Bjelovarski ogranak Hrvatskog pedagoško-književnog zbora ove je godine organizirao prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u jednom od prošlih brojeva, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. Naime, na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske, a kako je istaknula Ornela Malogorski, predsjednica Ogranka HPKZ-a, šestoro autora već ima bogatu spisateljsku biografiju, dok je nekima priča poslana na ovaj natječaj bila spisateljski prvijenac. Iz Ogranka najavljuju da će ovaj natječaj i ubuduće poticati učiteljsko pisano stvaralaštvo koje dokazuje usku povezanost učiteljskog poziva i spisateljske umjetnosti. 

Podsjetimo, najuspješniji radovi su: 1. mjesto Sanja Sabljak (I. osnovna škola Bjelovar) s pričom Poučak o disgrafiji, disleksiji i poremećaju jezičnog razumijevanja; 2. mjesto Leo Lavrenčič (Gimnazija Matija Mesić Slavonski Brod) s pričom (Gotovo) točno u podne; 3. mjesto Hilda Čapo (umirovljena učiteljica iz Bizovca) s pričom Circus Colorado iliti Roulette u Zibu. 

U svakom idućem broju Školskih novina donosimo ostale priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u električnom zborniku KUP – Kratka učiteljska priča – „Dobar, loš, jao” (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film „Dobar, loš, zao”), dopuštajući autorima da pokriju cijeli dijapazon učiteljske svakodnevice.

Anita Nikić

Priča o izgubljenoj generaciji

U jednom prekrasnom, primorskom gradiću, smještenom na samoj obali mora, živjela je učiteljica Ana. Ana je bila vedra, energična i puna ljubavi prema svom pozivu. Njezina strast prema prenošenju znanja bila je zarazna, a učenici su je voljeli. Za sebe je Ana znala reći da je i ona jedno veliko dijete.

Svakoga dana Ana bi ulazila u učionicu s osmijehom na licu, spremna svojim učenicima otkriti čarobni svijet znanja, ali se s njima i nasmijati, poigrati pa i zapjevati.

Jednog dana u školu je iz dalekog ministarstva stigla nova uredba. Ministarstvo je uvelo novi sustav bodovanja koji se odnosio na napredovanje učitelja. Učitelji trebaju prikupiti što više bodova za sudjelovanje na raznim seminarima, radionicama, edukacijama, projektima, natjecanjima... 

Što više bodova, to su bile veće šanse za napredovanje u zvanju. Ana se našla sva u čudu. Nije joj bilo jasno zašto bi trebala ići na sve seminare, koji su najčešće bili za vrijeme radnog vremena, umjesto da bude sa svojim učenicima u razredu. Ona je i prije išla na seminare, ali ne za radnog vremena i ne u tolikoj mjeri. No, ministarstvo je bilo neumoljivo. Ana je, kao i mnoge njezine kolege, bila prisiljena sudjelovati u utrci za bodovima. Umjesto da se usredotoči na svoj poziv i na rad s učenicima, ona je morala pisati izvještaje, skupljati potvrde i često sudjelovati na dosadnim seminarima koji nisu uvijek bili usmjereni na unapređenje pedagoških vještina nastavnika.

Uz to, ministarstvo je promoviralo Erasmus+ programe kao idealnu priliku za usavršavanje učitelja. Ana je shvatila da će morati ići na Erasmus da bi sakupila bodove. Iako je smatrala da je korisno da učitelji putuju i usavršavaju se, smatrala je da bi odlazak trebao biti ograničen. Nije bilo pošteno prema učenicima da im učitelji stalno odlaze. Učenici su patili. Tu su nestručne zamjene koje su se često izmjenjivale.

Motivacija za učenjem kod učenika je padala, a ocjene su se pogoršale. Postali su izgubljena generacija, prepuštena sama sebi. Osmijeh na Aninu licu polako se gasio, a u očima joj se nazirala tuga, riječi nekoć pune života sada su bile samo blijede sjene. Osjećala se kao da je izgubila bit svog poziva. 

Vrijeme je prolazilo i Ana je shvatila kako je umjesto učiteljice postala „sakupljačica bodova”. Odlučila je javno progovoriti o problemu. 

Obratila se medijima i ispričala svoju priču. Njezina je priča odjeknula u javnosti i potaknula raspravu o obrazovnom sustavu. Ministarstvo je nakon pritiska javnosti shvatilo da je pogriješilo. Shvatilo je da je bit obrazovanja u učenicima, a ne u bodovima i napredovanju. Odlučilo je ukinuti sustav bodovanja i vratiti fokus na učenike i kvalitetu nastave. Ana se vratila svojim učenicima, sretna što ponovno može biti učiteljica.

Priča o izgubljenoj generaciji ipak nije završila sretno. Mnogi učenici su izgubili vjeru u obrazovni sustav i u svoje učitelje. Trebat će puno vremena da se povrati njihovo povjerenje. Ana je shvatila da mora učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi vratila vjeru učenicima i pokazala im kako su važni.

Ova priča nas uči da „napredovanje” i „uspjeh” ne bi trebali biti cilj sami sebi. U svijetu obrazovanja, najvažniji su učenici i njihovo dobro. Učitelji bi trebali biti motivirani ljubavlju prema poslu i željom da prenesu znanje učenicima. Sustav bodovanja koji je bio osmišljen kako bi potaknuo učitelje na usavršavanje pretvorio se u nešto što šteti učenicima i učiteljima. 

Vjerujem da je vrijeme da se zapitamo što želimo od našeg obrazovnog sustava.

Gordana Popović

Pedagoginja u pokretu ‒ prilagodljivost kao snaga

Pedagoginja Barbara već je nekoliko puta promijenila ured u školi, ne zato što voli prostorno uređenje, već zato što joj svaka promjena donosi novu priliku za prilagodbu i učenje. Unatoč izazovima, pronašla je način kako iz svake situacije izvući ono najbolje i ostati vjerna svom pozivu – pružanju podrške učenicima i kolegama, bez obzira na lokaciju. Kad bi postojalo školsko natjecanje u prilagodljivosti, Barbara bi već odavno ponosno nosila zlatnu medalju. 

Na početku svog profesionalnog puta u sadašnjoj školi, dijelila je prvo prostor s voditeljicom, potom je došla i ispitna koordinatorica, a onda i psihologinja. Razvile su sustav suradnje u kojem su se snalazile kao dobro uigrani tim. No, dolaskom nove uprave, stvari su se promijenile. „Pedagoginja si…? Budi prilagodljiva!” bila je rečenica koja ju je dočekala s osmijehom, otvarajući vrata novim izazovima.

Premještena u učionicu s velikim prozorima okrenutima prema jugu, brzo je naučila kako stvoriti ugodno radno okruženje, unatoč tome što je prostor nalikovao stakleniku. Ventilatori, lepeze i strateško postavljanje stolova postali su njezini saveznici. Klima uređaj bio je više ukrasni detalj nego funkcionalni uređaj, a ljeti je atmosfera podsjećala na tropsku saunu. Kada je podijelila prostor sa nekoliko psihologinja, imala je priliku upoznati različite stilove rada i steći novo razumijevanje timske suradnje. Svaka kolegica donijela je nešto novo – od tišine do aromaterapije, a Barbara je kroz to razvila iznimnu sposobnost prilagodbe.

U međuvremenu, škola je prešla na jednosmjensku nastavu. To se činilo kao dobro rješenje za učenike i nastavnike, a za Barbaru to je značilo da će svi stalno biti tu – i svi će je stalno tražiti. Više nije postojala ona tiha popodnevna smjena kada bi konačno mogla srediti papirologiju u miru. Dobra vijest? Svi su na okupu. Loša vijest? Svi su na okupu. Zidovi su, naravno, bili od rigipsa, pa se gotovo svaka riječ čula kristalno jasno. S obzirom na to da su s druge strane bile učionice, Barbara je bila upućena u sve – od videa i glasne glazbe, preko mučnih odgovaranja do pismenih provjera, koje su joj bile prava blagodat. Ništa nije morala pitati – uvijek je znala što se događa u školi, htjela to ili ne.

Nije prošlo dugo, zadnja velika selidba odvela ju je u prostoriju koja je prije služila kao „mala” zbornica, a sada i kao prolaz prema uredu psihologinje. Rečenica dana postala je: „Oprostite, gospođo pedagoginja, mogu li proći?” S vremenom se osjećala kao kontrolorka na željezničkom kolodvoru – stalno u pokretu, uvijek na usluzi i spremna na neočekivane situacije.

No, vrhunac školskog doživljaja bio je školski bend koji je vježbao u učionici iznad nje. Htjela-ne htjela, naučila je cijeli repertoar za Valentinovo, a jednom ju je učenik uhvatio kako nesvjesno pjevuši refren. „Gospođo pedagoginja, pa vi znate cijeli tekst! Hoćete s nama na pozornicu?” Ako ništa, imala bi plan B u karijeri.

Unatoč svemu, Barbara nije klonula duhom. Gledala je na to kako svaka nova selidba jest prilika da istraži nešto novo – bilo da se radi o učenju kako ostati pribrana u kaosu ili kako koristiti školski bend kao izvor glazbene terapije.

Ne može se ne zapitati: „Što budućnost nosi?” Možda njezin sljedeći ured bude u hodniku pokraj školskog arhiva ili porte gdje će moći neometano raditi i istovremeno pratiti tko sve ulazi, izlazi, traži izgubljene stvari i gdje bi istovremeno mogla biti pedagoginja i sigurnosna službenica. 

Možda pronađe svoje mjesto u kutku školske knjižnice, gdje će moći inspirirati učenike na čitanje i kritičko razmišljanje. Ili u podrumu kraj školske kantine, gdje bi uz šalicu čaja mogla voditi motivacijske razgovore s učenicima. Bez obzira na to gdje se nalazi, jedno je sigurno – njezina uloga ostaje jednako važna.

Ponekad se prava prilika otvori tek nakon nekoliko neizravnih puteva. A do tada, Barbara ostaje pedagoginja u pokretu – uvijek spremna na nove izazove, s osmijehom i nepokolebljivim duhom!

Senka Ivanušec

Putovanje

Bilogorska zora okupana mirisom nadolazećega ljeta, žarkocrvena boja najavljuje skori izlazak sunca. Srce mi je uzbuđeno kucalo jer sam znala da ću sutradan prvi put ugledati more. Učiteljica Katica čekala je ispred naše male škole okružene rosnom zelenom livadom i istrošenim drvenim ljuljačkama. „Dobro jutro!” zaželjela nam je svima učiteljica, a zatim su uslijedila brižna pitanja jesmo li što zaboravili ili imamo li sve potrebno za prvi susret s morem i putovanje vlakom u Split.

Putujemo vlakom u Split!!! Vidjeti more bio je san svakog djeteta naše područne škole s pogledom na livadu, potok, obrađena polja i vrtove. Sreća, smijeh i veselje vladali su našim crvenim, okruglim, dječjim obrazima. Sjedamo u automobil svoje učiteljice po rasporedu koji je ona odredila. Druga mala skupina sjeda u drugi automobil. Žurimo se do željezničkog kolodvora kako bismo stigli na vlak do Zagreba. Obuzeta srećom, veseljem i neizmjernom radošću shvatila sam da nam nedostaje djevojčica D. P. „Zašto je nema? Možda je zaspala? Kako to da nije tu, a treba ići na toliko važan put?” obasula sam pitanjima učiteljicu i izrazila zabrinutost! U njezinim očima i pogledu osjetila sam tugu i žaljenje… Ne može ona ići, razboljela se. U glavi sam vrtjela tisuće pitanja, misli i analiza. Zapravo, više nisam pitala, sve sam razumjela iz učiteljičina pogleda iako mi je bilo samo deset godina.

Vlak je već stajao na kolodvoru, činio mi se kao da nema kraja i da ima na tisuće vagona, izgledao je dugačak i velik. Uistinu, bio je dugačak u mojim dječjim očima koje su takav prizor prvi put vidjele. Ulazimo u vlak, učiteljica nas raspoređuje u dva kupea, svojim snažnim rukama podiže naše prepune torbe i raspoređuje po prtljažniku vlaka. Svi smo posjedali oko nje osjećajući sigurnost i toplinu koju je širila svojim pokretima lica i tijela. Zadovoljno je protrljala ruke i uzviknula: „Djeco, idemo u Split i bit će nam odlično!” Naglasila je pravila ponašanja za stolom, kako ćemo hodati po velikom gradu gdje ima mnogo vozila i kako ćemo ulaziti u more znajući da nitko od nas nije bio na moru i da ne zna plivati. Bila je hrabra, dosljedna i pravedno stroga. Naglasila je da bi mogla biti neobična hrana koju mi još nismo kušali i da je pristojno probati je. Slušala sam i upijala svaku njezinu riječ, jedino tako sam mogla znati da neću pogriješiti i napraviti nešto što nije prihvatljivo. Slušala sam pozorno i upijala svaku učiteljičinu riječ kako bih opravdala učiteljičino povjerenje i nagradila učiteljicu za njezinu hrabrost da nas vodi na more. 

Upute da pazimo na svoje stvari bile su mi u primisli, a imam i novu vestu, tek kupljenu. Ponavljala sam si da je ne smijem zaprljati jer kako ću doći u tako veliki grad zaprljane odjeće, tada bi svi mogli gledati u mene i uočiti da sam prvi put na moru.

Vrijeme je brzo proletjelo, vlak je jurio ostavljajući za sobom kuće, polja, šume i livade. Stigli smo u Zagreb i brzim korakom jurili da stignemo na peron gdje dolazi vlak za Split. Brzim koracima s topotom novih cipela jurili smo za svojom učiteljicom, a ja sam imala u glavi misao da se ne smijem izgubiti jer tko bi me mogao naći u tako velikom gradu Zagrebu. Bilo je mnogo vlakova na neobično presječenim prugama. „Tko zna kuda oni sve voze?” Uh, pitat ću učiteljicu, a ona zna sve odgovore na moja pitanja! Ona zna koliko je daleko Split, zna koliko tamo živi ljudi i zna da Split ima posebna mjesta za kupanje i zna gdje je voda plitka da se nitko ne utopi jer ne znamo plivati s obzirom na to da nismo imali gdje naučiti. Učiteljica Katica sve zna, čak zna svirati melodiku i čitati najljepše knjige o Kekecu. Ma ona sigurno zna kuda ti svi vlakovi voze!

Na kraju kolosijeka stajao je vlak za Split, svi hrabro ulazimo očekujući nova, još dosad neviđena iskustva. Svatko od nas sprema svoje torbe na police vlaka koje su izgledale tako velike i neobične. Cijela naša mala skupina sjela je u kupe vlaka. Vlak je jurio, zviždao i stajao. Gledajući kroz prozor, ugledam kamene stijene iznimno visoke i neobične. Od silnog uzbuđenja osjetila sam umor, oči su mi se same zatvorile. Probudila sam se pogledom na nepreglednu, plavu, morsku površinu. „Jaoooo, moreee, koliko je veliko!” Srce mi je kucalo poput moga starog sata koji me je budio ujutro. Sreća, vrisak i suze, sve se odjednom pomiješalo… Prišla mi je učiteljica, zagrlila me i rekla: „Da, to je more, plavo i duboko!” Nasmiješila mi se i rekla: „Sanjala si i pričala u snu. Rekla si glasno: 'Ja ću biti učiteljica.' I to si nekoliko puta ponovila!” Osjetila sam toplinu u obrazima koju i danas osjećam nakon puno godina. Bilo je to moje nezaboravno i neponovljivo iskustvo putovanja u Split sa svojom učiteljicom iz male seoske područne škole.

Postala sam odgajateljica. Svoj sam put odabrala s toplinom i motom koji i danas nosim u sebi: uljepšati dječji svijet i živote djece. Za to je velikim dijelom zaslužna moja učiteljica Katica, koja je hrabro, nesebično, dobronamjerno s mnogo ljubavi i razumijevanja odgajala djecu u maloj bilogorskoj područnoj školi. Ovom istinitom pričom o dobroti svoje učiteljice, koja je sad u mirovini, a odgojila je mnogo generacija, želim joj zahvaliti na hrabrosti, ljubavi, znanju i dobroti koju je usadila u dječja srca. 

Hrabrost, ljubav i pravednost moje učiteljice otkrile su putove kojima trebam putovati i koračati. Jesu li oni dobri ili loši i koliko sam u tome uspješna, ostavljam na promišljanje generacijama u čijem sam odgoju sudjelovala.