Pišem ovaj tekst potaknut sjajnim predavanjem koje sam nedavno imao prilike slušati na učiteljskom vijeću – jedna zagrebačka, sada već bivša ravnateljica (vratila se u razred nakon dva uzastopna mandata), „pobrojala” je taksativno što sve treba pripremiti kako donesena mjera ukora ili opomene ne bi „pala” nakon njezina donošenja. Na iznimno neposredan i zanimljiv način iznijela je svekolikom auditoriju životnu priču iz vlastitog okružja ‒ u njezinoj školi razredno je vijeće dodijelilo učenicima ukore (za koje bi se 99,9 posto ljudi koji uopće nisu povezani sa školama složilo da su ih itekako zaslužili). Štoviše, navedeno su đaci svojim neprimjerenim ponašanjem „zaradili” na mjestu posebno
Iz ravnateljskog kuta
Pravo i pravda
Naslov ove kolumne nipošto nije vezan za naziv stranke jednog našeg političara koji je birače nazvao idiotima (a onda i nadalje, baš kao i svi željni vlasti i moći, očekivao njihovu podršku) već za dvojbu djelatnika škola prilikom donošenja pedagoških mjera ‒ ponajprije razrednika, stručnih suradnika i ravnatelja. Štoviše, mnogi od njih bi se složili da ovo tanko slovo između imenica pravo i pravda treba zamijeniti onim jedinim rastavnim veznikom u hrvatskom jeziku, a na kraju svega staviti veliki upitnik i pretvoriti dilemu u retoričko pitanje.
Ovaj članak je zaključan Molimo Vas da se pretplatite kako bi nesmetano mogli čitati sav naš sadržaj