Još jedna školska godina došla je svom kraju. Dnevnici su zaključeni, učionice ispražnjene, a na školskim hodnicima ostala je tek pokoja odbačena bilježnica i miris ljeta koje je napokon stiglo. Na stolovima čekaju svjedodžbe. I, kao svake godine, ne dođu svi po njih.

Uvijek se pitam zašto.

Jesu li učenici već kod baka i djedova, na zasluženim praznicima? Jesu li jednostavno prespavali jutarnju podjelu jer je prvi dan slobode važniji od posljednjeg školskog zvona? Ili možda negdje tinja nezadovoljstvo nekom ocjenom pa je nedolazak svojevrsni tihi prosvjed protiv školskog sustava, učitelja ili vlastitih očekivanja?

Odgovori su različiti, ali činjenica ostaje ista – nekima taj dan nije važan.

A nekada je bio.

Sjećamo se vremena kada se po svjedodžbu dolazilo uredno odjeven, kada su roditelji željeli čuti posljednje riječi razrednika, kada su se planirali obiteljski ručkovi kao mala proslava završetka još jedne godine rada i odrastanja. Svjedodžba nije bila samo papir. Bila je simbol jednog završenog poglavlja.

Danas su slike drugačije.

Neki roditelji dolaze zajedno s djecom, fotografiraju ih ispred škole, bilježe trenutak za obiteljski album ili društvene mreže. Nije pritom najvažnije jesu li sve ocjene odlične. Važno im je da dijete osjeti kako je njegov trud prepoznat i da završetak školske godine zaslužuje pažnju.

I to je lijepa slika.

No, postoji i ona druga. Učenici koji dođu satima kasnije, bez interesa i emocija, tek da obave formalnost. Uđu, uzmu svjedodžbu, kratko promrmljaju pozdrav i nestanu. Kao da preuzimaju račun za struju, a ne dokument koji svjedoči o godini njihovog rada, uspjeha, neuspjeha, prijateljstava i odrastanja.

Možda su se promijenila vremena. Možda smo, u utrci za svakodnevnim obvezama, izgubili osjećaj za male rituale koji životu daju smisao. Možda je i škola, u očima mnogih, postala tek obveza koju treba odraditi, a ne važan dio osobnog razvoja.

Ipak, ostaje pitanje što time poručujemo djeci.

Da su važni samo rezultati? Da vrijedi slaviti jedino petice i nagrade? Da završetak jedne godine nije vrijedan nekoliko zajedničkih fotografija, razgovora ili jednostavnog osjećaja ponosa?

Jer svjedodžba nije samo zbir ocjena. Ona je podsjetnik na sve što je dijete tijekom godine prošlo i naučilo. I zato nije nevažno doći po nju.

Možda upravo u tom malom činu – dolasku, osmijehu, fotografiji i čestitki – leži poruka koju će djeca pamtiti puno dulje od zaključnih ocjena.

A oni koji ne dođu? Možda su samo kod bake i djeda. Možda spavaju. A možda smo, pomalo neprimjetno, prestali cijeniti trenutke koji su nekada bili važni.

(Autorica mag. prim. educ. Ivančica Tajsl Dragičević je učiteljica izvrsna savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu)