Povjesničar i dominikanac prof. dr. sc. Stjepan Krasić, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji je desetljeća posvetio istraživanjima u rimskim i vatikanskim arhivima, došao je do važnih otkrića koja mijenjaju pogled na povijest hrvatskog jezika. Prema dokumentima koje je pronašao, hrvatski je u 16. i 17. stoljeću imao status međunarodnog jezika, a Katolička crkva smatrala ga je najpogodnijim sredstvom komunikacije među slavenskim narodima.

Izvorni dokumenti

O svojim otkrićima objavio je u znanstvenom časopisu ST-OPEN Sveučilišta u Splitu članak Croatian as an international language in the 16th and 17th centuries: evidence from the Vatican Archives (Hrvatski kao međunarodni jezik u 16. i 17. stoljeću: dokazi iz Vatikanskih arhiva). U njemu Krasić predstavlja šest izvornih dokumenata iz arhive vatikanske Kongregacije za širenje vjere, koji potvrđuju da je Crkva u to doba hrvatski jezik odabrala kao zajednički slavenski jezik te ga uvela u nastavu na uglednim europskim sveučilištima.

Krasić u članku donosi pismo slovačkoga lingvista Teofila Kristeka španjolskom lingvistu Alfonsu Carrillu od 27. rujna 1599., u kojem se zalaže za hrvatski kao najprikladniji slavenski jezik za uključivanje u obrazovni sustav te Carrillovo kasnije pismo isusovačkom generalnom poglavaru Claudiju Acquavivi od 24. siječnja 1600., u kojem preporučuje hrvatski kao najprikladniji jezik za tiskanje liturgijskih knjiga za istočnoslavenske narode. Članak nadalje donosi Dekret pape Grgura XV. od 6. prosinca 1622. kojim se nalaže poučavanje ilirskog i arapskog jezika diljem Mletačke Republike; zatim Dekret pape Urbana VIII. od 16. listopada 1623., koji uključuje hebrejski, grčki (i klasični i narodni), arapski, kaldejski i ilirski u nastavnim planovima i programima najprestižnijih europskih sveučilišta, koja su i izrijekom navedena, a to su Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Madrid, kojima su naknadno pridružena sveučilišta u Rimu i Oxfordu. Tim je dekretom papa „ilirski” priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda.

Krasić posebno ističe osnivanje Akademije ilirskog jezika na rimskom sveučilištu Collegium Romanum 1599. godine, koju su isusovci pokrenuli na papin nalog. To je, prema njemu, bio prvi put da se hrvatski jezik sustavno proučavao na sveučilišnoj i znanstvenoj razini, što bi, kako ističe Krasić, trebalo obilježiti kao „rođendan hrvatskog književnog znanstvenog jezika”.

Nepoznate činjenice

Krasićevo istraživanje predstavlja mnoge dosad nepoznate činjenice važne za razumijevanje povijesti hrvatskog jezika. Hrvatska historiografija dugo je vjerovala da je hrvatski književni jezik standardiziran tek tijekom ilirskog preporoda u prvoj polovini 19. stoljeća. Međutim, dokumenti koje Krasić donosi u svojoj studiji pokazuju bitno drukčiju sliku povijesti hrvatskog jezika Prije svega, očito je – ističe on – da je proces standardizacije hrvatskog jezika započeo već krajem 16. stoljeća, unatoč vrlo nepovoljnim političkim okolnostima. „To se događalo usporedno s renesansnim pokretom koji se prvo proširio iz Italije na istočnu jadransku obalu, a zatim i na druge dijelove srednje i zapadne Europe. Ovaj složeni proces započeo je kada se hrvatska nacionalna integracija počela oblikovati unutar napetih i dinamičnih odnosa između zagovornika protestantske vjerske revolucije i odgovora Katoličke crkve. Iako su se te podjele između protestanata i katolika prvenstveno ticale vjerskih i političkih pitanja, kulturna pitanja nisu se mogla zaobići. Svaka riječ, posebno kada je riječ o Svetom pismu, nosila je ili je mogla nositi odlučujuću težinu. Stoga je morala biti ne samo što točnija, vjerna značenju svetog teksta, već i što razumljivija suvremenim čitateljima, što je zahtijevalo izniman znanstveni i intelektualni napor svih uključenih strana.”

Takav je bio slučaj i s hrvatskim jezikom, dodaje Krasić. Katolička crkva poduzela je sve potrebne mjere i korake kako bi procijenila njegov status unutar obitelji slavenskih jezika kao njezin glavni predstavnik. U tu svrhu osigurala je da jezik dobije osnovne znanstvene alate: prvo rječnik i gramatiku, a zatim pravopis i druge resurse kako bi bio dostupan za proučavanje na sveučilišnoj razini.

Budući da još nije postojala gramatika hrvatskoga jezika, zadatak njezina sastavljanja povjeren je Bartolu Kašiću (1575. – 1650.), mladom članu isusovačkog reda i profesoru s hrvatskog otoka Paga. Nakon otprilike četiri godine rada Kašić je na latinskome napisao prvu gramatiku hrvatskoga Institutionum linguae Illyricae libri duo (Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige), koja je objavljena u Rimu 1604. Napisana na latinskom jeziku, trebala je služiti učenicima drugih naroda na Ilirskoj akademiji u učenju ilirskog jezika. Temeljna je pretpostavka bila, objašnjava Krasić, da će oni koji znaju ilirski moći bez znatnijih poteškoća komunicirati s drugim slavenskim narodima, uključujući i pravoslavno stanovništvo istočne Europe. Jezik je samo trebao biti jasnije definiran i standardiziran kako bi služio kao lingua franca ili svojevrsni koinê za golemi slavenski svijet.

Počelo je u Rimu

„Time je označen početak znanstvenog pristupa hrvatskom jeziku, a pojava ove gramatike predstavljala je važan razvoj u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Označila je ne samo početak sustavnog i znanstvenog proučavanja i poučavanja hrvatskog jezika, već i prvi važan korak prema njegovoj kodifikaciji (standardizaciji), s orijentacijom na štokavski dijalekt kao najširu dijalektalnu osnovu – onu koja je ostala autoritativna do danas. To je hrvatskom jeziku donijelo stupanj prestiža kakav prije nije bio viđen među drugim slavenskim jezicima”, tvrdi Krasić, koji u zaključnim riječima svoje studije ističe da je, gledano u cjelini, povijest hrvatskog jezika daleko više ovisila o Rimu nego o unutarnjim događajima unutar domovine. „Zbog nepovoljnih domaćih okolnosti upravo je u Rimu prvi put proučavana njegova priroda i struktura, vršene su procjene o njegovoj rasprostranjenosti, procijenjen njegov odnos prema drugim jezicima, prepoznata njegova važnost za širu regiju, pa čak i samo njegovo ime razmatrano.”

Počelo je u Rimu! – reći će Stjepan Krasić u naslovu svoje knjige iz 2009., u kojoj se autor, na temelju svog istraživanja u rimskim arhivima, bavi položajem hrvatskog jezika i kulture u 17. stoljeću, kada započinje standardizacija hrvatskog jezika. – istraživanja koja će šesnaest godina poslije dovesti do ovih važnih i prevažnih netom objavljenih otkrića o hrvatskom jeziku.

Tko je Stjepan Krasić

Bogata znanstvena karijera

Stjepan Krasić rođen je 1938. u Čitluku kod Mostara. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, filozofiju je studirao na Visokoj Filozofsko-teološkoj školi Dominikanskog reda u Dubrovniku, teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, nastavio na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. A zatim i na drugom papinskom sveučilištu u Rimu, Gregoriani, gdje je doktorirao iz povijesti. Na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga proveo je gotovo 40 godina kao profesor. U Vatikanskoj kuriji obnašao je važne dužnosti, među kojima su predsjednik Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, glavni urednik časopisa Angelicum i savjetnik Kongregacije za proglašenje svetih. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Danas živi u dominikanskom samostanu u Dubrovniku.

Nove spoznaje unijeti u kurikulume

Ovih je dana Stjepan Krasić dao intervju za portal Universitas Sveučilišta u Splitu. Na pitanje novinarke Diane Barbarić „Što očekujete da će se dogoditi nakon ovih, čini se, senzacionalnih otkrića?”, Stjepan Krasić je odgovorio:

„Mislim da je logično očekivati da će nakon ovoga otkrića hrvatski kroatisti to pročitati. Njihovo je pravo na vlastito mišljenje, ali ono, naravno, mora biti jednako tako dobro argumentirano kao što je argumentiran sami rad. A što se službenih vlasti Republike Hrvatske tiče (pritom mislim na Hrvatski sabor i Ministarstvo znanosti), vjerujem da neće ništa propustiti da se ta stručno i znanstveno utvrđena saznanja unesu kako u programe nižih, tako i viših škola i priručnike hrvatske kulturne povijesti. Hrvatski narod ima pravo znati i poznavati tako važne činjenice iz svoje prošlosti. Ako to ne učine, morat će narodu objasniti zašto su tako postupile.”