No, u današnjoj školi sitni poslovi i nisu više tako sitni. Što se promijenilo? U posljednjih 20-ak godina dogodila su se dva različita, no prilično isprepletana procesa: prvi, veća očekivanja od prostora, drugi – drastično povećanje tehnologije.
Oprema stari
Današnji standardi opremljenosti, opskrbljenosti i čistoće daleko su viši nego u prošlosti. Školske zgrade općenito su čišće, imaju veći broj sanitarnih čvorova, imaju daleko više različitih uređaja, zbog sigurnosti se sve puno više testira i provjerava i traži promptnu reakciju kod bilo kakvog odstupanja. Domari danas balansiraju u održavanju zgrade i opreme koju koristi velik broj prilično nepažljivih korisnika (što je tema za zasebnu kolumnu). Oni su ekonomi i skladištari, ličioci i vrtlari, slažu namještaj, razglas i sportske rekvizite.
Drugo, škole su opremljenije tehnologijom nego ikada ranije. Računalo i projektor standard su u svakoj učionici. Računalo koje se ažurira, koje ima kablove koji se često ispremiješaju, koje ponekad „zašteka” (bilo samo zbog sebe bilo zbog nesnalaženja korisnika)… Projektor koji treba montirati, podesiti, provjeriti, popraviti… Naravno, tu je internet bez kojega je svaki današnji nastavni sat kao dubinsko ronjenje bez boce s kisikom. Ne treba zaboraviti ni kopirne uređaje, klima-uređaje, razglasne uređaje, kamere i alarme. Dodajmo i administraciju koja traži pomoć kod instaliranja i rada nužnih aplikacija… Informatički posao postaje sve opsežniji i opsežniji.
Škole su se opremile informatičkom opremom zahvaljujući vlastitim sredstvima, donacijama, osnivačima i u najvećem broju putem projekta e-Škole koji je provodio CARNET. Lijepo… ali veća količina opreme traži i veći angažman oko održavanja i popravljanja, posebno kako oprema stari. Većina škola unajmljuje usluge vanjskih servisa, tj. vanjskih tehničara. Ti su vanjski pružatelji usluga spori i skupi, radi nekog standardnog popravka moguće je da je neki uređaj „izvan pogona” više tjedana. Ako škola nema domara koji je slučajno tehničke struke, nema baš puno izbora i mnogo je toga u „zastoju”. "Linija između nereda i poretka leži u logistici”, zgodna je izreka čiju istinitost često doživimo ako nam u razredu ne proradi prezentacija ili ne možemo shvatiti što to nije u redu s postavkama na računalu.
Najpotrebniji kadar
Domar nije više samo osoba koja popravlja bravu, on je operativac koji omogućava da pogon škole radi. Bez njegove logističke podrške, profesori ne bi mogli poučavati, a učenici ne bi imali sigurno okruženje za rad. Je li toliko oslanjanje na tehnologiju dobro i jesu li današnji korisnici neopravdano nestrpljivi u svojoj želji da se sve riješi sad i odmah tema je za nekoliko kolumni, no trenutačna situacija je takva i teško je vjerovati da će se promijeniti. Realnije je očekivati još veća očekivanja i još više tehnologije. I još više znanja da bi se održavala i popravljala ta tehnologija. Podvornik iz mojeg djetinjstva ne bi izdržao u današnjoj školi ni pola dana, a i današnji domari gube bitku s razvojem tehnologije i općenito preopterećenošću. Naime, broj domara određuje se prema kvadraturi prostora, ali je potpuno nevažno koliko uređaja i predmeta i ljudi u tom prostoru ima.
Zaključno, najpotrebnije radno mjesto koje trenutačno ne postoji u školama jest informatički tehničar. Nadležno ministarstvo u pravilu teško odobrava čak i postojeća radna mjesta za tehničko osoblje, iako se radi o plaćama koje su oko zakonskog minimalca. U dobu ubrzane informatizacije svijeta, obrazovanje učenika bez funkcionalne informatičke opreme ne čini se dobrim izborom. Treba li školama informatički tehničar? Nesumnjivo. Hoćemo li dobiti to radno mjesto? Teško je vjerovati.