Nije bila jednostavna izrada rasporeda jer nije lako uskladiti 13 novih različitih kurikula iz 5 različitih sektora. Naravno, tu su i „stari” kurikuli u višim razredima

U novom prilogu našeg serijala Reforma u pokretu, o svojim iskustvima s modularnom nastavom govori Tihomir Tomčić, ravnatelj Strukovne škole Vice Vlatkovića u Zadru, koja izvodi nastavni proces u pet različitih sektora i 18 različitih trogodišnjih i četverogodišnjih strukovnih zanimanja i koja je regionalni centar kompetentnosti za sektor strojarstva.

Koje ključne promjene primjećujete od uvođenja modularne nastave?

Kurikuli nam daju veću fleksibilnost i slobodu u definiranju broja sati s obzirom na postotke vođenog procesa učenja (VPU), učenja temeljenog na radu (UTR) i samostalnog rada učenika (SAP). I to je ono u čemu će se strukovne škole razlikovati tijekom izvođenja kurikula, što će naravno ovisiti o njihovoj opremljenosti, ali i preferencijama pojedine škole prema učenju temeljenom na radu u školskim radionicama te osobito u svijetu rada. Ne gledamo svi jednako na strukovno obrazovanje jer neki teže teorijskoj strukovnoj nastavi i učenju temeljenom na radu u školi, dok neki smatraju da se veći dio učenja temeljenog na radu realizira praktično i ne mogu zamisliti niti jedan kurikul, niti jednu kvalifikaciju koje se dijelom neće realizirati u svijetu rada. Ovo će osobito biti izraženo u 2., 3. i 4. razredu. Mi smo škola koja preferira praktičnu nastavu (UTR) pa su tako svi naši razredi razine 4.1 imali u prvom razredu oko 500 i više sati praktične nastave koje smo uglavnom realizirali u školskim radionicama. Mi smo Regionalni centar kompetentnosti i vrhunski smo opremljeni u automehatronici, ali unatoč tome naši drugaši ove će godine ići minimalno 560 sati u svijet rada.

Novina su moduli i skupovi ishoda učenja umjesto nastavnih predmeta, zatim dinamika izvođenja pojedinih modula od kojih neke izvodimo tijekom nastavne godine diskontinuirano, a neke kontinuirano. Realizaciju pojedinih modula usklađujemo s izvođenjem praktične nastave u školskim radionicama i to je važno jer potencira suradnju nastavnika „strukovno-teorijske” i praktične nastave. Iskreno rečeno, pritom ne „patimo” od postotaka VPU-a i UTR-a.

Budući da se modul sastoji od više skupova učenja koje često predaje više nastavnika, to zahtijeva timski rad u realizaciji ishoda učenja i zaključivanju ocjena. Dobro je što svaki modul sadrži određeni postotak učenja temeljenog na radu, što generira projektnu nastavu i primjenu inovativnih metoda poučavanja. Tu su najvažniji nastavnici te su ključni njihova inovativnost i spremnost za drugačiji pristup nastavi.

U kojim ste segmentima imali (ili imate) najviše poteškoća?

Problem je bio u nepoznavanju Zakona o HKO-u, Registra HKO-a, standarda kvalifikacije, standarda zanimanja, činjenice da temeljna jedinica kurikula nije modul, već skup ishoda učenja. Nije bila jednostavna izrada rasporeda jer nije lako uskladiti 13 novih različitih kurikula iz pet različitih sektora. Naravno, tu su i „stari” kurikuli u višim razredima. Raspored se uistinu često mijenja, ali nastavnici i učenici polako se privikavaju na to. Javio se i problem s normama manjeg broja nastavnika općeobrazovnih predmeta, ali to smo za sada uspješno riješili. Na početku je bilo zbunjujuće kako uskladiti Pravilnik o ocjenjivanju sa skupovima ishoda učenja, što i kako s ocjenom modula koji su ranije završili, ali sve to polako sjeda na svoje mjesto.

Nije poteškoća, ali se, recimo, u sektoru strojarstva u 1. razredu kurikula razine 4.1 veći broj modula realizira praktično u školskoj radionici pa više ocjena iz tih modula ima jak utjecaj na ocjenu općeg uspjeha na kraju nastave. Jasno je da će to u školama biti različito ovisno o načinu realizacije pojedinih modula. U drugom razredu imat ćemo situaciju da će ocjena mentora iz svijeta rada imati utjecaj na pet, šest, sedam pa i više modula odnosno na isto toliko ocjena u svjedodžbi. Na primjer, za kvalifikaciju automehatroničar obrtnik će sudjelovati sa svojom ocjenom u sedam, a za montera strojarskih instalacija čak u devet modula. I takve će situacije biti različite od škole do škole, što nastavnike koji organiziraju i prate praktičnu nastavu u svijetu rada stavlja u znatno složeniji položaj i iziskuje puno veći angažman.

Što se nastavnicima sviđa u novoj organizaciji rada, a što ne?

Mislim da bi o tome trebalo pitati nastavnike, ali uvjeren sam da je sloboda u definiranju „puta učenja” nešto što se većini sviđa jer nitko ne voli kad mu kurikulom propišeš sve „od a do ž”. Sigurno je da bi dio nastavnika bio sretniji da se svi moduli realiziraju kontinuirano, ali tada modularna nastava gubi svoj smisao. Jasno je da nisu najsretniji čestim izmjenama rasporeda jer to znači čestu izmjenu termina informacija za roditelje, izvannastavnih aktivnosti, fakultativne nastave i slično.

Sada, tijekom provedbe novih kurikula trebamo biti logični, funkcionalni i nastavni proces organizirati po mjeri učenika, sukladno opremljenosti pojedine škole. Tako na primjer, cijelu našu nastavu iz „automehatroničarskih” modula, dakle i VPU i UTR, realiziramo u školskoj automehatroničarskoj radionici koja je sjajno opremljena.

Jeste li uočili bolju suradnju nastavnika?

Bolja je između nastavnika koji predaju unutar istog modula i između nastavnika koji predaju strukovno-teorijske i praktične sadržaje, ali još uvijek je manjak suradnje nastavnika opće obrazovnih predmeta i strukovnih nastavnika.

Što biste voljeli promijeniti?

Osobno smatram da svaki učenik tijekom svog obrazovanja treba osjetiti svijet rada i tamo svakako provesti određeni broj sati, za razinu 4.1 više, a 4.2 manje. To i učenici žele. No, formulacija u kurikulu „učenje temeljeno na radu provodi se naukovanjem kod licenciranog poslodavca, a može se provoditi i kod poslodavca, u Regionalnom centru kompetentnosti (gdje je primjenjivo) ili u ustanovi” omogućuje da učenici pojedinih škola svijet rada niti ne vide. Stoga bih obvezao škole da učenici svakako dio učenja temeljenog na radu provedu u svijetu rada.

Strukovna škola Vice Vlatkovića