Brankičin sastavak danas se čuva u Hrvatskom školskom muzeju kao jedno od svjedočanstava učeničkih ljetovanja. U muzejskim zbirkama nalaze se i dječji likovni radovi, spomenari, pjesmice o moru, stare Jugoplastikine peraje, pištolj na vodu te fotografije i razglednice koje prikazuju učenike/djecu na ljetovanju u Crikvenici, Savudriji, Velom Lošinju, Medulinu, Podgori i drugim mjestima na Jadranskom moru. Na njima djeca plivaju, igraju odbojku, zajednički objeduju ili izrađuju rukotvorine. To nisu samo uspomene na bezbrižne praznike, nego tragovi vremena u kojem se vjerovalo da svako dijete zaslužuje priliku upoznati more.
Organizirana briga o dječjim ljetovanjima u Hrvatskoj započela je još krajem 19. stoljeća. Godine 1894. u Zagrebu je osnovano Društvo za ferijalne kolonije i utočište za bolesnu školsku mladež s ciljem organiziranja oporavka i boravka na svježem zraku za siromašnu i boležljivu djecu. Početkom 20. stoljeća pridružuju se druge udruge, a nakon Prvoga svjetskog rata osnivaju se Đački ferijalni savez i Školska poliklinika koja s Higijenskim zavodom organizira ferijalne kolonije. Boravak na moru nije bio luksuz, već dio zdravstvene i socijalne skrbi za djecu.
Nakon Drugoga svjetskog rata razvija se mreža dječjih odmarališta koju organiziraju država, sindikati, Crveni križ i druge društvene organizacije. Od pedesetih do početka devedesetih godina prošloga stoljeća deseci tisuća djece ljetovali su na Jadranu, a mnogima je upravo to bio prvi susret s morem. Savez društava „Naša djeca” omogućio je u tom razdoblju ljetovanje za gotovo 20.000 djece u tridesetak odmarališta.
Početkom devedesetih velik dio tog sustava nestaje. Mnoga dječja odmarališta zatvorena su ili su prepuštena propadanju. Ipak, pojedini programi, poput inicijative „More je za svako dijete” te nekoliko sačuvanih odmarališta pokazuju da ideja nije potpuno nestala.
Promatrajući muzejske fotografije, razglednice i dječje sastavke, teško je ne zapitati se što zapravo čuvamo – samo uspomene na neka prošla ljeta ili podsjetnik da je nekada postojala svijest kako nijedno dijete ne bi trebalo odrastati a da barem jednom ne vidi more. Brankica je 1954. godine prestala zamišljati more kao veliku rijeku jer joj je netko omogućio da ga doživi. Danas, kada imamo mnogo više mogućnosti nego tada, i dalje postoje djeca koja more poznaju samo iz priča. Možda nas upravo muzejski predmeti podsjete na to da je omogućiti djetetu taj prvi susret s morem odgovornost cijele zajednice.
