Početak kolovoza.
Za većinu ljudi to je još uvijek ljeto. Vrijeme odmora, putovanja i bezbrižnih dana. Ali za ravnatelje škola to je trenutak kada misli ponovno odlaze u hodnike škole. U učionice koje čekaju učenike. U urede u kojima se gomilaju zakoni, pravilnici, dopisi, natječaji, financijski planovi, rasporedi, zaduženja….
Dok drugi broje dane do kraja godišnjeg odmora, ravnatelji već broje izazove.
Hoće li biti dovoljno učitelja? Hoće li raspored biti moguće složiti? Hoće li sve biti spremno za prvi nastavni dan? Hoće li roditelji biti zadovoljni? Hoće li zaposlenici razumjeti odluke koje će se morati donijeti? Hoće li osnivač imati dovoljno sredstava? Hoće li Ministarstvo donijeti još neku novu obvezu neposredno prije početka nastave?
I tada se nameće pitanje koje gotovo nitko ne postavlja.
Tko pita kako je ravnatelju?
Društvo često ravnatelje promatra kroz funkciju. Kao osobe koje odlučuju, vode, potpisuju i predstavljaju školu. No iza te funkcije nalazi se čovjek koji svakodnevno nosi odgovornost za stotine djece, desetke zaposlenika i funkcioniranje jedne od najvažnijih ustanova svake zajednice.
Od ravnatelja se očekuje da bude pedagog, menadžer, pravnik, psiholog, medijator i vođa. Da razumije ljude, poznaje propise, poštuje kolektivne ugovore, provodi zakone i pritom ostane pravedan prema svakome.
To je gotovo nemoguća misija.
Jer nije moguće uvijek zadovoljiti sve.
Roditelji žele najbolje za svoje dijete.
Učitelji očekuju zaštitu svojih prava i dostojanstva profesije.
Učenici žele razumijevanje i sigurnost.
Osnivač očekuje racionalno upravljanje.
Ministarstvo traži zakonitost.
Inspekcije provjeravaju svaki postupak.
Javnost očekuje rezultate.
A ravnatelj pokušava pronaći ravnotežu između svega toga.
Možda je upravo zato jedna od najtežih zadaća ravnatelja ona o kojoj se najmanje govori.
Tehnološki višak zaposlenika.
Posebno u manjim ruralnim sredinama, gdje broj učenika iz godine u godinu opada, ravnatelji se suočavaju s odlukama koje nisu samo administrativne – one su duboko ljudske.
Iza svakog radnog mjesta nalazi se čovjek.
Kolega.
Prijatelj.
Netko s kim godinama dijelite uspjehe, izazove, školske priredbe, izlete, sjednice i svakodnevni život škole.
A onda dođe trenutak kada broj učenika više ne omogućuje da svi ostanu raditi.
Nijedan zakon ne može ublažiti težinu tog razgovora.
Nijedan pravilnik ne može ukloniti osjećaj da nekome rušite životne planove.
Jer ravnatelj tada ne donosi odluku samo kao profesionalac. Donosi je kao čovjek.
I upravo su to trenuci koje javnost ne vidi.
Nitko ne vidi neprospavane noći prije takvih odluka. Nitko ne vidi koliko puta ravnatelj pokušava pronaći drugo rješenje, traži mogućnosti preraspodjele ili spas za svakog zaposlenika.
Na kraju ipak mora postupiti prema zakonu.
I tada često ostaje sam.
S jedne strane propisi koje mora poštovati.
S druge strane ljudi koje poznaje godinama.
To nije samo profesionalna odgovornost.
To je golemi emocionalni teret.
Istodobno škole prolaze kroz razdoblje velikih promjena. Sve više administracije, sve veći broj projekata, provedba cjelodnevne škole, uključivanje umjetne inteligencije i digitalnih tehnologija u nastavu, izazovi mentalnog zdravlja djece, inkluzivno obrazovanje, sigurnost učenika i sve izraženija očekivanja roditelja zahtijevaju od ravnatelja da budu spremni odgovoriti na gotovo svako pitanje.
A ipak, nijedna škola ne može počivati na jednoj osobi.
Kvalitetna škola nastaje kada učitelji, stručni suradnici, administrativno i tehničko osoblje, roditelji, učenici, osnivač i lokalna zajednica prepoznaju da su partneri, a ne suprotstavljene strane.
Voditi školu ne znači biti najglasniji.
Ne znači svima udovoljiti.
Voditi školu znači donositi odluke koje su zakonite, pravedne i u najboljem interesu djece, čak i onda kada su teške i nepopularne.
Na početku još jedne školske godine želim svim ravnateljima da, uz stručnost i odgovornost, sačuvaju ono najvrjednije – svoju ljudskost.
Jer upravo ona čini razliku između osobe koja upravlja školom i osobe koja vodi ljude.
A možda je vrijeme da se svi zajedno zapitamo: Ako od ravnatelja očekujemo da razumije svakoga, razumijemo li mi dovoljno njega?
Najveća zabluda jest vjerovanje da ravnatelj, kada zaključa vrata škole, prestaje nositi teret odgovornosti.
Ne prestaje.
Iza titule ravnatelja krije se čovjek. Netko tko se, kao i svi drugi, vraća sebi, svojim brigama i svojim tišinama. Netko tko u četiri zida vodi bitke o kojima rijetko govori. Bitke između nade i straha. Između dužnosti i emocija. Između želje da bude oslonac svima i potrebe da i sam ponekad ima nekoga na koga se može osloniti.
A ipak, od ravnatelja se i tada očekuje da bude smiren. Da donosi ispravne odluke. Da bude podrška drugima.
Zaboravljamo da je i on samo čovjek.
Sa svojim sumnjama, umorom, strahovima i pogreškama.
Jer nitko nije nepogrešiv. Ni učitelj. Ni roditelj. Ni učenik. Pa tako ni ravnatelj.
Možda upravo zato snaga ravnatelja nije u tome da nikada ne pogriješi, nego da ima hrabrosti preuzeti odgovornost, priznati pogrešku kada se dogodi, učiti iz nje i svakoga novog jutra ponovno stati pred ljude koje vodi.
Na kraju, školu ne čine savršeni ljudi.
Čine je ljudi koji, unatoč vlastitim životnim olujama, svakoga dana biraju ostati odgovorni, dostojanstveni i vjerovati da ono što rade ima smisla.
I zato, prije nego što donesemo sud ili izreknemo očekivanje, možda bismo trebali zastati i sjetiti se da i iza ravnateljskih vrata kuca jedno obično ljudsko srce.
Srce koje, baš kao i sva druga, voli, strepi, tuguje, nada se i nosi terete koje nitko ne vidi.
(Autorica teksta Irena Rukavina je ravnateljica Osnovne škole Banova Jaruga)
