Ruku na srce, ide im engleski jezik, osnovama potrošačke tehnologije barataju bolje od svojih učitelja i znaju jednu bitnu stvar ‒ kako sebi olakšati život. Oni su, kažu učiteljice u temi broja našega polumjesečnika, robovi tehnologije koji ne znaju misliti svojom glavom. Posljedica? Učitelji pojednostavljuju nastavni proces, skraćuju definicije, videu daju prednost pred knjigom, a ispite pretvaraju u kolokvije, što moguće i nije potpuno krivi smjer, tim više što vidimo kako se s istim problemom suočavaju i druge države. Nema tomu ni pola godine kada je dio škola Ujedinjenog Kraljevstva uklonio iz učionica analogne satove jer tinejdžeri više ne znaju očitati vrijeme na klasičnom satu. Sami su to priznali, žaleći se da im nedoumica s dešifriranjem „cajgera” dodatno povećava stres tijekom pisanja završnog ispita. Britanski su ravnatelji (barem dio njih) pomirljivo zaključili kako su učenici odrasli u digitalnom dobu i gotovo svi njihovi uređaji prikazuju vrijeme digitalno, pa su im klasični satovi postali strani pojam. Prihvatili su, dakle, da takva pojavnost odražava promjene u današnjem vremenu, zaboravljajući kako se ona sada već stara generacija trebala preko noći naviknuti na funkcije netom otpakiranog mobitela.
Školske novine već 75 godina osluškuju bilo zbornica i pišu o sličnim pojavnostima. Iz istoga se razloga u ovome broju bavimo time što učenici ne znaju, a trebali bi znati. Priznat ćemo da nam se slična tema u ovome broju slučajno otvorila, samo u drugoj državi, što je uočila naša Ivana Čavlović (11. str.) čitajući Deutsche Welle. Naime, rezultati najnovije nacionalne studije o kompetenciji učenika devetog razreda pokazuju fascinantan pad uspjeha (Nijemci bi, doduše, suptilnije rekli „rezultati nisu nimalo ohrabrujući”). Pritom je pad zabilježen u svim vrstama škola i u svih 16 saveznih pokrajina, što je srušilo obrazovne standarde kakve si je postavila Njemačka, u kojoj se (također) ispostavilo da su im učenici lišeni entuzijazma i nemotivirani za učenje. I što sada radi Njemačka? Razvija osposobljavanje nastavnika i podršku školama u otežanim uvjetima. Zvuči poznato? I po tko zna koji put? No, što bi bilo novo? Pa, recimo, rado bismo, makar u Engleskoj ili Njemačkoj, čuli za učinkovitiji napor država, onaj koji u planove svih budućih edukacija umjesto nastavnika uključuje roditelje. Jer, kada gledamo naše (ne)prilike, upravo ta karika uporno nedostaje: učitelji se, htjeli ili ne, kontinuirano educiraju, a roditelji polako, ali sigurno parazitiraju, i to, dakako, na štetu odgoja vlastite djece. Uostalom, koja brižna majka ne bi rado našla pokoji večernji sat za edukaciju u prvoj školskoj klupi?
