Najčešći su problemi pri učenju neučinkovite tehnike i strategije učenja, nedostatak motivacije, loša organizacija vremena, odgađanje učenja i izlazaka na ispite, nedostatak zadovoljstva u učenju, strah od ispita, nedostatak samopouzdanja i „bježanje misli” tijekom učenja. Čak petina djece i mladih uključenih u neki oblik obrazovanja ima problema u učenju, što je među najčešćim poteškoćama s kojima se mladi susreću.

Problemi u učenju mogu biti rezultat različitih čimbenika i obično se neuspjeh ne može objasniti samo jednim. Uzroci ponekad leže u biološkim karakteristikama pojedinca. Studenti i učenici razlikuju se u svojim sposobnostima učenja i pamćenja kao i u verbalnim, matematičkim i drugim sposobnostima. Također se razlikuju u stilovima učenja koji im najviše odgovaraju, pri čemu nekima više, a drugima manje leži uobičajeni način poučavanja na studiju i u školi.

Teškoće u učenju nekad su uvjetovane specifičnim kognitivnim deficitima poput disleksije, diskalkulije ili nesposobnosti za akademsko učenje. U podlozi problema mogu biti i psihičke bolesti poput depresije ili anksioznih poremećaja. Međutim, to nikako ne znači da na njih ne možemo djelovati terapijski. Studenti su često izloženi velikom broju stresora koji djeluju istodobno, primjerice ispitni rokovi, seminarski zadaci, očekivanja od roditelja, očekivanja od samoga sebe, neslaganje s cimerima i prijateljima, financijski problemi. Posebno kritično razdoblje je početak studija zbog velike promjene u okolini: novi grad, život u studentskom domu, traženje novih prijatelja, prilagodba na studij.

Nisu bitni samo objektivni vanjski stresori, već i naša procjena koliko se dobro s tim stresorima možemo nositi. Ako student procjenjuje da je situacija zahtjevna, ali da su njegove sposobnosti rješavanja problema visoke, tada probleme s kojima se susreće najčešće doživljava kao izazov, a ne prijetnju. S druge strane, dugotrajna izloženost stresu za koji osoba procjenjuje da nadilazi njezine sposobnosti nošenja s problemima može izazvati teškoće u koncentraciji, razdražljivost, promjene raspoloženja, frustraciju, nesanicu, promjene apetita, tjeskobu i depresiju.

Vjerojatno najčešći problem u učenju kod učenika koji nemaju kognitivnih deficita ni psihičkih smetnji jest nedostatak vještina učenja. Velik broj učenika zapravo ne zna učiti. Oni često vjeruju da je dovoljno pročitati nastavne sadržaje nekoliko puta kako bi ih zapamtili. Ovakav pasivan pristup učenju stvara lažan dojam naučenosti, dok je u stvarnosti sadržaj usvojen samo do razine prepoznavanja. Ponekad je problem u tome što učenik ne razlikuje bitno od nebitnog, ne posjeduje vještine planiranja i organizacije vremena, precjenjuje ili podcjenjuje svoje znanje.

Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Takvo shvaćanje učenja podrazumijeva mehaničko učenje, kad se nešto nauči napamet i može se ponoviti točno kako je naučeno. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja, jer što više znanja osoba ima, to lakše stječe i zadržava novo znanje.

Problemi pri učenju