Kad bi si netko dao u zadatak da piše neku memoarsku priču o mom životnom i radnom putu, siguran sam da bi mu se sve to činilo prilično dosadnjikavo. Barem kad je riječ o radnome vijeku koji sam počeo davne 1983. godine stupivši, k'o za vraga, baš 1. travnja u radni odnos s nakladničkom kućom u kojoj sam, do trenutka kad ovaj broj Školskih novina izlazi na svjetlo dana, proveo 42 godine, pet mjeseci i 16 dana. Moram tu dodati i mali četveromjesečni prekid (od 1. veljače do 31. svibnja 1993. godine) kada sam nakratko probao neki drugi kruh u novoosnovanoj Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi te se na poziv Ivana Rodića, tadašnjeg direktora Školskih novina, vratio u staro jato. I evo me, još sam na istoj adresi, Hebrangova 40, u zgradi Hrvatskog učiteljskog doma u kojoj je sjedište Školskih novina. Dakle, jedna firma, jedan svijet, jedne novine koje se već 75 godina bave obrazovanjem, novine kojima nikada nije bilo do senzacija, skandala i istraživačkog novinarstva u stilu „tko koga”, „tko s kim”, „tko kome”.

Shvatio sam to vrlo brzo nakon što sam primljen na jednogodišnji probni rok kao novinar pripravnik kojemu su učitelji i mentori bili novinari i urednici koji su i tada značili nešto u prosvjetnim krugovima, a i danas nešto znače. Pekao sam novinarski zanat i učio novinarstvo od najboljih uzora i nije me sram priznati tu činjenicu, jer sam u redakciju Školskih novina došao kao novinarska tabula rasa. I moram ih nabrojiti: direktor Ante Bežen, glavni urednik Ante Selak, novinari urednici Ivo Klarić, Želimir Stublija i Ivan Žigić. Godinu i pol poslije mene u redakciju je stigao kolega Ivan Rodić koji će 1992. postati i direktor Školskih novina. Svi su se oni u početku brinuli o meni, o mom pisanju, redigirali moje tekstove, ispravljali crvenom kemijskom greške koje sam kao početnik novinar radio, savjetovali me i pomagali mi da što prije ovladam novinarskim zanatom.

Učio sam od najboljih

Bacili su me u vatru, u novinarski žrvanj, tražili od mene da pišem vijesti, izvještaje, da participiram u tematskim prilozima, da pokrivam s njima ili samostalno presice, stručne skupove i rasprave, savjetovanja, različite događaje u brojnim odgojno-obrazovnim ustanovama i sve ono što je na bilo koji način imalo doticaja s odgojem i obrazovanjem. Bila je to u pravom smislu riječi, a rečeno današnjim rječnikom, modularna nastava s relativno malo teorije, ali s puno učenja utemeljenog na radu. Trebalo je vremena da zapamtim imena istaknutih pojedinaca u rasponu od tadašnjeg ministra prosvjete odnosno predsjednika republičkog komiteta za obrazovanje, kulture, fizičku i tehničku kulturu, njegovih pomoćnika, zamjenika, načelnika (danas su to državni tajnici i ostala administrativna nomenklatura), do voditelja različitih zavoda, ljudi koji vode radna tijela zadužena za obrazovanje u sindikatu i ostalim društveno-političkim strukturama, pa onda imena ljudi u tadašnjim republičkim samoupravnim interesnim zajednicama za predškolski odgoj, za osnovno i usmjereno obrazovanje i desetcima svakojakih komisija, povjerenstava, radnih skupina. 

U tom rasteru trebalo se snaći, paziti da nekoga ne tituliraš pogrešno, ali i to se svladalo. No, važnije od upamćivanja imena uvijek je bilo razumjeti to toliko vrijedno područje odgoja i obrazovanja kojim se kao novinar bavim. Učilo se iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, slušalo se pametne ljude, stručnjake, autoritete na raznim skupovima, a osim toga, redakcija Školskih novina uvijek je bila mjesto na koje su svraćali učitelji, pedagozi, sveučilišni profesori s nastavničkih fakulteta s kojima je bio užitak razgovarati, provjeravati vlastite teze, učiti, upijati njihove argumentacije, razmišljanja i ponuđena rješenja te brusiti i vlastiti kritički stav prema svemu što nas u odgoju i obrazovanju okružuje i što se događa iz dana u dan. Koliko su samo puta u našu redakciju došli Dragutin Rosandić, Ivan Brabec, Stjepko Težak, Drago Pavličević, Pero Šimleša, Joža Skok, Valentin Puževski, Milan Matijević, Hrvoje Vrgoč, Vladimir Strugar i mnogi drugi od kojih se uvijek imalo što čuti i naučiti. Mnogi od njih bili su i naši autori stručnih tekstova za novine ili knjiga koje su im Školske novine objavile.

Od Novalje do Lidrana

U takvom je okruženju uvijek bilo užitak raditi, razmjenjivati misli, ventilirati pitanja, dileme, sumnje pa se nakon toga upustiti i u vlastite tekstove s većom dozom ozbiljnosti i argumentacije svake premise. I čovjek ne može nego rasti, razvijati se, sazrijevati, u vlastitim očima postajati pametniji, jači i odlučniji u argumentiranju vlastitih stavova. A onda slijedi i napredovanje na novinarskoj ljestvici pa sam nakon desetak godina postao novinar urednik zadužen za područje osnovnog obrazovanja, ali i dalje prateći i sva ostala područja odgojno-obrazovne vertikale. Kako sam se relativno brzo počeo intenzivno baviti učeničkim novinarskim stvaralaštvom, organizatori tadašnjih Republičkih susreta literarnog, scenskog i novinarskog stvaralaštva pozvali su me da sudjelujem u državnom prosudbenom povjerenstvu za učeničko novinarstvo, a nakon osamostaljenja Hrvatske taj je sustav 1992. godine prerastao u danas dobro znani Lidrano u čijim sam državnim i zagrebačkim povjerenstvima za novinarsko stvaralaštvo angažiran od prvoga dana. I to je jedna od blagodati bavljenja novinarstvom u Školskim novinama: biti prisutan i baviti se dječjim stvaralaštvom, na brojnim okruglim stolovima u najboljoj namjeri savjetovati mlade novinare i njihove učitelje voditelje novinarskih družina o tome kako pisati, kako organizirati rad u školskim novinarskim družinama, kako pripremiti školski list za tisak da to bude doista novinarski uradak, da se u njemu prepoznaju svi osnovni elementi novinarskoga zanata. 

Na angažman u Lidranu potaknulo me višegodišnje praćenje jednog drugog sjajnog projekta pod nazivom „Listopad u Novalji” koji je sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća pokrenuo iznimno kreativan prosvjetni savjetnik iz Rijeke, nažalost prerano preminuli Mirko Todorić, a sve s idejom da se u stvaralačkim radionicama provjeravaju odnosno testiraju mogućnosti integracije i korelacije sadržaja u jezično-umjetničkom području. Prvi sam put u Novalji bio 1987. godine te se oduševio cijelim konceptom i u konačnici rezultatima koje je iznjedrio rad učenika i njihovih učitelja i mentora. Početkom devedesetih projekt je preseljen u istarski Novigrad, dobio ime Škola stvaralaštva „Novigradsko proljeće”, sve je 1997. godine podignuto na državnu razinu, a tada sam dobio čast da s kolegicom novinarkom Brankom Primorac pet godina vodim novinarsku radionicu kojom je prošlo stotinjak učenika i četrdesetak njihovih učitelja voditelja novinarskih družina. Naša sjajna asistentica tih je pet godina bila tada već u školskim novinarskim krugovima dobro poznata Anita Šojat, učiteljica u osječkoj Osnovnoj školi Ljudevita Gaja, koja je sa svojim mladim novinarima više od desetljeća radila školski list „Danicu” koji je bez konkurencije bio najbolji osnovnoškolski list u državi, uzor svima, onaj prototip školskog lista koji su svi pomalo oponašali iz želje da budu bolji.

Iz naše suradnje u Novigradskom proljeću i na Lidranu tek 2010. godine rodio se priručnik „Novinarstvo u školi”, jedinstvena knjiga, svojevrsni udžbenik odnosno abeceda novinarstva sa svim teorijskim i praktičnim savjetima za voditelje školskih novinarskih družina i za sve one koji se jednoga dana planiraju naglavce baciti u novinarske vode sa svojim osnovcima ili srednjoškolcima. Zahvaljujući Školskoj knjizi priručnik je objavljen 2010. godine i našao se u svakoj školskoj knjižnici kao vrijedno štivo za buduće novinare, a uvršten je i u popis literature na Studiju razredne nastave na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je glavni vodič za rad s mladim novinarima.

Na tragu prethodnika

Vratit ću se na trenutak u prošli milenij. Naime, kad je u jesen 1999. godine tadašnji glavni urednik Ivan Žigić iz Školskih novina otišao na novu dužnost u Ministarstvo prosvjete, direktor Ivan Rodić imenovao me vršiteljem dužnosti glavnog urednika, a skoro godinu kasnije postao sam i glavni urednik lista. Bila je to za mene velika čast i obveza. Prihvatio sam je i nastavio putem kojim su išli moji prethodnici, putem koji se može opisati kao smireno, argumentirano, objektivno novinarstvo u kojemu nema mjesta aferama, izmišljanju događaja, „žutilu” koje se vodi logikom profita i broja klikova na nekom tekstu. Novine su od tada do danas stalno na istom tragu. Mi želimo prenositi informacije, želimo afirmirati sve ono kvalitetno i dobro što se u našem odgojno-obrazovnom sustavu događa, mi iz uvjerenja, a ne iz mode ili poze uvijek stojimo uz naše učitelje i na neki smo način njihov glas u javnosti. Glas podrške i razuma, glas koji će uvijek zagovarati kvalitetna rješenje, bilo da se radi o pravilnicima, zakonima, uredbama, ali smo isto tako kritički orijentirani, ali i argumentirani u prigovorima svemu onome što se događa u školstvu, a što smatramo ne tako dobrim ili pogrješnim. 

Naučili smo tu lekciju tijekom punih 75 godina svoga postojanja i rada i tih se postulata nastojimo dosljedno pridržavati. I mogu slobodno reći da nas, a mislim tu na Školske novine i sve generacije novinara i urednika u njima, nitko nikada nije ušutkao. Ni u bivšoj državi kad smo imali znatan financijski suport iz mnogih izvora, ni u našoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj u kojoj odavno nemamo nikakvu financijsku pomoć države.

Do 2007. godine moja desna ruka, moja zamjenica i najbolja suradnica i podrška u poslu glavnog urednika bila je kolegica Maja Flego koja je uvijek imala strpljenja dobro mi objasniti u čemu sam pretjerao pišući uvodnik ili što bi bilo dobro obraditi kao temu idućeg broja. Uvijek je imala taj pedagoški nerv i znala prepoznati temu ili problem o kojemu bi trebalo pisati, predložiti sugovornika za intervju ili bilo što treće, četvrto. Imao sam tu čast da budem urednik zbirke njezinih kolumni koje je godinama objavljivala u Školskim novinama pod nazivom „Iz roditeljskog kuta” i u kojima je na duhovit i nevjerojatno razumljiv način pisala o svim mogućim situacijama u kojima se roditelji zateknu tijekom odrastanja svoje djece.

Moram ovdje spomenuti još neke drage kolege novinare. Prije svega prerano preminulog Ivana Žigića s kojim sam deset godina dijelio radnu sobu i koji je bio moj prvi mentor i kojega sam naslijedio na mjestu glavnog urednika. Tu je i Vjekoslav Welle, također pokojni kolega koji je u redakciju i u najozbiljnijim situacijama unosio dašak humora. Mnogi ne znaju, ali davne 1987. godine u redakciji Školskih novina zanat je počela učiti Sunčica Findak. I zna se gdje je završila. Novinar urednik bio je i Branko Nađ, koji je trenutačno glavni urednik portala Sveučilišta u Zagrebu akademski.hr, a mnogima poznatiji kao vrstan astrofotograf. 

Moje nasljednice

Dužnost glavnog urednika obavljao sam do listopada 2017. godine kad je vođenje lista preuzela Irena Kustura, a nakon što je u ljeto 2020. napustila redakciju, ponovno sam u rujnu iste godine preuzeo vođenje lista. Tada se našoj maloj redakciji pridružila Mirela Lilek, dugogodišnja novinarka Jutarnjeg lista koja je u proteklih pet i pol godina uložila nevjerojatan trud i novinarsko znanje i poznavanje obrazovne problematike u stvaranje Školskih novina. Novine su njezinim angažiranjem višestruko profitirale, jer je sjajna novinarka, još bolja osoba i suradnica kakvu bi svaka redakcija poželjela, a od studenoga Mirela Lilek je i nova glavna urednica Školskih novina. 

Skačem s teme na temu, ali teško je nekim redom opisati skoro 43 godine provedene u istoj redakciji, na istim novinarskim poslovima. Zato sve djeluje pomalo razbarušeno, kaotično i ipak ne tako dosadnjikavo, kako sam na početku upozorio da bi moglo izgledati. 

Teško mi je i nabrojiti sve ministre koje sam ispratio od proljeća 1983. godine. Znam da je tada stolovao Božidar Gagro, a nakon njega ministarsku fotelju isprobali su još mnogi. U Školskim novinama uvijek smo se trudili biti korektni prema prosvjetnoj vlasti, bez obzira na to tko je obnašao. Nije tu bilo ni ljubavi ni mržnje, jer novinarstvo ne može tako funkcionirati. Nema mjesta za osobne animozitete ili simpatije, već se posao mora odraditi profesionalno. 

Ispratio sam s novinama u kojima cijeli život radim brojne reforme, počevši od bivše države pa do naše suverene i samostalne. Bavili smo se rušenjem „šuvarice” i vraćanjem gimnazija, bavili smo se „genijalnim“ katalozima znanja, pa HNOS-om i mentalnim mapama. Dočekali smo i Cjelovitu kurikularnu reformu koja je srušena prije nego što je počela njezina implementacija, ali da ne bude potpuno upokojena pobrinula se ministrica Divjak, uzevši fragmente iz ulomaka Cjelovite kurikularne reforme i usustavivši Školu za život: sve smo to analizirali, argumentirano kritizirali ili podržavali na stranicama Školskih novina. 

U proteklih 25 godina napisao sam se uvodnika u kojima sam, kako to i priliči glavnom uredniku, izricao svoj stav o stotinama problema, fenomena, programa, inicijativa, događaja koji su vezani za obrazovni sustav. Imao sam taj privilegij da vrlo često napišem i objavim i ono što se mnogi učitelji, stručni suradnici ili ravnatelji ne ufaju glasno reći ili napisati. I to je na neki način privilegij, jer sam na brojnim putovanjima ‒ a posao mi je omogućio da Hrvatsku prođem uzduž i poprijeko, od Batine do rta Oštro, od Iloka do Varaždina, od Međimurja do Dalmacije preko Istre i Gorskog kotara ‒ u stotinama osnovnih i srednjih škola, na stotinama stručnih skupova, seminara, ljetnih i zimskih škola, Lidrana, Novigradskih proljeća susretao i upoznao na tisuće vrijednih, učitelja, nastavnika, stručnih suradnika, odgojiteljica u vrtićima i učeničkim domovima.

Prosvjeta je moj život

Ti nebrojeni susreti, razgovori, poznanstva silno su i neprocjenjivo bogatstvo koje čovjek može steći tijekom svog radnog vijeka radeći posao koji istinski voli, učeći u razgovorima i susretima s pripadnicima najobrazovanije djelatnosti u društvu, a to je obrazovanje. Nerijetko se mi novinari volimo praviti važni i „pametovati” o stvarima kojima se bavimo, a ja ću priznati da su moja pametovanja u uvodnicima ili komentarima ponekad bila plod upravo iskorištavanja ili kopiranja misli sjajnih prosvjetara s kojima sam imao privilegij provesti svoj cijeli radni vijek. I mislim da to nije nikakva intelektualna krađa nego dijeljenje znanja koje se samo umnožava kad ga se dijeli. 

Nakon gotovo 43 godine u obrazovnom novinarstvu doista se osjećam kao učitelj u najširem smislu te riječi, iako nisam učitelj po formalnom obrazovanju. Rekao bih kratko, osjećam se kao novinar učitelj jer sam usvojio duh učiteljstva, bio novinar za učitelje i učitelj mladih o novinarskim vještinama. Prosvjeta je moj život pa ću parafrazirati glasovitu izreku Ivana Filipovića: da se deset puta rodim, deset bih puta bio novinar za učitelje.

…

Marijan Šimeg (Čazma, 13. XII. 1958.) u Zagrebu je 1982. završio Fakultet političkih znanosti. U ŠN počeo je raditi 1. travnja 1983. kao novinar pripravnik, 1999. je glavni i odgovorni urednik i na toj je funkciji do listopada 2017. godine, kada je opet urednik novinar. Od listopada 2020. ponovno je glavni urednik i na toj je funkciji do 3. studenoga 2025. kad ga nasljeđuje Mirela Lilek. Djelatnik je s najdužim radnim stažom u Školskim novinama i najdugovječniji glavni urednik lista