Znači li ocjena lošija od najbolje da si loš?

Katkad trebamo podsjetiti i sebe koliko je malo potrebno da loše preraste u dobro te koliko često ne prepoznamo da se iza jao krije još jedno dobro koje se razvija malo drukčijim smjerom

Jednoga dana napisao je pjesmu pod naslovom „Hvala na prilici”. Pročitala sam je na njegovu Facebook profilu. Rasplakala sam se

Učiteljski ogranak Hrvatskog književno-pedagoškog zbora organizirao je prvi natječaj za Kratku učiteljsku priču (KUP). Nakon što su u listopadu dodijeljene nagrade za tri najuspješnija rada, koje smo objavili u prvome nastavku, Školske novine nastavljaju s objavom ostalih radova. 

Na natječaj se sa svojim pričama prijavilo 20 autora i autorica koji rade ili su radili u odgojno-obrazovnoj vertikali. Radovi su pristigli iz svih krajeva Hrvatske. U svakom idućem broju Školskih novina donosimo prijavljene priče, koje će, s nagrađenima, biti objavljene u elektroničnom zborniku KUP ‒ Kratka učiteljska priča – Dobar, loš, jao (riječ je o nazivu okvirne teme natječaja koja se referira na kultni film Dobar, loš, zao). 

Aleksandra Brkić

Jao, taj Hrvatski!

‒ Mama, ima li još kolača?

‒ Samo dva. Želiš?

‒ Ne sada. Ali prepolovi ih da bude komad za svakoga.

Mama nije mogla vjerovati što čuje. Njezin šestogodišnji sin Bruno još je jednom, osim nesebičnosti, pokazao i koliko razumije matematiku iako još nije znao pisati brojke. Dva je kolača u trenu pretvorio u četiri, upravo po jedan za svakog člana njihove obitelji. Ovo nije bio prvi put da je dječak pokazao sklonost matematičkom razmišljanju. Skorašnji je školarac već izračunao koliko je još tjedana vrtićarac te da će sestra ići u 5. razred kada on krene u školu, da je tata tri godine stariji od mame, a mama trideset i tri od njega… Znao je čak izračunati i koliko je minuta preostalo do kraja nogometne utakmice, za koliko počinje druga vožnja u skijanju i koji će po redu nastupiti skijaš kojega je pratio. Ono što je mamu posebno veselilo jest što je u svome sinu vidjela upravo sebe, djevojčicu koja je svijet gledala kroz brojeve i sve povezivala s njima. Ako mislite da je to stoga što je mama bila nastavnica Matematike, prevarili biste se. Brunina je mama bila nastavnica Hrvatskoga jezika. Vjerujem kako mnogi misle da su to dva posve različita nastavna predmeta, no ona nije dijelila to mišljenje. Kao istinski zaljubljenik u jezične, ali i matematičke zakone, jezik je promatrala kao skup matematičkih pravila. To joj se činilo posve logičnim pa je vjerovala kako će njezin dječak biti poput nje. No, to se nije dogodilo. 

Mjesec je žurio za mjesecom kao tjedan za tjednom i kalendar je uskoro pokazivao rujan. I to ne bilo koji, već onaj rujan u kojemu je jedna starija sestra krenula u veliki peti, a jedan maleni matematičar u prvi razred. I odmah prvoga dana oplakao. 

‒ Ne, ne želim ići u školu! – kmečao je dok ga je mama vukla iz stana. 

‒ Hajde, nemaš razloga plakati. U razredu će biti tvoji prijatelji iz vrtića, susjedi, dječaci s nogometa... 

Mama je nabrajala imena, izmišljala ukusna jela koja se kuhaju samo u školi, opisivala učiteljicu boljom od omiljene tete iz vrtića samo da ga oraspoloži... Ipak, u školu je pošao sa suzom u oku bezuspješno ju skrivajući iza naočala. No, povratak iz nje bio je okupan osmijehom, a ne suzama koje su ga jutros pratile.

‒ Mama, jedva čekam sutra ponovno ići u školu! – zagrmio je Bruno s ulaznih vrata.

‒ Uh, dobro je. – mama je odahnula osjećajući zbilja veliko olakšanje.

Ovo ipak neće postati tragedijom kakva se nazirala prije nekoliko sati. Ali komedijom… E, to bi već moglo! 

Prvo je polugodište prvoga razreda prošlo u ozračju veselih osjećajnika, velikih kvačica i pohvalnih riječi ispisanih učiteljičinom crvenom kemijskom. Bruno se veselio danu kada će ih zamijeniti prve petice, ne sumnjajući u njihovu brojnosti. Ali, jao! Prva je ocjena bila četvorka popraćena istom suzom u oku kao polazak u školu jer to nije bila četvorka iz bilo kojega predmeta već iz Hrvatskoga jezika. Maminoga Hrvatskoga jezika! Mama, doduše, to nije smatrala lošom ocjenom. O, ne, nikako. Četvorka je posve dobra ocjena, gotovo odlična. 

‒ Ne žalosti se! Vježbat ćeš pa ćeš sljedeći diktat bolje napisati. – hrabrila ga je mama.

Kao nastavnica, znala je koliko je lako poljuljati dječje samopouzdanje. Znači li ocjena lošija od najbolje da si loš? Mi odrasli znamo odgovor, ali djeca ne. No ponekad trebamo podsjetiti i sebe koliko je malo potrebno da loše preraste u dobro te koliko često ne prepoznamo da se iza jao krije još jedno dobro koje se razvija malo drukčijim smjerom.

Kao majka, vjerovala je da će matematičar u njezinu sinu probuditi i uspavana jezičara. No, i sljedeći je diktat prošao isto. Sigurno mislite kako mi se potkrala pogreška u riječi diktat, ali nije. No, Bruni jeste. Na donesenu je diktatu, ponovno ocjenjenom četvorkom, velikim tiskanim slovima pisalo upravo DITKAT. A u ditkatu, jao… Žaica, vjerica, Kršimir. Pobjegla slova brže od vjerice, ovaj vjeverice. A tu se vjevericu nije dalo uhvatiti, kamoli napisati. Vjevjerica, vjevrica pa vejverica. Jao, jao pa jao! Nikako točno napisati! Suze je zamijenila ljutnja jer ovo mu nije išlo. A životinje su se samo redale… Mačka iz zadaće imala je maćiča, patka paćiča, a zec je postao žec. Slučajno ili ne, kvačica ili dvije, Bruni njihova razlika nije bila bitna kao razlika u Matematici. Jer takve se pogreške u Matematici nisu događale. Brojke 1 i 2 nisu mogle biti zamijenjene jedna drugom, a računi su uvijek bili točni. Čak i u onim teškim zadatcima s riječima. I tek se tada i mama-učiteljica sjetila! U osnovnoj školi ni ona nije bila toliko dobra u tom Hrvatskom. Nasmijala se prisjećajući se kako ga je nazivala dosadnim i zamornim gotovo do srednje škole. No, interesi se, kao i djeca, neprestano mijenjaju. Pritom je bitno ne zaboraviti činjenicu da je svako dijete različito i da je svako u nečemu dobro. To ne znači da je u drugome loše, već samo tek malo manje dobro, ali i dalje dobro. Stoga je vjerovala kako će jednoga dana igranoica njezina sina postati igraonicom i da se učiteljica više neće zvati Aknica. Možda već sutra, a možda neće još dugo. Ali to zaista i nije važno. 

‒ Mama, jesam li sad dobar? 

Baš sam jučer čula Brunu kako pita mamu dok mu je pregledavala domaću zadaću iz Hrvatskoga jezika.

‒ Jesi, sine. Odličan!

I zaista je bio. Možda ne ocjenama, ali trudom i radom bio je i više nego dobar. A mami je to bilo važnije.

Brunina se mama, u teškoj trostrukoj ulozi nastavnice Hrvatskoga jezika, mame-učiteljice i obične mame, nije mogla ne zapitati u čemu se ona može popraviti. U čemu je zaista dobra, a u čemu manje (nećemo reći loša), nadajući se da ni u čemu nije jao… Sjedeći na ove tri stolice odjednom, shvatila je da loše uz malo truda zbilja može postati dobro te da se jao situacije i ocjene ponekad događaju svima. Na početku sa suzom, vremenom postaju smiješak na licu. A najdraži majčin osmijeh izmamio je upravo Brunin zaključak.

‒ Mama, imaš godina kao Ronaldo, a on uskoro ide u mirovinu. Hoćeš i ti tako?

‒ Uh, sine. Mama mora podijeliti još puno dobrih ocjena.

‒ A loših?

‒ Loših, jao, nadam se što manje.

Julijana Plenča

Ne obećajem ništa...

Kao loš učenik došao je u našu školu. Ponavljač kojega je njegova matična škola više nije htjela. Prvi susret nije puno obećavao. Ušao je u ured u pratnji skrbnika; privremeno je bio smješten u stambenu zajednicu. Pomalo drskog izgleda i bahatog stava – „Tko vas j...”

Ustala sam sa stolice, pružila ruku i s osmijehom uputila riječi: „Dobro nam došao, ja sam Antonela, pedagoginja.” Zastao je na trenutak i ispružio ruku, mlitavo, nezainteresirano. Zamolila sam skrbnika da nas ostavi same.

„Sjedi, Petre”, rekoh. Odmah je kontrirao. „Ne sjedi mi se.”

„Imaš slobodu izbora po tom pitanju. Ako ti je tako ugodnije, ostani stajati”, nastavih mirno.

„Ne moraš ni torbu odložiti, ako voliš imati desetak kila na leđima.”

Zaklela bih se da sam primijetila lagani smiješak na njegovu licu. Ukrižali su nam se pogledi i spustio je torbu.

„Moramo se malo bolje upoznati”, nastavih dalje. Kao da sam ga bocnula samom žeravicom.

„Ne trebamo se mi upoznavati. Ionako neću tu dugo ostati, brzo ću ja kući.”

Kao da nisam osjetila prkos u glasu, nastavih: „Vjerujem da će biti tako – razlog više da ti ostanem u dobrom sjećanju.”

Sada je sjeo. Niti dječak, niti mladić, beskrajno tužnog pogleda. Moram ga pridobiti na svoju stranu, ali kako? Tisuće načina mogu me odvesti u začarani ledeni dvorac iz kojeg nema izlaza. Jedna kriva riječ i izgubim ga. Svašta mi se motalo po glavi.

Odjednom mi sine: „Čujem da si navijač Rijeke. Nekad sam i ja navijala na stadionu. No, bilo je drugo vrijeme. Baš me zanima kako je to sad.”

Odmah se ozario i počeo pričati.

„Da, član sam riječke Armade. Oni me nikada ne izdaju, svi ostali da. Uvijek su uz mene.”

„Vjerujem da je tako”, rekoh, i on sjedne. Vidjeh u očima očaj ranjenog djeteta.

„U koju si školu išao prije?” upitah.

„U školu Podmurvice”, reče.

„O, to je moja škola, imat ćemo očito puno zajedničkih tema.””

Diskretno se nasmijao i počeo pričati svoju priču.

„Znate, nekad sam bio jako dobar, odličan učenik. Imao sam sve. Onda je tata ostao bez posla i počeo piti. Majka nije mogla dobiti posao i krivio je nju za sve. Sa svakom bocom pića postajao je nasilniji. Jedan Božić bacio je jelkicu koju smo ona i ja okitili. Došao sam iz škole i naletio na svađu; u ljutnji ju je bacio na pod, pritom grubo odgurnuvši majku.”

Zastao je i zaklela bih se da su mu zasuzile oči.

„Kako me je to zaboljelo... No bio sam mali, tek treći razred”, uzdahnuo je i nastavljao dalje, kao da je jedva čekao nekome ispričati svu bol.

„Otac je postajao sve grublji i sve neprepoznatljiviji. Valjda sam se mijenjao i ja. Škola mi je postala nebitna. Jednoga dana našao sam pretučenu majku i rekao joj da ću ga ubiti. Tako sam uistinu i mislio. Ubrzo smo ona i ja odselili kod bake. Vrijeme je prolazilo, moj gnjev je rastao. Maleni stari stan i nas troje, novaca niotkuda. Srećom, u školi sam dobivao besplatnu marendu – nije nešto, ali kad si polugladan, sve dobro dođe.Y

Zastao je. Gledala sam ga, ne znajući kako ga ohrabriti. Moj pogled govorio je sve.

Pričao je dalje:

„Od odličnog učenika postao sam loš đak. Više sam bio oko škole nego u školi. Upoznao sam neke prijatelje i činili smo svašta. I krali smo i pušili travu. Kao da sam iznenada postao loš. Ništa mi nije bilo važno. Nanizali su se izostanci, pao sam razred i, jao meni, greškom sam došao tu gdje jesam.”

„Pa dobro nam došao”, ponovih. „Loš sigurno nisi”, rekoh.

„Ovo vrijeme kod nas gledaj kao priliku za napredak i na tom putovanju stvaraj sretnije uspomene. Vjeruj, bit će ih… Samo, molim te, dolazi redovito u školu i neće biti problema.”

Pružio mi je ruku. „Ne obećajem ništa.”

Nastavih, kao da nije ništa ni rekao: „Vidimo se prekosutra u osam. Ako ranije nešto trebaš, slobodno svrati ili me nazovi. Ako što bude hitno, može i u popodnevnim satima.”

Odvela sam ga po školi – knjižnica, toalet, učionice, kuhinja – i zatim u razred te ga predstavila učenicima. Vid mu je odmah ponudio da sjedne kraj njega. Prošlo je nekoliko dana. Došao je na razgovor, odmah je sjeo i opustio se. Razgovarali smo o hobijima; rekao je da piše poeziju i lijepo radi grafite. Sinulo mi je i, kao iz topa, rekoh:

„Super! Bi li nam napravio grafit u povodu Dana tolerancije?”

Zastao je i rekao: „Hoću, probat ću, samo ne znam hoće li vam se svidjeti.”

„Ne brini”, rekoh.

Dva tjedna je radio veliki grafit, dolazio je redovito u školu, popravio ocjene i smijao se. Grafit je bio izložen i u gradu. Nestala je ona tuga u očima. Imao je nove prijatelje, a vikendom odlazio k majci. Voljeli su ga u razredu, i s razrednicom je imao „dobar tač”.

Godina dana je brzo prošla. Majka je dobila posao, otac otišao na liječenje na Rab, a on se vratio u srednju školu u svoj grad. Jedno vrijeme ostali smo u kontaktu. Onda su poruke utihnule – odrastao je i krenuo nekim svojim putem. Jednoga dana napisao je pjesmu pod naslovom „Hvala na prilici”. Pročitala sam je na njegovu Facebook profilu. Rasplakala sam se.