Godina, koja je još malo pa na izmaku, u znaku je, među inim, i 100. obljetnice smrti pjesnika Antuna Branka Šimića. Što se tim povodom htjelo i umjelo reći o pjesniku – koji se u svijetu onodobne hrvatske književnosti prve polovice 20. stoljeća, točnije dvadesetih godina toga stoljeća, pojavio kao „čuđenje”, koje donosi nešto doista posve novo – dakle što se imalo reći, rečeno je, a nama uz njegov rođendan (18. studenoga), ne preostaje drugo nego dati riječ samomu pjesniku, dajući čitatelju još jednom na uvid njegove svevremenske stihove od koji su neki zaživjeli „u narodu” kao nekakve mudre izreke koje su doduše u takvom svakodnevnom okružju izgubile svoj poetički kontekst, ali se nàdāju kao poruke koje iziskuju malo dublje promišljanje.
Antun Branko Šimić kratko je živio, svega dvadeset šest godina, pet mjeseci i četrnaest dana, i jedan je iz plejade onih na koje bi se mogla primijeniti Matoševa misao, izgovorena u trenutku Rabijeve duboke razočaranosti stanjem duha u Hrvatskoj, da naime (u Hrvatskoj) „smrt ima više ukusa od samih Hrvata”, a „sudbina” je htjela da i sam dospije na taj popis, a jedanaest godina poslije i Antun Branko Šimić.
Izboru pjesama iz Šimićeva opusa za ovu prigodu pridodali smo i nekoliko ocjena književne kritike, uz napomenu da su Školske novine 1995. godine, uz 70. obljetnicu Šimićeve smrti, objavile knjigu Preobraženja i izabrane druge pjesme, koju je priredio Šimićev nećak prof. dr. sc. Vlado Pandžić.
Antun Branko Šimić: IZBOR IZ POEZIJE
Učiteljeva kćer
Jutro, mir i sunce. Ona baščom šeće
Između uskih lijeha, pa se tiho smije.
U očima njenim vedar podsmijeh sreće,
U očima njenim tajna čar se krije.
Mirisavim zrakom s cvjetnih grana ori
Zaglušni orkestar cvrčaka i ptica.
Šumor. Ona staje, sve joj lice gori;
Na zemlju joj pala kita ljubičica.
Leti jedan golub; na krilo joj pade,
Pa joj guče glasom jutra i svježine,
Pa joj priča priču golubice mlade,
Što ga ljubi žarko i od čežnje gine.
Miriše ružmarin. Vonja bašča cijela.
Odleti joj golub. Pogledom ga prati.
Čvrsto stisla usne, kao da bi htjela
Za nečim nejasnim slatko zaplakati.
Bježi stazom – sama ne znajući, kamo.
Poskakuje i hrli. Čuje glas daljine…
Ostani u bašči! Lijepo dijete, amo!
Za tobom sve cvijeće umire i gine!
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu
Moja preobraženja
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika
Hercegovina
Ja koracam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi
Povratak
Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Antun Branko Šimić u očima kritike
Njegov vinograd dospio je rano, i prezrelo grožđe, dalo je gusto, jako, smrtno vino, kojega ne možemo piti puno, ali zato često i dugo.
Meni je napose omilio i zato jer je njegovao jezik, jer ga je studirao i usavršavao. Bio je kao oni stari majstori što sami tražahu i istraživahu boje i pripremahu platna. Pazio je na sve greške, ljutio se na sitnice, zbog zareza i tiskarske omaške bjesnio je. . .
Njegov prebogat duhovni život prouzrokovao je, uz ostale faktore, njegovu fizičku smrt. Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen.
(Ivan Goran Kovačić, Pjesnik tijela i siromaha, Novosti, Zagreb, 1940., XXXIV, 248, str. 15.)
***
Šimićev opus je vrelo jasnih, preciznih poruka koje su i teoretski formulirane i koje dovoljno odlučno govore na usta samih stihova. Kad bismo u tri riječi pokušali sažeti osnovni nauk njegove poezije-poetike, rekli bismo: riječ je svetinja.
(Vesna Krmpotić, Antun Branko Šimić, A. B. Šimić, Pjesme i eseji (pogovor), Zagreb, 1964., str. 162.)
***
Javio se i nestao kao meteor. Ostala je svjetlost.
Imaginacija pjesnika A. B. Šimića čulna je; doživljajna, i postaje iracionalna upravo kad je svedena, transponirana na logičku jednostavnost stiha. Ta poezija izaziva čudo najjednostavnijim sredstvima. U tome je njena novost, smisao njenih upitnika i uskličnika, oznaka njene prividne bešćutne, hladne geometrijske precizne forme.
(…) Osjećao je bitna pitanja čovjekove egzistencije i nije tražio filozofski odgovor nego pjesnički izraz. Ostao je sam s uhom prislonjenim na šutnju vječnosti. Nije pripadao nikakvom političkom pokretu, ali njegovo pjesničko djelo, koje samo po sebi predstavlja čitav jedan moderni pokret, ostaje svjedočanstvo individualne moralne pobune i duhovne stvaralačke neizvjesnosti.
Moderno poglavlje hrvatske lirike započinje A. G. Matoš na idejama simbolizma. Ali i Matoševa i lirika njegova kruga, ostaje impresionistička.
Novi korjeniti prevrat u hrvatskoj književnosti učinio je A. B. Šimić svojim, rano prekinutim, djelom.
(Jure Kaštelan, Približavanje, Prolegomena za liriku Antuna Branka Šimića, Razlog, Zagreb, 1970., 1 str. 11. – 19.)
***
Adekvatno svojim književnoteoretskim i kritičarskim pogledima, u stihovima je, sakupljenim u zbirci Preobraženja (1920.), zaista progovorio posve originalno i svježe. Prepustivši magiju poetske riječi govoru boje, zvuka i ritma, unio je u našu poeziju slobodni, nevezani stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima.
(Miroslav Šicel, Pregled novije hrvatske književnosti, Zagreb, 1971., str. 188.)