Školske knjižnice u današnjem obrazovnom sustavu više nisu tek prostori u kojima se posuđuju i pohranjuju knjige. One postaju kulturna i informacijska središta u kojima učenici uče kako tražiti, vrjednovati i odgovorno se koristiti informacijama. Upravo na to želimo upozoriti našim istraživanjem „Informacijska i kritička pismenost u školskim knjižnicama: čimbenici uspješnosti i izazovi implementacije u hrvatskom obrazovnom sustavu”, koje smo provele u školama diljem Hrvatske.
Naše istraživanje, provedeno 2025. godine, obuhvatilo je 377 školskih knjižničara, što čini gotovo trećinu svih školskih knjižnica u Hrvatskoj. Rezultati jasno pokazuju da knjižničari s duljim radnim iskustvom češće i dosljednije provode programe informacijske i kritičke pismenosti. Iskusniji kolege provode više aktivnosti, ostvaruju kvalitetniju suradnju s učiteljima i lakše integriraju informacijsko opismenjavanje u školski kurikulum. Pokazalo se da njihovo profesionalno sazrijevanje i pedagoški autoritet predstavljaju ključnu snagu održivosti ovih programa.
Ondje gdje postoji redovit i partnerski odnos između knjižničara i učitelja, programi informacijske i kritičke pismenosti provode se sustavnije i s većim učinkom. Ta suradnja ne znači samo dogovor oko rasporeda, nego zajedničko planiranje sadržaja, interdisciplinarne projekte i uključivanje učenika u istraživački rad i evaluaciju izvora. Podatci jasno pokazuju da 68 posto knjižničara surađuje s učiteljima tek povremeno, dok svega sedam posto ističe redovitu suradnju. Posebno nas zabrinjava što su početnici, s manje od pet godina staža, upravo oni koji najrjeđe surađuju s učiteljima, što upućuje na potrebu za sustavnim mentorstvom i podrškom:
„Istraživanja pokazuju da knjižničari ne mogu sami nositi teret razvoja informacijske i kritičke pismenosti. Potreban je suradnički odnos s učiteljima, a radno iskustvo se pokazuje kao važan resurs u tom procesu.”
Iako su programi informacijske pismenosti prepoznati kao važni i korisni, suočavamo se s brojnim izazovima. Gotovo 40 posto školskih knjižnica opisano je kao slabo opremljeno, a tek devet posto raspolaže iznimno dobrom tehnologijom. Knjižničari najčešće ističu manjak digitalnih resursa, ograničene mogućnosti stručnog usavršavanja i nedovoljnu uključenost učitelja.
„Tehnološki resursi nisu luksuz, već nužnost. Bez ravnomjernog ulaganja u opremu i edukaciju teško je očekivati da će školske knjižnice u potpunosti ispuniti svoju obrazovnu misiju.”
Podatci dobiveni istraživanjem prate i međunarodne trendove. Teorijski okvir metaliteracije, koji nadograđuje tradicionalnu informacijsku pismenost digitalnim, medijskim i refleksivnim dimenzijama, potvrđuje važnost knjižničara kao aktivnih sudionika obrazovnog procesa, a ne samo čuvara građe.
Školske knjižnice imaju potencijal postati strateška središta razvoja kritičkog mišljenja, digitalnih vještina i otpornosti na dezinformacije. No da bi to postale, potrebna je sustavna institucionalna podrška i dugoročno planirano ulaganje i suradnja s učiteljima. Na temelju rezultata predlažemo nekoliko mjera: uspostavu sustava mentorstva kojim bi iskusniji knjižničari pomagali mlađima, jačanje stručnog razvoja u području digitalnih kompetencija te ravnomjerno ulaganje u tehnološku infrastrukturu škola. Time bismo stvorili uvjete za sustavnu i održivu provedbu programa informacijske i kritičke pismenosti. Ako želimo obrazovni sustav koji priprema učenike za izazove društva znanja 21. stoljeća, školske knjižnice moraju zauzeti mjesto u njegovu središtu.
