Životni i profesionalni put

Rođen je u selu Požunu kod Ozlja 22. srpnja 1926. godine u seoskoj obitelji. Djed mu je dva puta odlazio za poslom u Ameriku, a otac je dugo radio u Argentini. Osnovnu je školu završio u Ozlju te je, po želji majke, htio postati svećenik. Primljen je u sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje je završio klasičnu gimnaziju, no u srednjoj školi ipak odustaje od svećeničkog poziva i želi postati učitelj. Završava Višu pedagošku školu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jugoslavistiku i rusistiku 1954. Radni vijek otpočeo je u Osnovnoj školi Legrad, nastavio u Srednjoj školi za aktivne tenkovske oficire u Banjoj Luci te u Osnovnoj školi Kustošija u Zagrebu. God. 1965. doktorira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Ozaljski govor. Na Višoj pedagoškoj školi / Pedagoškoj akademiji radio je od 1961. do 1978. te predavao metodiku hrvatskoga jezika i metodiku nastave filma. Na Filozofski fakultet u Zagrebu, Katedra metodike hrvatskoga jezika, prelazi 1978. u sklopu reforme učiteljskog studija (Filozofski fakultet i Pedagoška akademija povezuju se u jednu ustanovu, u tadašnjoj samoupravnoj terminologiji tzv. SOUR, tj. složena organizacija udruženog rada s dva OUR-a – studij predmetne te razredne nastave i predškolskog odgoja). Tada predmetni studij nastavnika hrvatskog jezika za više razrede osnovne škole prelazi s pedagoških akademija na fakultete. Težak predaje metodiku hrvatskoga jezika (uz Dragutina Rosandića koji predaje metodiku književnosti). God. 1996. odlazi u mirovinu. Bio je dekan Pedagoške akademije u Zagrebu 1970. ‒ 1974. i dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982. ‒ 1986. U samostalnoj Hrvatskoj ušao je u tim prvog ministra prosvjete Vlatka Pavletića kao pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa s ovlaštenjima zamjenika ministra za područje obrazovanja i taj posao obavlja od 1990. do 1992. te ga napušta s ministrom koji je dao ostavku zbog afere s jednim udžbenikom.

Standardolog 

Problemi standardnog ili književnog hrvatskog jezika zaokupljali su Stjepka Težaka od početka njegova znanstvenog rada. U suradnji sa Stjepanom Babićem 1966. objavio je, u izdanju Školske knjige, Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika, namijenjen osnovnom jezičnom obrazovanju. God 1973. ta je knjiga objavljena s naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika, što je tadašnja komunistička vlast ocijenila kao političku provokaciju zbog naziva jezika, jer se pravilnim smatrao naziv hrvatskosrpski/srpskohrvatski jezik zbog službenog stava da Hrvati i Srbi govore istim jezikom. Knjigu je napao tadašnji tjednik Oko, a recenzentica knjige Vjera Rašković Zec, savjetnica u Zavodu za školstvo, koja je prethodno dala pozitivnu recenziju, ali je napisala novu negativnu pod pritiskom jezične politike Stipe Šuvara. Knjiga je povučena i kasnije izdana u inozemstvu, a ponovo je objavljena tek 1992., od kada izlazi pod naslovom Gramatika hrvatskoga jezika – priručnik za osnovno jezično obrazovanje i replicirat će se u petnaestak izdanja. Drugi je važan Težakov doprinos standardologiji prilog u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika pod nazivom Oblici hrvatskoga književnog jezika (morfologija) u izdanju HAZU-a i Globusa (1991.) u kojoj je obradio oblike imenica ženskoga roda i pridjeve. Pisao je i o drugim standardološkim pitanjima u časopisu Jezik i drugdje, a u ovu problematiku idu, kao popularno esejističko područje, i njegovi jezični savjeti. 

Dijalektolog

Težak je počeo kao dijalektolog već diplomskim radom, a potom i doktorskom disertacijom Ozaljski govor u kojoj je obradio govor zavičaja, a istraživao je i okolne govore oko Karlovca, Ogulina i na Žumberku. Prerađena disertacija objavljena je u Dijalektološkom zborniku 1981. godine, a važna je jer analizira miješanje kajkavskih i čakavskih elemenata na tom prostoru, posebno u opsežnom rječniku. O toj su tematici i njegovi radovi Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četveroriječju (1979.) te Dokle je kaj prodro na čakavsko područje?. Ti i drugi Težakovi radovi osvijetlili su sa suvremenog gledišta problematiku tzv. ozaljskog ili zrinsko-frankopanskog književno-jezičnog kruga iz 17. stoljeća koji se odnosi na tekstove književnika iz roda Zrinskih i Frankopana koji su pisali mješavinom kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja. Da su povijesne okolnosti bile sklonije, to je mogla biti idealna osnovica hrvatskog jezičnog standarda utemeljenog na sva tri naša narječja. Grad Ozalj tim je slijedom osnovao 2014. godine Nagradu „Stjepko Težak” za pobjednike međunarodnog natječaja za ljubavnu priču „Moje drago serce”, nazvanu po poznatom pismu Petra Zrinskog supruzi Katarini prije smaknuća.

Metodičar hrvatskoga jezika (slovnica, pravopis, pravogovor)

Stjepko Težak utemeljitelj je nekoliko područja metodike hrvatskoga jezika za osnovnu školu. Ponajprije, to je metodika hrvatskoga jezika u užem smislu ‒ gramatika, pravopis, pravogovor. Tu je ključna njegova dvotomna Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1 i 2 (1996., 1998.) koja je do danas jedina sinteza tog dijela metodike hrvatskoga jezika. Ujedinjujući u njoj gramatiku i njezinu metodiku snažno je utjecao na izgradnju stručnog profila suvremenog metodičara koji, osim poznavanja škole i nastave, mora imati neprijeporni autoritet u matičnoj struci. Težakova knjiga Govorne vježbe (1967.) u brojnim ponovljenim izdanjima dugo je bila udžbenik govornog izražavanja za studente i učitelje. 

Težak je prvi sustavno pisao i o izvannastavnim aktivnostima u području hrvatskoga jezika u knjizi Literarne, novinarske i srodne družine (1971.). U međuvremenu slobodne su se aktivnosti na području hrvatskoga jezika u osnovnoj školi razvile u važno područje učeničkog i učiteljskog stvaralaštva, što potvrđuju stalna školska, lokalna i državna natjecanja Lidrano, u čijoj afirmaciji i Stjepko Težak ima važnih zasluga kao suautor programa, član ocjenjivačkih sudova i predavač. Najpopularniji dječji časopis za starije osnovce Modra lasta uređivao je od 1957. do 1975., a bio je član uredništava još nekih časopisa

Svoje golemo jezikoslovno znanje, predavačko iskustvo na sveučilištu i u osnovnim školama te osobne metodičke uvide i kreacije u nastavi jezika Težak je najuočljivije iskazao u udžbenicima hrvatskoga jezika od 3. do 8 razreda osnovne škole i nekoliko udžbenika za srednje stručne škole, koji obuhvaćaju nastavu slovnice, pravopisa, pravogovora i jezičnog izražavanja (vidi u posebnom članku u ovom broju). Radio ih je sa suautorima iz više generacija, od svojih vršnjaka do skupine mladih učitelja. Jedan je od najproduktivnijih pisaca udžbenika za hrvatski jezik iz čijih su udžbenika učili naraštaji hrvatskih osnovaca skoro pola stoljeća.

Iako nastava književnosti nije bila njegova glavna preokupacija, znatnog traga ostavile su njegove dvije knjige iz tog područja: Interpretacija bajke (1969.) i Prilozi interpretaciji lirske pjesme (1977.). O jeziku i stilu u književnosti napisao je knjige Jezične mijene i prijelomi u hrvatskoj umjetnosti riječi (2002.) i Između jezika i stila (2005.).

Metodičar filmske kulture

U metodici nastave filma i filmske kulture Stjepko Težak za svog je života neosporno bio najveće ime, a do danas nije nadmašen kao teoretičar školskog filma. Jedan je od najzaslužnijih ljudi za ulazak filmskih sadržaja u školske programe hrvatskoga jezika. Na učiteljski studij Pedagoške akademije uveo je kolegij RATEF (radio – televizija ‒ film) uz potporu Filmoteke 16, Zavoda za školstvo i Kino-saveza Hrvatske. Nekoliko desetljeća predavač je tema medijske metodike na filmskim školama za usavršavanje učitelja hrvatskoga jezika. Dobrim dijelom i njegovom zaslugom filmsko se stvaralaštvo proširilo u osnovnom školstvu i postalo važan dio učeničkog stvaralaštva koje se stalno potvrđuje na raznim smotrama i festivalima za mlade filmske stvaraoce. Napisao je dvije temeljne i jedinstvene knjige iz metodike filma: Film u nastavi hrvatskosrpskog jezika (1967.) i Metodika nastave filma (1990., 2002.), pokazujući nezaobilaznost metodike u medijskom odgoju i obrazovanju. Autor je i više scenarija za element-filmove.

Jezični savjetodavac

Iako izvan škole i neobvezno, za širenje znanja i kulture hrvatskoga standardnog jezika ništa manje nije važno ni Težakovo jezično savjetodavno djelovanje koje se najbolje očitovalo u stalnoj rubrici Riječ u Školskim novinama te u stalnoj jezičnoj emisiji ponedjeljkom Radio Sljemena Hrvatski naš svagdašnji. Uredništvo mu je, sjećam se, ponudilo rubriku unatoč prigovorima zagriženih jugounitarista da je bio pristaša hrvatskoga proljeća 1971., a to se moglo tada obraniti jedino njegovom iznimnom stručnošću. Opravdanost te odluke vidi se najbolje u tome što su iz te rubrike (i tekstova drugdje objavljenih) nastale četiri knjige njegovih jezičnih savjeta: tri u izdanju Školskih novina: Hrvatski naš svagdašnji (1990.) i Hrvatski naš osebujni (1995.) i Hrvatski naš ne-podobni (2004.) i jedna u izdanju Tipexa: Hrvatski naš (ne)zaboravljeni (1999.) (vidi opsežniji tekst u ovom broju). 

Urednik, skupljač narodnog blaga, pomoćnik ministra

Posebna su pak poglavlja njegova rada, promicanje stvaralaštva na kajkavskom narječju (Dani kajkavske riječi u Zlataru, časopis Kaj i dr.), uređivanje časopisa Suvremena nastava hrvatskosrpskog jezika i književnosti i Hrvatski u školi, priređivanje više knjiga lektire i drugih izdanja. Iskušao se i kao umjetnički pisac zbirkom pripovijedaka Zlatookin osmjeh (1996.) koje je prethodno objavio u časopisu Modra lasta. Izradio je rječnik za antologiju kajkavske lirike 20. stoljeća (Rieči sa zvirnjaka, 1999.). U knjizi Šaljive narodne pripovijetke (1975.), objavljenoj u dvanaest izdanja, objavio je izvorne hrvatske šaljive priče te u knjizi Šaljive narodne priče (1997.) pošalice, rugalice i satire. Surađivao je u časopisima Život i škola, Umjetnost i dijete, Jezik, Gazophilaciuum i dr. Bio je mentorom u magistarskim i doktorskim studijima brojnim metodičarima znanstvenicima.

Na dužnosti pomoćnika ministra kulture i prosvjete bio je u najteže vrijeme uspostave neovisne Hrvatske i prve godine Domovinskog rata. Kao čelnik Kriznog stožera Ministarstva neposredno se brinuo o zbrinjavanju rijeka izbjeglih i prognanih učenika i učitelja iz okupiranih područja. Istodobno je koordinirao uspostavljanje novog školskog sustava, osobito nastavnih programa i udžbenika. Po nalogu ministra posjetili smo on i ja kardinala Franju Kuharića i dogovorili uvođenje vjeronauka u osnovne i srednje škole, a nakon toga napravljen je program, prva kadrovska rješenja i sustav financiranja. Kako je tada postavljen, tako je s vjeronaukom u školama, uz razumljivu dogradnju i dopune, uglavnom i danas.

Nagrade, priznanja

Stjepko Težak cjelokupnim je svojim djelom, a posebno brojnošću udžbenika i jezičnih savjeta, svakako najproduktivniji hrvatski jezikoslovac. Dobio je brojne nagrade i priznanja od kojih su važnije: Nagrada za životno djelo „Davorin Trstenjak” za pisce udžbenika (1984.), Državna nagrada „Ivan Filipović” za životno djelo (1999.), Novinarska nagrada „Tone Peruško” kao suradnik Školskih novina (1985.) i Nagrada za životno djelo „Vladimir Vuković” Hrvatskog društva filmskih kritičara. Dodjelu Nagrade „Stjepan Ivšić” (2006.) nije doživio; umro je tridesetak dana prije no što mu je na Četvrtom hrvatskom slavističkom kongresu u Varaždinu trebala biti dodijeljena, pa ju je primila njegova supruga. Od 1994. bio je član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, posljednjih godina i predsjednik Odbora za dijalektologiju HAZU-a.

Kćeri Stjepka Težaka su Dubravka Težak, profesorica dječje književnosti na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, i Tihana Težak-Gregl, profesorica na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

O djelu Stjepka Težaka pisali su: Stjepan Babić, Marko Samardžija, Josip Lisac, Ante Bežen, Duško Popović, Vlado Pandžić, Jadranka Nemeth-Jajić i dr.

 

Metodički vrhunci Stjepka Težaka

Metodika slovnice, pravopisa i pravogovora

Uvođenje pojmova imanentne, didaktičke i znanstvene te tradicionalne i moderne gramatike otvorili su metodici hrvatskoga jezika put iz tradicionalnih u suvremene sustave i metode

Najcjelovitije je praktične i znanstvene domete u metodici Stjepko Težak ostvario u metodici hrvatskoga jezika. Nakon što se afirmirao kao suautor Pregleda gramatike, odnosno Gramatike hrvatskoga jezika (prvi put izašla 1966., a posljednji put 2002., ukupno u 14 izdanja, suautor Stjepan Babić), napisao je dvije svoje temeljne metodičke knjige za nastavu jezika: Gramatiku u osnovnoj školi (1980.) i dvotomnu Teoriju i praksu nastave hrvatskoga jezika koja je izašla u dva izdanja (1996.-1998. i 2002.).

Gramatika u osnovnoj školi zapravo je kratka metodika nastave gramatike, ograničena na nastavne oblike i na gramatiku kao disciplinu, što, dakako, ne iscrpljuje ukupnu nastavu jezika. Nakon razmatranja uvodne teme o djetetu i jeziku, u kojoj govori o razvitku dječjeg jezika te svrhe suvremene nastave gramatike u osnovnoj školi, temeljito izlaže o načelima nastave gramatike u općeobrazovnoj školi te ih spominje četrnaest. To su zapravo opća didaktička načela kojima su dodana i dva posebna načela jezične nastave, a to su načelo teksta i načelo razlikovanja i povezivanja jezičnih razina. Slijede metodički sustavi pa nastavni oblici, nastavne metode, nastavna sredstva, organizacija nastavnog procesa, lingvometodički predlošci, razlikovna gramatika, povezivanje nastave gramatike s ostalim nastavnim područjima hrvatskoga jezika i planiranje. Knjiga je, dakle, zapravo primjena tada aktualne didaktike na nastavu hrvatskoga jezika, što je za ono vrijeme bio važan korak naprijed u osamostaljivanju nastave hrvatskoga jezika od opće didaktičke matrice i usmjeravanje njezina razvitka prema autonomnoj disciplini.

Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1 i 2 Težakovo je najkompleksnije i najopsežnije djelo iz metodike jezika te jedno od njegova dva kapitalna metodička ostvarenja. Djelo nije koncepcijski čvrsto strukturirano, već je to više sređeni kompendij izabranih autorovih tekstova, prije objavljenih. Gotovo u cijelosti preuzet je tekst Gramatike u osnovnoj školi, dakako osuvremenjen, što je bilo posve opravdano jer je prvo izdanje Teorije i prakse objavljeno punih šesnaest godina nakon Gramatike u osnovnoj školi, a između toga nije bilo nijednog izdanja slične tematike i opsega. U prvom dijelu sustavno se izlažu sva bitna pitanja metodike hrvatskoga jezika: svrha nastave jezika u općoj naobrazbi, načela, sustavi i pristupi, nastavni oblici i izvori, nastavne metode i projektiranje nastave. Posebno mjesto imaju didaktičke upute za obradu jezgrenih sadržaja nastave jezika u kojima daje detaljne metodičke analize i modele za nastavu fonetike i fonologije, morfologije, tvorbe riječi, sintakse, stilistike, leksikologije, dijalekata i dijalektologije te nastave povijesti hrvatskoga jezika. U drugom dijelu, manje konzistentnom od prvoga, pokazuje primjenu didaktičkih načela u nastavnoj praksi te obrazlaže npr. integracijsko-korelacijski pristup u nastavi jezika i utvrđivanje gramatičkog znanja. Posebna se cjelina odnosi na vježbe u nastavi jezika, što pripada području jezičnog izražavanja, a posljednje poglavlje govori o jezičnom pristupu analizi pojedinih književnih djela, odnosno jezika pisaca (Frankopanova „Srce žaluje da vilu ne vidi”, Reljkovićev „Satir”, pristupi jeziku Augusta Šenoe, Tina Ujevića, Dragutina Tadijanovića i Zvonimira Baloga). Ovo djelo nije sustavna metodika hrvatskoga jezika pa je njegova vrijednost ponajprije u objašnjavanju i teorijskom osmišljavanju pojedinih problema nastave jezika. Neka od tih objašnjenja i stručnih termina postala su teorijski temelj za pristup nastavi hrvatskoga jezika u našim školama, a ovdje ćemo spomenuti najvažnija.

Za školski pristup materinskom jeziku, njegovu poimanju i proučavaju važna je Težakova podjela gramatike na imanentnu, didaktičku (školsku) i znanstvenu. Iz te podjele proizlazi organiziranje postupnog osvještavanja djetetova jezika u nastavi, od jezičnih struktura koje ono donosi sa sobom u školu iz roditeljskog doma, preko funkcionalnog učenja jezičnih pojava u osnovnoj školi do njihova kategorijalnog oblikovanja u višim razredima osnovne i u srednjoj školi. Posebno je važan pojam didaktičke (školske) gramatike, čije znanstveno impostiranje daje legitimitet pojednostavljenom tumačenju jezikoslovnih pojmova i zakona za potrebe jezične nastave, odnosno jezičnog odgoja i obrazovanja po obrazovnim stupnjevima. Didaktička je gramatika funkcionalno posve ravnopravna znanstvenoj, jer se jedino ona (a ne znanstvena) može primjenjivati u školi, premda je posve jasno da ona mora proizlaziti iz znanstvene gramatike i da u njoj ne smije biti sadržaja koji nisu vrjednovani na znanstvenoj razini. 

Važna je i Težakova usporedna analiza odnosa tradicionalne i moderne nastave gramatike na kojoj se mogu utemeljiti suvremeni oblici i metode nastave ovih, inače suhoparnih i učenicima uglavnom neatraktivnih sadržaja. Bitne razlike između te dvije orijentacije Težak vidi u osnovnoj usredotočenosti koja je u tradicionalnoj nastavi spoznajni objekt, tj. jezik, a u suvremenoj nastavi spoznajni subjekt, tj. učenik. Druga je razlika što prva usmjerenost razvija dogmatizam, a druga skepticizam u jeziku i jezičnoj nastavi, a treća da prva usmjerenost u nastavi vodi u reprodukciju, a druga u jezično stvaralaštvo. Navodi i niz posebnih karakteristika jedne i druge usmjerenosti kao što su objektivno – subjektivno, kolektivno – individualno, pojmovno – životno, analitičko – globalno, apstraktno – konkretno, formalno – intuitivno itd. učenje jezika.

U metodičkoj se literaturi rijetko može susresti tako dobra rasprava o ulozi stripa kao jezično-slikovnog medija u učenju jezika kao što je Težakova u drugom svesku ove knjige. On pomno razmatra ulogu riječi i utvrđuje moguće načine njezine uporabe u stripu. Donosi i primjere sukladnosti riječi s crtežom u stripu na primjerima naših poznatih stripova. Posebno analizira stripovne onomatopeje, mogućnosti stripa u nastavi gramatike, pravopisa i stilistike te strip kao lingvometodički predložak. Osobito je koristan njegov prikaz utvrđivanja jezičnog znanja usporedbom književnog predloška s dvjema stripovnim adaptacijama (Šenoino Zlatarovo zlato i dva stripa o tom romanu različitih autora).

U ovoj knjizi Težak u uvodu govori i kao jezikoslovni savjetodavac, utvrđujući značenje temeljnih riječi obrazovnog procesa i sustava kao što su učenje, pouka, poduka, nauk, nauka, obuka, obrazovanje, izobrazba, naobrazba, odgoj, edukacija, školovanje, nastava, a koje se danas često rabe, i kao stručni termini, u krivom značenju. Sve je te riječi opširnije objasnio u svojim savjetodavnim tekstovima, objavljenima u drugim knjigama. Razmatra i odnos pojmova didaktika i metodika te prvi (metodika hrvatskoga jezika) smatra tradicionalnim i preuskim (jer se odnosi samo na metode i postupke), a drugom (didaktika hrvatskoga jezika) daje prednost jer dolazi od grčke riječi „didaskein” koja znači poučavati, obučavati, obrazovati koga. Zanemario je, međutim, i tada već posve jasnu razliku između metodike kao teorije nastavnog predmeta i didaktike kao opće teorije nastave, što opravdava različite nazive tih dviju disciplina s tim da metodika ima prednost u hrvatskome jeziku zbog uporabne tradicije, ali i naglaska na konkretnoj nastavnoj praksi kojom se didaktika bavi samo u primjerima, a ne sustavno. Budući da je Težak bio metodičkim autoritetom, za tim su se terminološkim kolebanjem kasnije poveli i neki mlađi metodički autori, ali bez većeg odjeka tako da je danas prihvaćen koncept metodike kao autonomne znanstvene interdiscipline o poučavanju nastavnog predmeta u kojoj je didaktika samo jedna sastavnica.

Iako u cijelosti pripada metodičkom diskursu, Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika nije konkretizirana na pojedine obrazovne stupnjeve ili školske razrede. Takva se konkretizacija javlja samo u ilustrativnim primjerima. Postavke se, dakle, podjednako mogu primijeniti na osnovnu i srednju školu, što znači da je zapravo riječ o razmatranjima problema opće metodike hrvatskoga jezika u čije se okvire ugrađuju uzorci neposredne nastave. Težak je dakle ovom knjigom napravio tek prvi korak u osustavljenju metodike hrvatskoga jezika koja ima svoje poddiscipline po stupnjevima školovanja – predškolsku, nižu osnovnoškolsku, višu osnovnoškolsku, srednjoškolsku i visokoškolsku. Do sada su sustavne metodike hrvatskog jezika po obrazovnim stupnjevima napisali jedino Tone Peruško za cijelu osnovnu školu (Materinski jezik u obaveznoj školi, 1961.) i Marinko Lazzarich (Metodika hrvatskoga jezika u razrednoj nastavi (2013.) i Hrvatski jezik primarnom obrazovanju (2022.).

Metodika nastave filma

Knjiga Metodika nastave filma jedino je takvo djelo na hrvatskom jeziku te jedina Težakova posve usustavljena metodika nekog područja nastave hrvatskoga jezika

Stručno i spisateljsko zanimanje za nastavu filma Stjepko Težak pokazao je još 1958. godine, kada je objavio svoj prvi tekst o filmu pod nazivom Film kao predmet proučavanja u nastavi materinskog jezika. Slijedili su časopisni tekstovi o umjetničkom filmu u školi, kinoamaterima u školi, filmskim adaptacijama književnog djela, crtanom filmu u školi i dr. Nekoliko je članaka napisao i o televizijskim emisijama u nastavi, posebno o odnosu televizije i književnosti. Time je utro put uvođenju filmskih sadržaja u program hrvatskoga jezika, pa je zapravo jedan od glavnih inicijatora i uključivanja medijske kulture u osnovnoškolski program. Svoj pionirski rad u afirmaciji medijske kulture kao općeobrazovnog sadržaja u nastavi proširio je i na potporu dječjem filmskom amaterizmu, tj. osnivanju filmskih družina u osnovnim školama te festivalima dječjeg amaterizma u kojima je sudjelovao kao stručni prosuđivač.

Teoretske osnove filmu u nastavi postavio je u knjizi Film u nastavi hrvatskosrpskog jezika, koju je 1967. objavio Pedagoško-književni zbor. Knjiga inicijalno obrazlaže potrebu uključivanja filma u nastavu hrvatskoga jezika te iznosi dileme i kontroverze o tome, posebno s obzirom na odgojne utjecaje s ekrana. Objašnjava pojam filmske kulture u nastavi, film kao nastavno sredstvo u nastavi materinskog jezika te daje naputke za organiziranje sata filmske kulture na primjerima obrade dokumentarnog, igranog, crtanog i lutkarskog filma te adaptacije književnog djela na filmu. Na primjeru filma Igra Dušana Vukotića objašnjava pristup filmskom djelu na različitim razinama – od prvog do osmog razreda osnovne škole. Knjiga donosi i razmatranje filma kao slobodne aktivnosti, osobito u debatnim filmskim klubovima i kino-amaterskim klubovima. Po svemu tome knjiga je sistematizirala spoznaje svoga vremena o potrebi uvođenja filma kao sadržaja i sredstva u nastavi hrvatskoga jezika, što je u kasnijim godinama i ostvareno.

Intenzivno bavljenje nastavom filma i drugim oblicima prisutnosti filma u školi rezultiralo je knjigom Metodika nastave filma 1999. u izdanju Školske knjige (drugo izdanje izašlo je 2002.). To je zapravo jedina usustavljena metodika jednog područja nastave hrvatskoga jezika koju je Težak napisao, a što se vidi i iz njezina naslova. Knjiga ima sva obilježja sustavne metodike. Na početku se iznose teoretska ishodišta te bit i svrha nastave filma. Slijede četiri čimbenika filmskog odgoja i obrazovanja, a to su mladi i njihov odnos prema filmu i televiziji, sadržaj filmske nastave, izvoditelji filmske nastave i nastavne okolnosti. Zatim izlaže o načelima nastave filma, sustavima i pristupima u nastavi filma, nastavnim oblicima, metodama u nastavi filma i organizacijskom procesu u nastavi. Metodički pristup ključnim temama nastavnofilmskog programa na početnom stupnju sadrži poglavlja o temi, fabuli, ideji i likovima u filmu, nastanku filmskog djela, kompoziciji i montaži, trikovima, scenografiji, zvuku u filmu, filmskim rodovima i vrstama, animiranom filmu, odnosu filma, književnosti i kazališta, filmskoj i kazališnoj scenografiji, filmu i stripu, filmu i radiju, filmu i televiziji, filmu i videu te povijesti filma. Posebno se razmatra povezivanje nastave filma s drugim područjima nastave hrvatskoga jezika – književnosti, jezikom, scenskom umjetnosti, izražavanjem i stvaranjem te školskom lektirom. Na kraju su i filmske i televizijske izvannastavne aktivnosti, gdje se govori o radu filmske sekcije i družine debatnog tipa, školskim kinoklubovima i kinoamaterskim sekcijama te filmskim radionicama. U knjizi je, dakle, obuhvaćena ukupna prisutnost filma u nastavi, no također na općoj metodičkoj razini. Premda se lako može zaključiti da se ova metodika odnosi ponajprije na osnovnu školu, autor je i sam u podnaslovu knjige odredio njezinu „općeobrazovnu razinu”, što znači da se iz nje treba izvoditi nastava u osnovnoj i općeobrazovnoj srednjoj školi (gimnaziji). S obzirom na brze tehnološke promjene i uvođenje digitalnih oblika nastave i kurikula kao novog načina planiranja, a koje su uslijedile nakon izdavanja ove knjige, ona danas može poslužiti kao strukturni obrazac za metodiku nastave ne samo filma nego i digitalnih medija uopće, za kojom se osjeća prijeka potreba. (ab)