Strahovi koji se javljaju tijekom školovanja

Strah je razumljiva reakcija na opasnu situaciju. Razumljivo je da učenici mogu ispitivanje i ocjenjivanje procjenjivati kao opasnu situaciju, iz raznih razloga: neki zbog negativnih reakcija roditelja na slabe ocjene, neki zbog vlastitih neispunjenih očekivanja, neki zbog straha od izloženosti reakcijama razreda ili učitelja, a ima i onih koji razviju strah od škole zbog prošlih traumatičnih iskustava. Kad je strah od škole intenzivan ili dugotrajan, kad ometa i sam proces učenja i utječe na učenika tako da školu doživljava kao opasnu, smatra se da je potrebna neka vrsta stručne pomoći. 

Arambašić i Krizmanić (1985) definiraju strah od ispitivanja kao stanje emocionalne uzbuđenosti i kognitivne uznemirenosti koje se javlja u ispitnim situacijama ili pri anticipaciji tih situacija, a može se manifestirati na različite načine (uzbuđenost, nelagoda, pojačano lupanje srca, znojenje, potištenost nakon ispitivanja, razmišljanje o irelevantnim stvarima...). Strah od škole možemo definirati kao strah koji se razvija kao bojazan od školskog neuspjeha vezanog za usmeno i pismeno ispitivanje, zbog neadekvatnog odnosa učenika i učitelja ili nerealnih roditeljskih očekivanja. Konstantno verbalno ili fizičko uznemiravanje također može dovesti do razvoja straha od škole. 

Strah od ispita osjećaju i najbolji učenici. Tremu pred ispitivanje osjećaju gotovo svi učenici, ali postoje velike razlike u njezinu intenzitetu i načinu na koji se svaki učenik s tremom nosi. Ona može biti blaga, a smatra se da je tada čak i korisna, ali može biti jaka i paralizirajuća. Taj blokirajući učinak treme manifestira se na misaonom i kognitivnom planu. Istraživanja pokazuju da su brojne tjelesne neugodne reakcije na tremu manje štetne za uspjeh na ispitu od utjecaja treme na mišljenje, pamćenje i ostale kognitivne funkcije.

Zanimljivo je da iskustva straha i treme u školi ostaju pohranjena u nama i u odrasloj dobi. Nije mali broj učenika, osobito u višim razredima osnovne škole, koji se boje izrugivanja ili ismijavanja vršnjaka ako prilikom odgovaranja nešto ne znaju ili krivo odgovore. Glavni problem toj skupini učenika jest izaći pred ploču ili zemljopisnu kartu i odgovarati pred razredom. Vulić-Prtorić (2002) strahove vezane za školu dijeli na strah od testiranja, strah od negativne ocjene, strah od ocjenjivanja te strah od neuspjeha. 

Mlađa djeca koja imaju strahove na početku školovanja daju jasne znakove straha odbijanjem odlaska u školu i traženjem zaštite od roditelja. Kod starije djece u višim razredima nerijetko se kao način suočavanja sa strahom od škole ili odgovaranja uočava markiranje, izostajanje s nastave. Vidljivo ponašanje izbjegavanja ili odustajanja od škole prije će potaknuti roditelje da zatraže stručnu pomoć za dijete. Nažalost, ima djece koja trpe strah od vršnjaka, škole ili odvajanja od roditelja na pasivniji, manje uočljiv način. Učitelj može prepoznati takvu djecu i pomoći im u okviru škole psihoedukativnim radionicama na kojima se uči o prirodi straha i načinima njegova prevladavanja, raznim oblicima grupnog rada, vršnjačke pomoći ili individualne pomoći savjetovanja stručnih suradnika u školi, do raznih oblika savjetovanja i psihoterapije u savjetovalištima.