izbora. Razvijanje socijalnih vještina proces je i zahtijeva vrijeme, oboružajte se strpljivošću i krenite u akciju. U radu s nekim učenicima postići ćete veći napredak, a negdje će taj pomak u razvoju socijalnih vještina biti vrlo mali, uostalom kao u mnogim situacijama u životu.