Kao jedan od razloga uvođenja cjelodnevne škole navodi se težnja za europskim prosjecima, a ja ne mislim da bismo trebali težiti europskoj prosječnosti nego hrvatskoj autentičnosti. Cjelodnevnom školom trebali bi se postići jednaki uvjeti za sve učenike, što je potpuna utopija

Mobiteli nam ne nude tu izravnu povezanost što svakako umanjuje kvalitetu komunikacije. Apsurdno je da nas mobitel povezuje s velikim brojem ljudi, ali nas takva povezanost čini još usamljenijima. Međutim, iskustvo nas uči da zabrana, posebice u učeničkoj populaciji, često ne daje najbolje rezultate

Početak školske godine vrijeme je kada, rabeći iskustva i spoznaje iz godine koja je iza nas (a bila je doista dinamična!), nastojimo u novu pretočiti pozitivna iskustva i spoznaje. Ovim ću se tekstom osvrnuti na projekte i dokumente koji su obilježili prošlu školsku godinu te ponuditi svoje viđenje stanja u školstvu.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja (sada Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih) najavilo je, a dijelom i uvelo, niz novina koje bi trebale unaprijediti odgojno-obrazovni proces. Najveće polemike izazvala je najava cjelodnevne škole te Nacrt prijedloga novoga Zakona o odgoju i obrazovanju. To su, među ostalim, dva dokumenta o čijoj će implementaciji u obrazovni sustav ovisiti budućnost našega školstva. Ostali projekti, poput nacionalnih ispita i državne mature, provedeni su uz neznatne promjene uvjetovane spoznajama i iskustvima iz prošlih provedbi.

Cjelodnevna nastava

Projekt cjelodnevne nastave zahtijeva velike promjene u sadržajima, načinima i metodama rada, organizaciji nastave, ali i u infrastrukturi koja bi trebala omogućiti zamišljene promjene. Dulji boravak učenika u školi samo je jedna od novina. U sklopu tzv. programa potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja, učenici bi rješavali domaće zadaće uz pomoć učitelja, a imali bi i mogućnost u školi realizirati i one sadržaje i aktivnosti koje su do sada obavljali u sklopu izvanškolskih aktivnosti – poput treninga, plesa i sl. Uveo bi se i niz novih predmeta ili bi se reorganizirali već postojeći programi, povećala bi se tjedna satnica nekih nastavnih predmeta poput Hrvatskoga jezika i Matematike... Ovo je samo dio promjena predviđenih programom cjelodnevne škole. Kako bi se pratila mogućnost primjene svih tih novina, Ministarstvo je osmislilo četverogodišnju eksperimentalnu provedbu u dijelu škola koje su se odazvale na natječaj. U naznačenome razdoblju pratit će se implementacija toga programa, ali i pripremati infrastrukturni uvjeti za provedbu cjelodnevne škole. Da bi se to postiglo, namjera je da sve škole u tom četverogodišnjem razdoblju budu osposobljene za rad u jednoj smjeni.

Nekoliko tisuća djelatnika na koje se odnose ove promjene iskazalo je svoj stav u javnoj raspravi koja je uslijedila po objavi dokumenta. Kratko ću sažeti svoj doprinos toj javnoj raspravi.

a) Ciljevi i načini provedbe. Kao jedan od razloga uvođenja cjelodnevne škole navodi se težnja za europskim prosjecima, a ja ne mislim da bismo trebali težiti europskoj prosječnosti nego hrvatskoj autentičnosti. Cjelodnevnom školom trebali bi se postići jednaki uvjeti za sve učenike, što je potpuna utopija. Niti će materijalni uvjeti rada biti isti (s obzirom na neujednačenu razvijenost općina/županija koje o školi skrbe), niti će učenici moći dobiti jednako kvalitetnu podršku učitelja (s obzirom na različitu razinu motiviranosti i stručnosti). Dokument predviđa i bolju socijalizaciju učenika te rasterećenje roditelja, a bolja se socijalizacija ne postiže cjelodnevnim boravkom učenika u istom okružju niti je roditelje potrebno „rasteretiti” prisustva njihove djece. Zato bi trebalo ponuditi mogućnost izbora učenicima i roditeljima. Svakako je dobro da učenici osmišljeno i kvalitetno provode vrijeme u školi i poslije redovite nastave ako tada nemaju prigodu boraviti s članovima svoje obitelji. Nikako im se boravak u školi ne bi trebao nametnuti.

Isto načelo dragovoljnosti trebalo bi ponuditi i učiteljima. Žele li dodatno raditi s učenicima, žele li im ponuditi svoju kreativnost, a sebi ostvariti zasluženu materijalnu dobit, to treba biti osobni izbor svakog učitelja. Sve drugo bilo bi ograničavanje učeničkih, odnosno učiteljskih sloboda, što nikome, naravno, nije cilj. A ono što je nametnuto ne daje rezultate!

b) Mogućnosti realizacije najavljenih oblika cjelodnevne nastave nisu realne. Potpuna primjena ovolikog broja reformskih promjena dugotrajan je proces; zahtijeva vrijeme, ali i uključenost šire javnosti (učitelja, roditelja, sindikata...). Čudno je da je već oblikovan prijedlog došao u medije prije nego li u zbornice. Kriterij za izbor škola koje će se uključiti u eksperimentalnu provedbu trebao je biti zastupljenost i gradskih i ruralnih sredina, onih škola s izrazito velikim, ali i izrazito malim brojem učenika, regionalna raznolikost... Odziv škola pokazao je da se ti kriteriji nisu mogli zadovoljiti tako da ni rezultati eksperimentalne provedbe ne će dati cjelovitu sliku o mogućnostima realizacije zamišljenog. Sada, u trenutku kada je jedna godina eksperimentalne provedbe već iza nas, a s obzirom na tempo izgradnje novih školskih prostora, poprilično je jasno da sve škole u Republici Hrvatskoj, u predviđenome roku, ne će biti osposobljene za jednosmjenski rad.

Provedbu bi mogla usporiti i činjenica da treba razraditi detalje za niz redovitih i izbornih predmeta (Prirodoslovlje, Praktične vještine, Društvo i zajednica, Svijet i ja...). Nepoznanica je na štetu kojih će se nastavnih predmeta realizirati povećana satnica, primjerice, Hrvatskoga jezika i Matematike. Otvara se i pitanje kompetencije učitelja za pojedine nove programe. Tko može stručno pokriti sadržaje novih nastavnih predmeta te kada će se učitelji osposobiti za njihovu kvalitetnu provedbu? Sada, kada je projekt cjelodnevne škole eksperimentalno zaživio cijelu školsku godinu, učitelji s nestrpljenjem očekuju izvješće o rezultatima dosadašnje provedbe.

Nacionalni ispiti

Još jedan vrlo važan segment u reformi odgojno-obrazovnog sustava jesu i nacionalni ispiti. Vanjski je to oblik vrjednovanja postignuća učenika u obliku standardiziranih ispita kojima se želi utvrditi razina usvojenosti znanja i kompetencija učenika na kraju osnovnoškolskoga obrazovanja.

Cilj je, među ostalim, da učenici i roditelji dobiju što objektivniju povratnu informaciju o kvaliteti rada te smjernice za unaprjeđenje svoga rada. Učitelji također dobivaju korisne informacije koliko su u svome poslu bili uspješni, a škola može procijeniti što mijenjati i nadograđivati kako bi rezultati rada bili bolji. Na nacionalnoj je razini odgovornost da kvalitetnom i detaljnom raščlambom rezultata, načina i oblika provedbe nacionalnih ispita napravi temelj za pozitivne promjene u kurikulu te tako svim sudionicima ponudi rješenja za podizanje kvalitete odgojno-obrazovnoga procesa. U okolnostima kada se nacionalni ispiti ne vrjednuju kao kriterij upisa u srednju školu, ne mogu se očekivati objektivni pokazatelji učeničkih znanja jer oni nisu dovoljno motivirani pokazati sve svoje sposobnosti i stečena znanja. Kada bi postojao sustavno razrađen način bodovanja i ocjenjivanja utemeljen na objektivnim sastavnicama, Nacionalni bi ispiti mogli biti jedan od kriterija za upis u srednju školu. Inflacija odlikaša u osnovnim školama ne nudi jasnu sliku znanja i sposobnosti pojedinoga učenika pa bi nacionalni ispiti mogli rezultirati pravednijim upisima.

Državna matura

Državna matura oblik je vanjskoga vrjednovanja koje ima uhodaniji mehanizam provedbe od nacionalnih ispita jer dulje iskustvo realizacije toga procesa omogućava uporabu iskustava svake prethodne godine. Ispiti su usklađeni s kurikulima nastavnih predmeta čiji se sadržaji provjeravaju tako da bi njihovi rezultati trebali biti objektivan pokazatelj znanja i sposobnosti učenika. Naravno, svaka godina provedbe otvara nove dvojbe. Najviše polemika, što je i sasvim prirodno, izaziva provjera obvezatnih nastavnih predmeta, a posebice eseja kao dijela ispita iz Hrvatskoga jezika. S obzirom na to da taj dio ispita, uz ostalo, provjerava i pismenost koja je nužni dio cjelovitosti svake osobe bez obzira na to kojim se zanimanjem u budućnosti bude bavila, ne bi smjelo biti mjesta dvojbi treba li esej biti uvjet za prolaznost na ispitima državne mature. Za detaljnijom razradom modela bodovanja i vrjednovanja eseja uvijek ima potrebe jer je nemoguće u zadatcima ovoga tipa postići apsolutnu objektivnost. Rezultati državne mature samo su u nekoj mjeri pokazatelj znanja i sposobnosti pojedinoga učenika. Zato neki fakulteti provode interne provjere što je sasvim opravdano, pogotovo kada se radi o specifičnim djelatnostima za koje treba ne samo znanje, nego i određena vještina.

Uporaba mobitela u školama

Prošlu školsku godinu obilježila je i polemika o potrebi uporabe mobitela u školama. Različita su rješenja kojima su škole pribjegavale: od dopuštanja nošenja bez ograničenja, preko ostavljanja aparata za vrijeme nastave, do potpune zabrane uporabe. Iskustva stečena u različitim oblicima pristupa toj tematici svakako treba iskoristiti u nastavnoj godini koja je pred nama. Istraživanja pokazuju da su rezultati učenja u znatnom opadanju svake školske godine. Mnogi upravo mobitelima pripisuju „zasluge” za taj negativni trend u nastavi. Činjenica je da su učenici manje usredotočeni na rad, da pokazuju brži otklon od učeničkih obveza, da rabe mobitele u nenastavne svrhe, da je usamljenost i otuđenost sve veći problem. U školi, obitelji, ali i društvu u cjelini. Osnova svake komunikacije jest prisutnost, izravna povezanost sa sugovornikom. Mobiteli nam ne nude tu izravnu povezanost što svakako umanjuje kvalitetu komunikacije. Apsurdno je da nas mobitel povezuje s velikim brojem ljudi, ali nas takva povezanost čini još usamljenijima. Međutim, iskustvo nas uči da zabrana, posebice u učeničkoj populaciji, često ne daje najbolje rezultate. Zato je na svakoj školi da osmisli, detaljno razradi pravila uporabe mobitela te osigura dosljednost u primjeni tih pravila.

Mentalno zdravlje učenika

Zabrinjavajuć je porast mentalnih poremećaja u djece i mladih. Kažu to stručne studije, ali i iskustva u radu svakoga učitelja. Nosimo se s posljedicama korone koja je utjecala na metode i sadržaje učenja, ali i na mentalnoj razini promijenio se odnos učenika prema radu. Vrijeme nastave na daljinu dovelo je učenike u neprirodnu situaciju odvojenosti od društva. Izostanak druženja, nemogućnost razvijanja socijalnih vještina koje su temelj za formiranje zdrave osobnosti stvaraju osjećaj besmisla i tjeskobe. Svjedoci smo sve većega broja učenika koji se žale na nedostatak koncentracije i kreativnosti, povremenu pojavu panike ili tikova. Učitelji su sada u nezavidnoj poziciji da, kraj svojih temeljnih obveza odgoja i obrazovanja, budu i budni pratitelji mentalnoga zdravlja svojih učenika. Sustav djelovanja koji nas uči, i djecu i odrasle, da moramo biti jaki, da ne smijemo pokazati slabost, da možemo sve... ne jača našu samostalnost, kako se obično naglašava. Osjećaji su temelj mentalnoga zdravlja. Nije pogrješno pokazati osjećaje: ljubav, radost, ali i strah i nemoć... Važno je tražiti pomoć kada je trebaš. Još je važnije nuditi pomoć onima koji je trebaju...

Svakodnevni izazovi

Uza sve navedeno, sve su brojnije situacije i izazovi koje rad u nastavi stavlja pred svakog učitelja. Pratimo tehnološki napredak pokušavajući naći mjeru u količini primjene tehnoloških postignuća. Broj učenika koji trebaju prilagođeni program ili individualizirani pristup sve je veći, a sve je manje vremena koje im možemo posvetiti s obzirom na opsežnost nastavnih programa koje treba obraditi. Pri tom vrlo često nemamo vremena za darovite učenike koje je potrebno što prije prepoznati, pronaći načine njihova optimalnog razvoja te tako stvarati temelj za napredak. Učitelji su svakodnevno u situaciji donositi brze odluke. Pritom ne treba pronalaziti krivce nego nuditi rješenja. Takav pristup traži odgovornost, ozbiljnost u radu i profesionalno djelovanje uz empatiju. Ako (na relaciji učenik – učitelj – roditelj – ravnatelj) uspijemo izgraditi odnos uzajamnog poštovanja i povjerenja, učiteljski posao može biti izvor velikoga zadovoljstva, a učenički boravak u školi ugodan i motivirajući.

Prostor za napredak

Da bismo imali kompetentne učitelje, potrebno je više ulagati u stručna usavršavanja. Treba vratiti dignitet učiteljskom zvanju tako da studij upisuju samo visoko motivirani budući studenti kojima je to prvi izbor. Uz rezultate državne mature, na početku studija svakako provjeriti komunikacijske vještine, organiziranost, motiviranost, socijalnu i emocionalnu inteligenciju. Naravno, i ovdje treba vrlo precizno odrediti objektivne parametre provjere. Potom, u studijske programe treba uvrstiti i kolegije s više praktičnih sadržaja koji bi osposobili učitelje za izborne i izvannastavne aktivnosti. Osnovnoškolski programi morali bi sadržavati više izbornih sadržaja jer veća izbornost pojačava zanimanje učenika za nastavu, a time i rezultati rada postaju bolji. Treba svakako s optimizmom gledati na razvoj hrvatskoga školstva. Optimizam gradim na činjenici da imamo dobro osposobljene učitelje, a naši su učenici, iako smo brojčano mali narod, vrlo često pri vrhu natjecateljskih ljestvica. Samo je šteta da te vijesti ne nalaze mjesta u javnim glasilima. Zato mislim da je od svih papirnatih reformi nama potrebnija ona reforma duha, a ja vjerujem da među hrvatskim učenicima i učiteljima ima mnogo onih koji će naš obrazovni sustav, a time i državu u cjelini, usmjeriti boljitku.

Izazovi školske godine