Prvog dana u Zagrebu Martinu je pozdravio sitan snijeg i bilo joj je jako hladno nakon tople bolivijske klime. Obradovala se vožnji u ugrijanom tramvaju koji je tada prvi put vidjela

Piše: Dora Fikuš, 7. razred, OŠ Marije Jurić Zagorke, Zagreb

U moju se ulicu prije pet godina, baš uoči potresa, doselila Martina s mamom Pamelom, tatom Ivanom Diegom i bratom Diegom Ignacijom iz daleke Bolivije. Morali su otići zbog siromaštva, kriminala, nesigurnosti i bojazni za vlastiti život. Danas Martina pohađa peti razred. U isti je razred došao i Maks, izbjeglica iz Ukrajine iz Hersonske oblasti. Pet je dana putovao iz Nove Kahotke kroz Ukrajinu, Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Austriju dok nije stigao Hrvatsku.

Nakon sata Tjelesnog odgoja na školskom igralištu isprva sramežljiva Martina i nešto razgovorljiviji Maks ispričali su mi kako su se s roditeljima snašli u novoj sredini. 

„Moji roditelji rade online od kuće, mama je postala team lider, bave se internetskom prodajom. U Boliviji je mama radila kao učiteljica engleskog, a tata je bio trgovački putnik. Brat je igrao nogomet, završio je srednju automehaničarsku i danas rekreativno igra u NK Čulincu”, započela je Martina.

Maksova mama Lena radi u reklamnoj kompaniji, a tata Kosta ima pune ruke posla kao električar. S njima živi i baka Svjeta koja se zaposlila u Metrou. 

Razdvojeni, ali povezani

Iako su se dobro snašli u novoj školi, nedostaju im stari prijatelji i neki članovi obitelji. 

„Nedostaje mi prabaka i moj stari trinaestogodišnji mačak Tinka koji su ostali u Kahotki. Prabaka se brine o Tinki, Alisi i njezinim mačićima. Preko WhatsAppa čujem se s Timotejem i Jegorom, prijateljima iz razreda. Ponekad zajedno odigramo online Minecraft. Tima živi u Harkovu i školu pohađa u podzemnom skloništu, a Jegor se odselio u sigurniju Latviju. Prijatelji mi jako nedostaju, odlično smo se slagali i nikada se nismo svađali. Kad je rat počeo, noću je bilo užasno, bojao sam se. Budile su nas eksplozije, rakete su letjele iznad naše kuće. Vladao je miran sat i dugo nismo smjeli izlaziti iz skloništa.”

Martina je prošlo ljeto s mamom otputovala kod bake Rachele i djeda Ivana Carlosa u rodni Sucre, glavni grad Bolivije. Odmah na aerodromu dočekale su ih blokirane ceste pa su morali pješačiti do grada i djedove kuće. Mama joj je rekla da je čvrsto drži za ruku jer su ondje česte krađe djece. No sve su brige nestale u ponovnom susretu s obitelji i sestričnom Isabelom. Djed joj je skuhao omiljeno jelo – buñuelo, pržene uštipke sa slatkim preljevom koji se često pripremaju i za Božić.

Prijateljstvo uz osmijeh 

Prvog dana u Zagrebu Martinu je pozdravio sitan snijeg i bilo joj je jako hladno nakon tople bolivijske klime. Obradovala se vožnji u ugrijanom tramvaju koji je tada prvi put vidjela. Najviše se razveselila novim prijateljicama Božici i Petri koje su je svakog jutra s velikim osmijehom dočekivale u razredu. Ubrzo je počela trenirati step u Plesnom studiju Step by Step i na svakom se treningu dobro zabavi s prijateljicom Meri s kojom pleše u paru. 

Maks se prisjetio početnog učenja jezika: „Hrvatski je jako čudan, pun je neobičnih riječi. I danas neke ne mogu točno reći kao što su narječje i druge riječi na Č ili Ć koje se teško izgovaraju. U hrvatskoj školi imam puno više zadaća nego što sam imao u Ukrajini. Teško mi je nakon ćirilice pisati na latinici, rukopis mi baš i nije uredan.”

Bilo je i situacija kad su ih drugi učenici povrijedili. Martini se rugala djevojčica koja je, srećom, prije dvije godine odselila iz razreda. I Maks je doživio ruganje na igralištu zbog pogrešnog izgovaranja riječi na hrvatskom. Zaštitili su ga dečki iz razreda i sve rekli učiteljici.

I Bolivija i Ukrajina površinom su puno veće od Hrvatske, ali zanimljivi primorski gradići i toplo more osvojili su ih svojom ljepotom. Maks je odrastao na obali Crnog mora, no više mu se sviđa Jadransko more i Pula u kojoj je ljetovao. Martina je posjetila Senj, rodni kraj tatina pradjeda Ivana Tomljanovića i zaseok Krivi Put iz kojega je krenuo na dugi put do Južne Amerike.

Gdje je srce

Gdje je srce, tamo je dom – kaže stara izreka. 

„Ukrajina je moja prva domovina, tamo sam se rodio i proveo skoro cijeli svoj život, punih osam godina. Hrvatska je moja druga domovina koja me lijepo prihvatila. Mislim da ću još dvije godine ostati ovdje, a onda se vraćam u Ukrajinu jer rat mora završiti”, sa sjajem u očima izgovara Maks.

„Pola sam života provela u Sucreu, a pola u Zagrebu. Ovdje mi je ljepše, osjećam se sigurnije i slobodnije, ali moja prva domovina Bolivija uvijek će ostati u mom srcu. Možda u budućnosti odem u New York na plesnu akademiju Juilliard kako bih usavršila svoje plesne korake. Trenerica Jasminka podupire moj talent i zadaje mi sve kompliciranije solo koreografije.”

I Maksu se dopala ideja da jednom živi u Americi. Odabrao bi Floridu jer voli sunce i more. Kad bi ulovio zlatnu ribicu zaželio bi da nema rata, da obitelji žive zajedno, da su roditelji, bake i unuci pod istim krovom i da ih nikakvo zlo nikada više ne može rastaviti.

Osinjaci stvarali problem u školi 

Dvotjedna opsada: rat sendviča i osinjaka

Lokalne ose proglasile su pobjedu nad Osnovnom školom Kostrena. Napad je trajao dva tjedna, broje se ubodi i žrtve traže pravdu

Piše: Andrea Kaić, 6. razred, OŠ Kostrena

Napadi osa ratnica trajali su od 15. do 25. rujna 2025. godine i pritom su ose ubole desetak učenika od 1. do 8. razreda i učiteljicu engleskog jezika. Naime, svoje su osinjake napadačice izgradile u školskom dvorištu, kraj hrasta medunca pod čijom se krošnjom svakodnevno igraju učenici naše škole.

Napadi su se događali iznenada i, prema izjavama svjedoka: „Bez ikakvog povoda osim što je tu i tamo pokoji učenik mahao slasnim sendvičem.” Žrtve, među kojima je i autorica ovoga teksta, slažu se da su ubodi prilično bolni: „Osjetili bismo kao da nas je netko bocnuo iglom, a zatim uslijedi bol uz peckanje, crvenilo i oticanje”, rekao je Dominik, učenik 5. razreda. Učiteljica engleskoga jezika Mia Mihaljević Ivančić ističe kako se mirno vraćala s dežurstva na velikom odmoru: „Rekla sam učenicima da se odmaknu od hrasta jer sam primijetila da je tamo veliki osinjak, ali nisu me baš poslušali. Primijetila sam da su se u zraku pojavile ljutite, uzrujane i nemirne ose pa me je jedna i ubola u leđa.” 

Ozlijeđeni su tijekom dana nosili hladne obloge i planiraju napisati priručnik Kako pregovarati s osama – i izgubiti, a školska liječnica Nataša Dragaš Zubalj objasnila je da se u takvim situacijama ne smije paničariti: „Za prvu pomoć poželjno je oprati površinu kože vodom i staviti hladan oblog ili led. Za većinu ljudi to će biti dovoljno. Među nama postoje osjetljiviji pojedinci kod kojih ubod ose može izazvati tešku alergijsku reakciju i moraju doći u bolnicu na liječenje, ali to se rijetko događa.”

Nakon dvotjedne opsade, koja bi posramila i najupornije komarce, ose su proglasile pobjedu, ali mrvicu prerano. Naime, tada je škola učinila mudar strateški potez i upotrijebila tešku artiljeriju. Ravnateljica OŠ Kostrena Adriana Glavan pozvala je u pomoć nadležne službe i zaustavila agresiju osinjega gnijezda: „Situacija je sada pod kontrolom. Glavno je da ose više ne napadaju učenike. Pozvala sam komunalno društvo kako bi zaustavili uzrujane ose, no rekli su mi da pozovem dezinsekciju koja je odmah došla i umirila ose kako ne bi više napadale. Saznali smo da ima osinjih gnijezda i ispod školskih krovova, ali dok nemaju interes za bockanje naših učenika, pustit ćemo ose na miru. Ipak smo mi ekoškola i moramo se brinuti o prirodi i čuvati je.”

Lekcija je ostvarena: u našoj se školi uči i pregovaranje s osama. Iako su još u dvorištu, više ne prilaze našim sendvičima i pridržavaju se primirja potpisano bez riječi, ali s puno poštovanja. U dvorištu naše ekoškole prostor dijele ljudi i ose. Ali sendviče ne, to je druga priča!

Kreativni učenici

Knjige u školu možeš donijeti i u lavoru 

Više od 400 učenika Osnovne škole Odra obilježilo je Dan bez školskih torbi i pokazalo koliko su maštoviti

Piše: Maša Matašić, 7. razred, OŠ Odra

Dan bez školskih torbi (No Backpack Day) obilježili su učenici Osnovne škola Odra 15. siječnja 2026. godine, a cilj je aktivnosti bio potaknuti kreativnost učenika te ih upoznati s problemima djece u svijetu koja nemaju osnovni školski pribor. Bila je to prilika i za upozoravanje na težinu školskih torbi koje učenici svakodnevno nose.

Sudjelovalo je više od 400 učenika, a mnogi od njih pokazali su veliku maštovitost i kreativnost. Knjige su donosili i dovozili u vrećicama, kutijama za cipele, košarama, lavorima, putnim koferima, kolicima za lutke, dječjim kolicima, jastučnicama. Zbog neobičnih zamjena za školske torbe, školom su se cijeli dan širili smijeh i dobro raspoloženje. Pedagoginja Marina izjavila je kako ovakvom aktivnošću učenici razvijaju empatiju i svijest o jednakosti u obrazovanju.

– Bilo mi je jako zabavno, jer sam knjige donio u koferu, kao da idem na putovanje – rekao je Damjan iz 7. a razreda, dok je Antea iz 2. a izjavila da je zanimljivo dovoziti knjige u kolicima za bebu jer tako ima osjećaj da se može cijeli dan igrati u školi. Niko iz 5. a izrazio je želju da se Dan bez torbi ponovi jer je u njemu sudjelovala cijela škola i sve je bilo veselije i drugačije.

Ove je godine Dan bez školskih torbi prvi puta obilježen u našoj školi, a mnogi su učenici izrazili želju da postane tradicija. Aktivnost je pokazala da škola može biti mjesto učenja, ali i zabave te da se u ovakvim projektima razvijaju kreativnost, empatija i svijest o važnosti obrazovanja.

Ideja Dana bez školskih torbi potječe iz 2012. godine, a pokrenula ju je djevojčica Mongai Fankam iz SAD-a. Tom se idejom željela podići svijest o djeci u Africi koja do škole pješače kilometrima noseći knjige u rukama jer nemaju školske torbe.

Velike vijesti iz male škole

U školu s lakšim torbama

Piše: Dorotea Kolar, 7. razred, OŠ Ante Starčevića, Viljevo

Drugo je polugodište o Osnovnoj školi Ante Starčevića Viljevo započelo velikom, radosnom viješću – učenici predmetne nastave dobili su ormariće koji su školske torbe učinili lakšima. Svaki od učenika predmetne nastave dobio je svoj ormarić s ključićem u kojem može držati potrebne stvari za školu. 

Do početka drugog polugodišta, učenici su svakodnevno nosili veliki broj knjiga i bilježnica. Sada učenici u školu nose samo ono što im je toga dana potrebno, što olakšava nastavu, ali i odmore. Učenici OŠ Ante Starčevića Viljevo ne kriju oduševljenje svojim božićnim poklonom. „Ormarići su odlični. Napokon ne moram sa sobom nositi svoju sportsku opremu”, rekao mi je Nikola iz 7. b. „Sve je organizirano, svatko je odgovoran za svoje tenisice”, nadodaje Matej iz istog razreda. „I manja je gužva tijekom obuvanja”, dodaje Lana. 

Promjene su uočili i učitelji. Dežurni učitelji tijekom dolaska učenika istaknuli su kako nastava započinje mirnije i organiziranije. Naš se nastavnik iz Tjelesne i zdravstvene kulture, David, složio s tvrdnjama koje je iznio učenik Nikola jer učenici napokon neće cijeli dan nositi tešku sportsku opremu u svojim torbama. ,,Vrlo sam zadovoljan što učenici bitne stvari za pripremu sata donose dan prije” – rekao je nastavnik ponosno. ,,Učenici su zadovoljno reagirali i većinu svojih stvari stavljaju u ormariće” – ističe nastavnik. 

Odluku o uvođenju ormarića donijela je naša ravnateljica Blaženka Škrlec. Odmah na početku razgovora istaknula je kako će uskoro stići ormarići i za učenike razredne nastave. Kao razlog uvođenja ormarića ravnateljica je istaknula kako je cilj bio da svatko ima mjesto gdje može odložiti osobne stvari, ali i da se učenici nauče odgovornosti prema vlastitim stvarima, ističe. 

Ravnateljica je vrlo zadovoljna ormarićima, drago joj je jer su uložili školski novac za nešto pametno i potrebno. Učenici su izvrsno reagirali na tu vijest, kao i učitelji, ali i svi djelatnici škole. Još je jedna pozitivna vijest da će se na mjestu stare garderobe nalaziti učionica koju smo odlučili nazvati „Kreativni laboratorij” koja će poslužiti kao prostor za brojne izvannastavne aktivnosti koji se održavaju u školi. – Budući da smo mala škola, pa često nemamo dovoljno prostora, ova će učionica biti odlično mjesto i za učitelje, ali i za učenike – ističe ravnateljica. 

I dok je prvi tjedan polugodišta stigao kraju, kod nas je pokazao da male promjene imaju veliki odjek. Promjene će, kao i njihovi stariji prijatelji, vrlo rado prigrliti i učenici razredne nastave.