Osnovna škola Supetar

Otočni biser u kojemu se mladi pripremaju za život

Školske novine
Vijesti
Otočni biser u kojemu se mladi pripremaju za život...

Objavljeno 28.10.2024.

Marijan Šimeg

Želja mi je uvijek bila i kao učiteljici hrvatskoga jezika i sad kao ravnateljici da se iz svakog učenika izvuče maksimum. Željela sam da svaki učenik i zaposlenik bude najbolji što može, ne bolji od drugih nego u usporedbi sam sa sobom, da svakog dana napreduje, da razvija svoje potencijale, da ostvaruje afinitete i sklonosti, da se bavi nečime što ga silno veseli. Jer svatko od nas ima svojih vrlina i svatko je sposoban za nešto – ravnateljica Dubravka Menjak

Otočni biser u kojemu se mladi pripremaju za život

Razgovaram s roditeljima i učenicima, pripremam radionice, trudim se i nastojim promijeniti onu ustaljenu sliku psihologa u školi pa mi se i učenici i njihovi roditelji češće obraćaju za pomoć i savjet ‒ psihologinja Deni Restović

Nastojimo kod učenika razvijati emocionalnu pismenost, socijalne vještine, a preventivnim programima želimo ih osnažiti, upoznati s potencijalnim opasnostima koje im prijete ‒ pedagoginja Tanja Martinić

U samome srcu Supetra, stotinjak metara od trajektne luke i u neposrednoj blizini crkve Navještenja Marijina smjestila se Osnovna škola Supetar. Prekrasna zgrada koja je stotinjak godina stara i zaštićeni je spomenik kulture, odavno je postala pretijesna za četiristotinjak učenika. Ravnateljica Dubravka Menjak kaže da je za otočnu školu 430 učenika doista respektabilan broj.

‒ Nama je postojeća školska zgrada prelijepa, ali je prostorno nedovoljna, sigurnosno nije najbolja, ali je zgrada pod zaštitom države kao spomenik kulture pa ne smijemo ništa na njoj intervenirati tako da smo jedino uspjeli jednu veću učionicu pregraditi kako bismo dobili dvije manje jer nam nedostaje prostora. Radimo u dvije smjene, a imamo deset razrednih odjela u predmetnoj i osam u razrednoj nastavi. I nemamo uvjeta za produženi boravak, a imamo 111 učenika putnika i to je dosta zahtjevno i za njih i za učitelje.

Matična škola ima područne škole u Sutivanu i Nerežišćima u kojima se izvodi razredna nastava, pa ti učenici onda na predmetnu nastavu dolaze u Supetar organiziranim prijevozom.

Područna škola Sutivan zahvaljujući lokalnoj samoupravi od rujna je u novom renoviranom suvremeno opremljenom prostoru. Područna škola Nerežišća ima 50 učenika, a posebna je jer u njoj osim redovnih razrednih odjela imamo i dva posebna te jednu odgojno-obrazovnu skupinu koju pohađaju djeca do 21. godine života. Po tome smo prvi na otoku Braču. Nažalost, svake godine imamo sve više učenika s teškoćama, a sada ih je trinaest. Organiziramo i produženi boravak u Nerežišćima, a planiramo isto učiniti i u Sutivanu, jer sve su veće potrebe roditelja za takvim oblikom organiziranja nastave za učenike u razrednoj nastavi ‒ napominje ravnateljica Menjak i ističe kako se u posljednjih deset godina matična škola povećala za 60 učenika.

‒ Mladi ljudi ne odlaze, ima i sve više povratnika iz inozemstva, a imamo i dosta stranaca čija djeca pohađaju našu školu. Mi smo gotovo predgrađe Splita, ni ruralna ni urbana sredina i naši učenici odrastaju u doista lijepom i uljuđenom okruženju. Dosta djelatnika dolazi nam iz Splita i to nije neki problem jer smo trajektima dobro povezani s kopnom, ali većina učitelja ipak je s otoka. I to je sigurnost da će se tu zadržati i da ne će promijeniti radno mjesto i otići iz škole. Gotovo smo stopostotno stručno pokriveni u nastavi, a muči nas jedan problem, budući da imamo dva posebna razredna odjela i jednu odgojno-obrazovnu skupinu pa nam nedostaju tri edukacijska rehabilitatora. Nažalost, tih stručnjaka nema na burzi rada pa smo tu zakinuti, a kad dođe netko iz edukacijsko-rehabilitacijske struke, obično se ne zadrži dugo i to nam je doista veliki problem. No, uza sve to, nastojimo se na otoku dogovarati i planirati pa tako dogovaramo da se oformi posebni odjel u srednjoj školi u turističkom usmjerenju kako bi ta djeca mogla nastaviti školovanje na Braču i završiti program za pomoćna zanimanja i jednog se dana zaposliti i normalno živjeti. Jer oni ne mogu otići u Split i samostalno boraviti u učeničkom domu, izvršavati školske obveze i doista im je životno važno da ostanu na Braču i da se tu školuju.

Imamo 70 zaposlenika, računajući i devet pomoćnika u nastavi, škola jako dobro funkcionira u zadanim uvjetima koji nisu idealni, ali iza svega toga stoji doista iznimno složan kolektiv kojemu sam ja trenutačno na čelu. Nije nikakva floskula, ali doista smo vrlo savjesni, svi zaposlenici daju svoj maksimum, ništa nam nije teško, nitko ne pita za radno vrijeme. I mislim da je to rezultat i dobre komunikacije i sjajnih međuljudskih odnosa. Svi su dobro informirani o svemu, svi su uključeni u većinu aktivnosti i programa koje provodimo i svi smo doista kao velika obitelj. Možda se ponekad podigne glas, možda ponekad i ima neslaganja s nekom idejom, ali nakon razgovora i sučeljavanja argumenata uvijek dođemo do zajedničkog zaključka i akcije koja nakon toga slijedi.

Nemamo učeničku zadrugu, ali naši učenici rade sapune, meleme, kremice od aromatičnog bilja. Naši učenici sve to rade uz vodstvo učitelja, beru masline, beru aromatsko bilje i onda ga prerađuju. Posebno je važno što sve aktivnosti kreću iz razredne nastave, već od upisa u prvi razred. Bez obzira na zahtjevnost učiteljskog posla, naši učitelji predano rade u brojnim izvannastavnim aktivnostima jer želimo sačuvati tradiciju, običaje mjesta u kojima naši učenici žive. A učenici su jako motivirani i zainteresirani za aktivnosti, zanimljiv im je i folklor, narodni napjevi i plesovi, narodne nošnje, različiti alati koji su se koristili nekada, a sve se manje danas koriste. Šira lokalna zajednica odnosno sva mjesta pokazuju interes za očuvanje otočne kulturne baštine pa na tom planu jako dobro i surađujemo.

Sudjelujemo u brojnim natječajima, natjecanjima, smotrama, manifestacijama i nije nam prioritet osvajanje prvih mjesta. Najveće nam je zadovoljstvo zajedničko druženje, kad se okupimo, proslavimo s našim učenicima i svake godine u takvim programima i aktivnostima sudjeluje sve više naših učenika.

A o tome kako je raditi u školi govori nam psihologinja Deni Restović koja kaže da je u otočnoj školi dosta izazovno raditi.

‒ Petu godinu sam ovdje i mogu usporediti školu s dječjim vrtićem u kojemu sam radila prije. Škola je formalnija, zahtijeva niz poslova koji nisu moja matična struka. Inače sudjelujem u odgojno-obrazovnom procesu, razgovaram s roditeljima i učenicima, pripremam radionice, trudim se i nastojim promijeniti onu ustaljenu sliku psihologa u školi pa mi se i učenici i njihovi roditelji češće obraćaju za pomoć i savjet, dolaze i zbog manjih teškoća i briga pa se može na vrijeme reagirati i pomoći im, prevenirati veće probleme. Pravi savjet u pravo vrijeme može spriječiti puno veće probleme pa imam osjećaj da su i učenici postali slobodni u komunikaciji, povjeravaju mi i neke stvari koje možda i ne bi trebali, ali i to je odraz njihova povjerenja. Volim raditi radionice za roditelje pa se barem pet puta godišnje nađemo i razgovaramo o učenju, emocijama, roditeljstvu, mentalnom zdravlju da i oni prošire svoje vidike, a posebno im se sviđaju radionice o emocijama.

Posebno uživam u projektu „Mozgaonice” koji sam osmislila za podršku i poticaj u radu s darovitim i visoko motiviranim učenicima s kojima radim barem dvaput mjesečno u radionici koja je spoj psiholoških i logičko-obrazovnih tema, a imam i individualna savjetovanja za roditelje i učitelje. Najvažnije je da moji učenici imaju sigurno neformalno ozračje gdje se mogu opustiti te da vide da učenje nije samo sjesti i pisati, jer oni jesu izvan tog sustava i načina razmišljanja. Četvrtu godinu izvodim te radionice u kojima smo do sada obrađivali teme kao što su hrabrost, zahvalnost i mnoge druge odgojne teme koje su im potrebne u odrastanju ‒ opisuje psihologinja Deni Restović, a pedagoginja Tanja Martinić kaže da je u školi zadužena za brojne poslove od neposrednog rada s učenicima i njihovim roditeljima do koordinacijskih poslova na projektima.

‒ Kao škola uključujemo se u jako puno vanjskih projekata, a imamo i puno svojih vlastitih, školskih. Godinama imamo projektni tjedan kao manifestaciju na kojoj pokazujemo što radimo. Naš je glavni školski projekt usmjeren na očuvanje kulturne baštine pa smo se ove godine usmjerili na upoznavanje geografsko-povijesnih obilježja otoka Brača, što uključuje i jednodnevne izlete po otoku, jer naši učenici puno toga ne znaju o otoku na kojemu žive. Posjetit ćemo aerodrom, Klesarsku školu, Bol, muzeje, pustinju Blaca, Postire kao rodno mjesto Vladimira Nazora i mnoge druge lokacije. U projektu će upoznati i otočnu floru i faunu. Bavimo se i prevencijom pa surađujemo s brojnim institucijama kako bismo kod učenika razvili neke samozaštitne vještine. S učenicima šestih razreda radimo i na emocionalnoj pismenosti pa ćemo se uključiti i u splitski projekt „Pretežno vedro”. Nastojimo kod učenika razvijati emocionalnu pismenost, socijalne vještine, a putem preventivnih programa želimo ih osnažiti, upoznati s potencijalnim opasnostima koje im prijete. Kao škola planiramo izbacivanje mobitela iz škole. Pripremili smo i preventivni program „Škola bez mobitela” u kojemu učenike želimo usmjeriti na praktične i kreativne aktivnosti i svladavanje nekih vještina, a s učenicima od drugog do osmog razreda imat ćemo radionice s temom razvijanja kreativnog mišljenja. U kućnom redu smo već regulirali mobitele, ali ne želimo ići samo sa zabranama već im želimo ponuditi neke aktivnosti koje će ih udaljiti od mobitela i pokazati im da je puno toga vrijednog što mogu raditi, svladati mnoge vještine za koje im mobiteli uopće ne trebaju ‒ kaže pedagoginja Tanja Martinić.

Učiteljica hrvatskog jezika Anđela Jureta ističe kako su učenici i učitelji sudjelovali u međunarodnom projektu „Generacija karantene” u kojemu su bile škole iz Banje Luke te Postojne i Prestraneka iz Slovenije i to u vrijeme nakon korone.

‒ Projekt je usmjeren na obnovu socijalnih vještina kod učenika. Posjećivali smo se i družili. Učenike redovito uključujemo u književne natječaje pa je lani kolegica s jednim učenikom na Nazorovim danima osvojila prvu nagradu. Imamo i literarno-dramsko-recitatorsku skupinu i učenici su zainteresirani, uvijek sudjeluju na školskim priredbama i vole se pokazati. Uz to imamo još petnaestak izvannastavnih aktivnosti ‒ od likovnih grupa, nogometa, odbojke, robotike, geografije, školskog zbora i instrumentalne grupe do kukičanja. Na kukičanju imam 45 učenika, a među njima i desetak dječaka. Stvarno im je to zanimljivo, počeli su s interneta skidati kratke filmske upute i djevojčice mi se hvale da su jedan dan kukičale više od tri sata, da nisu taknule mobitele. To su neke zanemarene vještine koje mi spašavamo od zaborava. Osim toga, sad im se pruža prilika da nešto rukama rade, a ne samo da kažiprstom klize po ekranu mobitela. Dobro surađujemo s vatrogascima, s Crvenim križem. Lani smo obilježavali mjesec knjige pa su nam na radionicama sudjelovale umirovljenice, pripovijedale su učenicima ‒ opisuje učiteljica Anđela Jureta, a Tea Della Croce, učiteljica hrvatskog jezika, dodaje kako im literarnih natječaja ne manjka i na sve prijavljuju učenike.

‒ Ove je godine naša učenica osvojila prvu nagradu na Nazorovim danima, na natječaju Tin i ja imamo osvajače drugog mjesta. Trudimo se učenicima ponuditi dramsko-recitatorsku izvannastavnu aktivnost i nemamo težnju okupiti samo djecu koju smo odmah prepoznali po dobroj dikciji ili nekom drugom obilježju već želimo pomoću dramskih igara i igrokaza iščupati i one druge koji nisu tako talentirani, koji su tiši, koji bježe od pozornice i kojima to nije njihovo prirodno okruženje, ali uz glumu i recitaciju stječu samopouzdanje, stvaraju pozitivnu sliku o sebi, slobodniji su u komunikaciji, a sve su to osobine koje su danas jako važne u svakodnevnom životu.

Učiteljica matematike Marija Vušković objašnjava kako svojim učenicima nastoji na zanimljiv način približiti matematiku.

‒ Provodimo različite aktivnosti u rasponu od društvenih igara kako bih im pokazala da je matematika svuda oko nas, do natjecanja kao što su Glagomatika, Klokan, pa Večeri matematike, a zapažene rezultate postižemo na sudoku natjecanju. Ove godine učenici pokazuju zaista velik interes za sudoku. Prošle su godine sudjelovali u natjecanju u parovima i naš je par osvojio četvrto mjesto, a lani je naš učenik na državnom natjecanju iz matematike, koje je najstarije školsko natjecanje u znanju, bio vrlo visoko plasiran pa se nadamo da ćemo i ove godine imati uspješne učenike, mlade matematičare. Na najrazličitije načine, preko zanimljivih igara i raznih sadržaja nastojim ih privući matematici i vjerujem da smo dosta uspješni u tome. Trudimo se ići u tom smjeru, želimo da steknu primjenjiva znanja, a ne da bubaju činjenice za koje ne znaju čemu služe i što bi s njima. I takve vještine i znanja poslužit će im i u drugim školskim predmetima za lakše rješavanje problemskih situacija, a pogotovo u stvarnom životu ‒ zaključuje Marija Vušković.

Silvana Mirić, učiteljica biologije, kemije i prirode i društva, ponosno ističe izvannastavnu aktivnost Prva pomoć u kojoj imaju odličnu suradnju s Društvom Crvenog križa Brač u čijim prostorima i izvode svoje aktivnosti, jer u školi nema dovoljno prostora.

‒ Bilo koju aktivnost koju organizira Crveni križ, što obuhvaća obilježavanje različitih dana u godini, ali i edukaciju stanovništva mi sudjelujemo, a posebno je važno reći da u mnogima naši učenici educiraju odrasle. Školska ekipa redovno sudjeluje na natjecanjima i postiže zapažene rezultate i ponosni smo na njihove uspjehe, a još više na njihove smirene i profesionalne reakcije u stvarnim životnim situacijama kad je trebalo nekome pružiti pomoć i u kojima su se znali pokazati vještijima od nas odraslih.

Kad je riječ o nastavi biologije i kemije, moram reći da je učenicima zanimljivija kemija jer nisu motivirani za usvajanje velikog broja činjenica, a biologija je takav predmet u kojemu ima jako puno podataka, kao da se tvorci udžbenika natječu tko će napisati pametniji udžbenik i sa što više činjenica. Kemija je predmet koji se temelji na pokusima, koje radimo u razredu, sve im je zorno, bliže i jasnije pa i zanimljivije. Bez obzira na skučen prostor i na to što nemamo kemijski kabinet, mi smo ipak dobro opremljeni i nema pokusa koji ne možemo pokazati našim učenicima pa im onda ni predmet kemija nije apstraktan, jer sve praktično urade na nastavi ‒ opisuje učiteljica Silvana Mirić.

‒ Ljudi su spremni raditi, motivirani su i unatoč zahtjevnim vremenima, mislim da u školi radimo izvrstan posao. U desetoj sam godini ravnateljevanja školom i mogu reći da smo u tom razdoblju zajedničkim snagama napravili puno dobroga za naše učenike i našu školu – s ponosom ističe ravnateljica Dubravka Menjak te nastavlja:

‒ Stručno smo ekipirani, iako nam nedostaje edukacijskih rehabilitatora, škola je dosta dobro opremljena, nedostaje nam učioničkog prostora i vjerujemo da ćemo dosta problema uskoro riješiti izgradnjom nove školske zgrade. Dobili smo i suglasnost županije za idejno rješenje nove zgrade pa vjerujem da ćemo u dogledno vrijeme riješiti i taj najveći problem koji nas muči.

I prije devet godina imala sam jasnu sliku kakvu školu želim voditi, kakvu školu stvoriti za našu djecu. Želja mi je uvijek bila i kao učiteljici hrvatskoga jezika i sad kao ravnateljici da se iz svakog učenika izvuče maksimum. Željela sam da svaki učenik i zaposlenik bude najbolji što može, ne bolji od drugih nego u usporedbi sam sa sobom, da svakog dana napreduje, da razvija svoje potencijale, da ostvaruje afinitete i sklonosti, da se bavi nečime što ga silno veseli. Jer svatko od nas ima svojih vrlina i svatko je sposoban za nešto. Na primjer, u područnoj školi učenici su na nastavi učili šivati, imamo aktivnost kukičanje u koju se tako rado uključuju i dječaci i to je dokaz da su željni znanja i vještina i da svatko želi pobijediti sebe. Druga želja mi je nova školska zgrada. Radno mjesto ravnatelja puno je zahtjevnije od onoga što sam ja zamišljala prije nego što sam postala ravnateljica. Ono traži jako puno administriranja, papirologije, ispunjavanja upitnika i tabela. No, i uz sve to trudim se da i dalje budem što bliže razredu, da upoznam sve zaposlenike i učenike, da ne budemo stranci u ovakvoj krasnoj zajednici kao što je škola. Želimo podizati našu djecu da budu najbolji što mogu, da im pružimo što više i u tom smjeru ulažemo najveći trud.

Naglasak je nažalost stavljen na obrazovanje i tu nesretnu ocjenu i nikako nisam pristalica te teorije, jer ocjena nije karakterna osobina nego odraz svakoga od nas prema radu. I zato treba razvijati i njegovati mnoge druge stvari, emocionalnu i socijalnu inteligenciju, odgojne aspekte, jer nedostatke u znanju uvijek ćemo nadoknaditi, a ako u odgoju zastranimo sada, propušteno nikada ne ćemo ispraviti niti nadoknaditi ‒ zaključuje ravnateljica Dubravka Menjak.