Od tog velikog kolača sektoru obrazovanja i znanosti pripada ravno milijardu eura. Analizirali smo već što bi s tolikim novcem trebalo napraviti da nam se obrazovanje oporavi i da bude otpornije. Riječ je ne samo o infrastrukturnim nego i o sadržajnim, rekli bismo kvalitativnim pomacima. Za infrastrukturu ćemo lako, škole se grade, školske dvorane su u planu, trebalo bi i vrtiće graditi, ali to je neka druga priča. Već se krenulo i s onim sadržajnim dijelom pa je od rujna u pogonu eksperiment cjelodnevne škole i na tom nam tragu valja sve školske zgrade ili dozidati ili izgraditi nove da mogu organizirati rad u jednoj smjeni. Sve se više spominje ideja oko koje su veliki prijepori, a ta je da trebamo povećati udio gimnazijalaca s 24 na barem 40 posto, a znatno smanjiti broj učenika u trogodišnjim i četverogodišnjim strukovnim programima koji drže oko 72 posto upisnih mjesta.

Dežurni kritičari odmah će reći da je suludo prčkati po upisnim kvotama u gimnazijama i strukovnim školama, jer ako ćemo slušati Europu imat ćemo još više gimnazijalaca koji nakon mature moraju nastaviti na studij budući da s gimnazijom ne mogu više ni kanale kopati. A s druge strane, imat ćemo još veći deficit svih mogućih strukovnih profila koji nam već sada nedostaju. Ali Europa kaže da je to za naše dobro. Istina, još nije počela primjena takve preporuke, ali moglo bi nas to uskoro pogoditi kao grom iz vedra neba pa ćemo se čuditi zašto nemamo vodoinstalatera, konobara, elektromehaničara, lakirera, majstora za klima-uređaje, za kućanske aparate... A već danas ih nemamo!

I nije problem samo u distribuciji obrazovnih programa nego i u činjenici da nam nedostaje sve više prosvjetnih radnika svih profila – od učitelja razredne nastave do predmetnih nastavnika u gotovo svim predmetima, a ne samo u STEM području pa i do stručnih suradnika pedagoga, psihologa, defektologa i svih ostalih. A i o tome valja razmišljati, jer badava je uložiti puste milijarde ako s djecom u školama nema tko raditi.

Slična je situacija i s ranim i predškolskim odgojem i obrazovanjem. Jest da smo u tome segmentu uzor mnogim sređenijim i bogatijim državama, ali predstoji nam povećanje obuhvata djece preškolske dobi sa sadašnjih 76 na barem 90 posto. Tome valja dodati i najnoviju inicijativu o uvođenju obvezne predškole za djecu koja nisu obuhvaćena programima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, i to u trajanju od 700 sati za razliku od dosadašnjih 250. Iz vrtića upozoravaju da stvar nije tako jednostavna, jer vrtići su i sada prekapacitirani i ne znaju gdje će u jesen 2025. godine smjestiti novoformirane grupe malih predškolaca. I ne samo to, nego je pitanje tko će raditi i s njima realizirati vrlo zahtjevan kurikulum predškole budući da već vrapci na grani cvrkuću o tome da u predškolskom sustavu nedostaje oko 7000 odgajateljica. Tko će ih nadomjestiti? Učitelji razredne nastave za kojima u posljednje vrijeme žude osnovne škole? Hoće li odgajateljice raditi prekovremeno i tko će sve to platiti? Ako uopće plati, jer financiranje vrtića prepušteno je lokalnoj samoupravi pa bi u mnogim sredinama izvođenje nove predškole moglo biti vrlo upitno.

A rješenje postoji. Ako država donosi kurikulume i njima propisuje sve do zadnjeg detalja, onda bi se i u slučaju ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja i financiranje i realizaciju državnog pedagoškog standarda trebala preuzeti država. Time bi se osigurala i ujednačena kvaliteta odgoja i obrazovanja za svu djecu, ali i jednakost za sve zaposlenike u vrtićima. To je conditio sine qua non bilo kakvih promjena u tom važnom dijelu odgojno-obrazovne vertikale, pa tako i uvođenja novoga kurikuluma predškole.

Znamo li mi s tolikim milijardama?