Na samom je nastavniku da pokuša što živopisnije i realističnije prikazati povijest i na taj način zainteresirati učenike. Učenici to cijene i vole

Helena Strugar profesorica je Povijesti u zagrebačkoj Gimnaziji Lucijana Vranjanina. Osim što učenike posljednjih dvadeset godina podučava o povijesti, ona izvodi nastavu i iz izbornog predmeta Građanski odgoj i obrazovanje, sudjeluje na brojnim izvannastavnim projektima poput Erasmusa te nastoji podići svijest i educirati mlade o holokaustu. S ovom smo marljivom i svestranom nastavnicom razgovarali o nastavnom programu, metodama podučavanja, popularnim zabludama i drugim čimbenicima vezanim za nastavu Povijesti.

Je li nastava povijesti suviše fokusirana na vojnopolitičku povijest?

‒ Apsolutno, ali uvijek je bilo tako. Pokušaji da se to promijeni često su bili zaustavljeni. Međutim, valja naglasiti da i dalje vrijedi ona rečenica da „pobjednici pišu povijest” pa je prirodno da se na taj način obrađuju nastavni sadržaji. Premda je po novom došlo do pozitivnih promjena pa su neke lekcije usmjerene prema povijesti svakodnevnice, povijesti čovjeka, čak i međupredmetnom sadržaju.

Mislite li da bi bilo korisno kad bi se više obrađivala „povijest odozdo”, mikropovijest odnosno povijest običnih ljudi i životnih uvjeta? Čini se da većina ljudi nije ni svjesna koliko su danas životni uvjeti bolji od onih iz bilo kojeg povijesnog razdoblja.

‒ Definitivno bi bilo korisno obrađivati ovakve teme. Osobno, na to se volim usredotočiti u svojoj izbornoj nastavi, gdje podučavam učenike povijesti svakodnevnice u srednjem vijeku. Ali sad i u novijim udžbenicima Povijesti postoji jako puno lekcija koje naginju multidisciplinarnosti, odnosno povijesti svakodnevnice, načinima na koji su razni čimbenici utjecali na „malog” čovjeka. A i sam nastavnik uvijek može izabrati neku temu koja će više zainteresirati učenike za samu povijest, a one svakako uključuju sadržaj iz „povijesti odozdo”.

Govori se da je povijest učiteljica života. Ova izreka naizgled opravdava učenje bilo koje povijesne građe i to u bilo kojem opsegu. Je li od opće koristi bolje poznavati neke dijelove povijesti više od drugih?

‒ Povijest – posebno nacionalna, ali i svjetska – vrlo je važna za opće obrazovanje i razmišljanje učenika, kao i svih građana općenito. Ona bi trebala biti učiteljica života, ali nažalost očito i nije, što je vidljivo iz recentne povijesti čovječanstva. Mislim da su toga svjesni i učenici. Poznavanje ili nepoznavanje povijesti posebno se nazire promotrimo li izbore, govore političara, retoriku i slično.

Jesu li neki potrebni i općekorisni dijelovi povijesti zanemareni u gimnazijskom kurikulumu?

‒ Mislim da je naš gimnazijski kurikulum povijesti vrlo širok i da nema nekog dijela koji nije obrađen. Kao što sam rekla, posao je nastavnika da neku temu više ili manje obradi, odnosno da sam odredi što je učenicima potrebnije, ili što im je eventualno nepotrebno.

Bi li prosječni učenik izgubio išta od važnosti predmeta Povijest kad bismo skratili ili uklonili neke određene nastavne cjeline?

‒ Mislim da ne bi bilo problema. Na primjer, u programu International Baccalaureate (međunarodni školski program, op. a.), koji se izvodi u nekim hrvatskim osnovnim i srednjim školama kao što su Osnovna škola Augusta Šenoe i XV. gimnazija u Zagrebu, Povijest je zastupljena samo tijekom prva dva razreda. Radila sam u tom programu. U sklopu njega obrađuju se specifične povijesne teme i cjeline, dakle ne radi se na isti način kao i u ostalim školama – i to je sasvim dovoljno.

Je li nastavni program suviše eurocentričan? Prije desetak godina, pa i manje, slabo se učilo o istočnoj Aziji, Africi, Australiji ili Južnoj Americi, posebice prije razdoblja europske kolonizacije i imperijalizma.

‒ Svakako da jest eurocentričan. Na kraju krajeva, živimo u Europi i članica smo Europske unije, ali u brojnim temama – od prapovijesti pa nadalje – tijekom nastave dotičemo se svih dijelova. Spominjemo i Afriku, Aziju, Australiju te Južnu i Sjevernu Ameriku. Konkretno, primjerice, Kinu spominjemo putem onoga što je nama Europljanima poslužilo za razvoj, poput izuma i velikih geografskih otkrića. A u nastavne sadržaje uvijek se mogu ubaciti izborne teme, poput kultura Maja, Azteka i Inka. Pogledamo li hrvatski kurikulum Povijesti, zaista se radi svjetska povijest. S druge strane, nekim državama čak i u samoj Europi nedostaje tako širok raspon gradiva.

Dugoročno gledano, ima li smisla ustrajati u tome da učenici moraju pamtiti sve te razne godine i datume?

‒ Tendencija je i na državnoj razini da se to smanji, a ja već godinama smatram da je to nepotrebno znanje. Posebno je problematično učenje razdoblja vladanja pojedinih vladara – to je gubitak vremena. Osobno, vjerujem da je dovoljno znati smjestiti vladara u stoljeće i, naravno, posložiti događaje na vremensku kartu. S druge strane, datumi kao takvi nepotrebni su sve do povijesti 20. stoljeća. Eventualno možemo reći da je dobro poznavati neke podatke iz trećeg razreda, iz 18. i 19. stoljeća. Ali, kažem, najvažniji su datumi oni u 20. stoljeću. Međutim, i među njima se trebaju odabrati oni koji imaju istinsku važnost i koji su vrijedni pamćenja.

Koliko i kako povezujete nastavu sa širim znanjem?

‒ Povijest je znanost koja povezuje sve moguće stvari. Zato i govorimo o tom takozvanom općem znanju povijesti – o tome da učenici mogu razgovarati suvislo o više-manje svim temama. Čvrsto vjerujem da je hrvatska i svjetska povijest isprepletena s današnjim događanjima, politikom, klimatskim promjenama i brojnim drugim sferama. S druge strane, sad u novom kurikulumu postoje međupredmetne teme u kojima profesor može povezati neku temu s građanskim odgojem i obrazovanjem, zdravstvenim odgojem, čak i tehnologijom. Ako se učenicima zada neki zadatak da naprave memove ili PowerPoint prezentaciju, oni se oslanjaju na brojne digitalne alate koji povezuju nastavu Povijesti sa širim znanjem.

Takozvana kletva znanja u kontekstu obrazovanja odnosi se na kognitivnu pristranost u prijenosu znanja: nastavnik ima puno veći opseg znanja naspram učenika, pa pretpostavlja da učenici znaju nešto što ustvari ne znaju, čime dolazi do otežanog učenja. Kako se borite protiv kletve znanja?

‒ Naravno da nastavnik ima puno veći opseg znanja naspram učenika, to je apsolutno logično. Međutim, tu i tamo ispadne da učenici neku temu bolje poznaju od samog nastavnika, s čime ja uopće nemam problema. Dapače, drago mi je to vidjeti, jer to znači da su učenici jako zainteresirani za određenu povijesnu temu. Primjerice, postoje učenici islamske vjeroispovijesti koji vam mogu bolje i zornije od nastavnika objasniti Kur'an i vlastita vjerovanja. Povremeno se svakako može pronaći neki učenik koji ne zna nešto što se očekuje da zna. Istaknut ću da smo u posljednje vrijeme školske kolege i ja shvatili da današnji učenici, unatoč svim digitalnim alatima, mobitelima i internetu, ne razumiju čak neke osnovne riječi. Na primjer, ne znaju što znači 'isklesati' ili 'akteri'. Mislim da nas sva ova tehnologija gura unazad, što smatram većim problemom od kletve znanja. A u ovom novom društvu, bitka protiv toga djeluje mi poput bitke s vjetrenjačama.

U skladu s krivuljom zaboravljanja, ljudima se iz sjećanja gube podatci koje ne ponavljaju redovito. Kako nastojite ublažiti ovaj fenomen? Koliko se vraćate na stare nastavne sadržaje?

‒ Uvijek se vraćam na one prethodno obrađene sadržaje. Uspoređujem razni sadržaj i učenicima prikazujem uzročno-posljedičnu vezu povijesnih događaja. Ona je vrlo važna – zato smatram da se neke stvari ne mogu unaprijed učiti. Primjerice, znam da bi velik broj učenika odmah na početku četvrtog razreda želio učiti o Domovinskom ratu. Ali istodobno smatram da oni ne mogu shvatiti što se to događalo na ovim prostorima 1990-ih godina i već 1980-ih, ustvari, ako se prethodno nisu upoznali s ranijom prošlošću 20. stoljeća, odnosno poviješću prve i druge Jugoslavije.

Mislite li da bi za što živopisniji i realističniji uvid u povijest na nastavi bilo pametno oslanjati se na kadrove iz povijesnih filmova i kolorirane crno-bijelo fotografije iz novijeg doba? Čini se da ulja na platnu, crteži, drevni dokumenti, geopolitičke karte i oskvrnavljene antičke vaze dostatno ne prenose stvarnost svih tih događaja o kojima se razgovara.

‒ Uvijek jesam i uvijek ću upotrebljavati sve moguće varijante. Oslanjam se na fotografije, ali i na ulja na platnu, crteže, drevne dokumente, izvore – te kartu koja je važno sredstvo učenja. Naravno da ću učenicima pokazati dijelove filmova ili čak cijeli film, ovisno o dostupnom vremenu. Primjerice, govorimo li na nastavi o Aleksandru Makedonskom, pogledat ćemo neke scene iz epskog filma Aleksandar Olivera Stonea. Govorimo li o Danu D, pustit ćemo scenu iskrcavanja u Normandiji iz filma Spašavanje vojnika Ryana ili jednu od epizoda hvaljene miniserije Združena braća. Dakle, na samom je nastavniku da pokuša što živopisnije i realističnije prikazati povijest i na taj način zainteresirati učenike. Učenici to cijene i vole. Oni bi vrlo rado gledali filmove na samoj nastavi, ali to je teško organizirati. Tek u četvrtom razredu opće gimnazije imaju tri sati Povijesti tjedno i tad se stignemo više posvetiti filmovima. U prvom polugodištu obrađujemo Prvi svjetski rat pa gledamo filmove kao što su Galipolje ili 1917. U drugom polugodištu gledamo nešto na tematiku Drugog svjetskog rata i holokausta. Ove smo godine gledali hrvatski film Akciju stadion, među ostalim zato što mi je osobno stalo do povijesti Zagreba tijekom Drugog svjetskog rata.

Ispravljate li na nastavi ustaljene zablude, poput one da su ljudi nekoć umirali s tridesetak godina, jer je prosječna dob snižena zbog visokog mortaliteta djece, da je Gutenberg izumio prvi tiskarski stroj, iako su Kinezi imali svoj stroj prije Europljana, ili da su rimske i grčke skulpture i građevine oduvijek bile posve bijele umjesto višebojne?

‒ Nisu to nužno zablude, samo ih je potrebno dodatno razjasniti. Kad je riječ o ovim konkretnim primjerima, prvi tiskarski stroj pojavio se u Europi zahvaljujući Gutenbergu, ali svakako na nastavi spominjemo da su Kinezi imali nešto slično i ranije. Kineske se zasluge naglašavaju i kad govorimo o izumu baruta i kompasa, na primjer. Što se tiče smrtnosti, naravno da je ona bila velika, ali i razlozi iza nje trebaju se objasniti učenicima: loša prehrana, vrlo niskokalorična vrijednost hrane, loš imunitet, velika smrtnost djece... Također, u ranijim povijesnim razdobljima nije bilo ni popisa stanovništva, pa je problematično govoriti o preciznim podatcima. Povijest nije egzaktna znanost u tom smislu i učenicima se to treba objasniti. Kad se govori o skulpturama, zahvaljujući fotografijama učenici vide da su Rimljani itekako upotrebljavali boju u arhitekturi i umjetnosti. Sve u svemu, mislim da oni sve to „pohvataju”, ali na nastavniku je da pruži objašnjenja.

Koja je najveća blagodat poznavanja povijesti koju biste željeli formirati u učenicima?

‒ Smatram da ih je općenito važno zainteresirati za povijest. Potaknem li u njima motivaciju tijekom samog predavanja, možda će se oni potom potruditi da nešto samostalno istraže, pročitaju, usporede, čak i poprate vijesti. To je odgovornost nastavnika koja može stvoriti dugotrajno znanje i ljubav prema povijesti. U konačnici će onda jednog dana učenici moći u nekom razgovoru povesti raspravu o nekom povijesnom događaju. Tad će se prisjetiti podataka, možda nekakve slike, izvora, rečenice, ili nečega drugog s nastave što će im pomoći u argumentaciji. Znat će se snaći i neće izgledati kao da nemaju pojma o onome o čemu se razgovara.

Razgovarao Mislav Gleich