Nisam pobornik reforme radi reforme. Svaka promjena mora biti utemeljena na činjenicama, a ne na temelju nečijeg dojma, inače ćemo dobiti samo još jedan u nizu pokušaja kakvih smo u posljednjih 20 godina imali, a od kojih nam ‒ osim sjećanja na reklamne spotove i gomilu promotivnih materijala ‒ ništa drugo nije ostalo

Zalagat ću se za poboljšanja koja dolaze putem dijaloga sa strukom, suradnicima i na temelju objektivnih pokazatelja kao što su nacionalni ispiti. Često smo bili svjedoci da radimo promjene na temelju dojma. Za takvu praksu sada, nakon što imamo nacionalne ispite, nema potrebe, ali trebaju nam rezultati barem tri nacionalna ispita da bismo mogli raditi kvalitetne analize i predlagati na činjenicama utemeljene promjene

U obrazovnom sustavu radi od 2007. godine. Započela je kao stručna suradnica psihologinja i nastavnica psihologije, a od listopada 2016. godine bila je ravnateljica Osnovne škole Srinjine. Od studentskih dana, kada je bila i predsjednica udruge studenata psihologije „Kasper”, željela je, kaže, mijenjati stvari nabolje.

‒ Posebno sam ponosna na svoj angažman unutar Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola i Hrvatske zajednice osnovnih škola, kojim sam od 2017. godine dobila priliku steći dublji uvid u cjelokupni sustav. Razmjene iskustava s kolegama i suradnicima općenito su mi jako proširile razumijevanje izazova i prilika koje sustav nudi ‒ kaže Zrinka Mužinić Bikić, nova državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih zadužena za osnovno i srednje obrazovanje.

Na službenim stranicama Osnovne škole Srinjine i dalje je navedeno da ste ravnateljica. Riječ je o školi sa 178 učenika u 12 razrednih odjela, što znači u prosjeku manje od 15 učenika po razredu. Kakvo vam je bilo iskustvo rada u školi u, rekli bismo, idealnim uvjetima?

‒ Zar stvarno? Stvari su se dogodile relativno brzo i nenadano, pa se vjerojatno nisu sjetili promijeniti. A možda me se ne žele tako brzo odreći (smijeh). Što se tiče vašeg pitanja, baš i nisu bili tako idealni uvjeti rada kako bi možda analizom samo broja učenika izgledalo. Nažalost, škola nema sportsku dvoranu, kuhinju, blagovaonicu, prikladne kabinete ni školski atrij. Ovo su sve čimbenici koji otežavaju rad i organizaciju, unatoč manjem broju učenika. Međutim, nadamo se kako će Grad Split, koji je deklarativno uvažio naše prijedloge, i održati svoje obećanje te pripremiti projekt na vrijeme, čime bi škola riješila sve svoje prostorne probleme.

S kakvim se izazovima po vašem iskustvu susreću ravnatelji škola?

‒ Jedan od izazova su teškoće s pronalaženjem stručnog kadra te manji broj administrativnih i stručnih djelatnika. Svaka škola ima svoje specifične izazove i uvjete, a ono što je najvažnije nije broj učenika, nego ozračje u školi. Imala sam sreću raditi s ravnateljima poput Lolite Pašalić i Miroslava Jukića, čiji je pristup bio inspirativan – uvijek su bili inovativni, puni razumijevanja i stavljali su ljude na prvo mjesto. Njihov me pristup naučio da je najvažnije biti čovjek, a tek onda lider. Okružena sam bila iznimnim kolegama i suradnicima, suradljivim roditeljima i učenicima koji su dolazili u školu s dobrim vrlinama. Takva suradnja svih zaposlenika, ali primarno učitelja, stručne službe i roditelja omogućava stvaranje kvalitetnog i sretnog okružja za djecu i to je ono što uvjete rada čini boljima bez obzira na broj učenika u razredu.

Naveli ste da vam nova pozicija omogućava da iz prve ruke radite na unaprjeđenju odgojno-obrazovnog sustava, da ćete se nastaviti boriti za kvalitetu i rješavanje ključnih problema. Koji su po vama ključni problemi sustava?

‒ Puno više za cijeli sustav možete napraviti kao državna tajnica nego kao ravnateljica škole. Sada, osim glasnog upozoravanja, imam mogućnost predložiti i implementirati rješenja nekih problema. U osnovnim je školama trenutačno najveći problem neujednačena školska infrastruktura i rad škola u više smjena, što ne poznaje nijedna zemlja u Europskoj uniji. To nas uvelike ograničava i u odgojno-obrazovnom smislu, jer nemate dovoljno prostora i vremena da biste kvalitetno odradili sve ono što biste u školi trebali odraditi kako bi se roditelji i učenici, kada dođu kući iz škole, mogli posvetiti kvalitetnom obiteljskom druženju umjesto rješavanju školskih zadataka. Baš zbog toga Vlada ulaže nikad veća sredstva u sustav odgoja i obrazovanja kojima ćemo postići to da prvi put imamo rad svih osnovnih škola u jednoj smjeni, što dramatično mijenja živote velikog broja obitelji nabolje. Osim toga, postupno već osiguravamo svakom djetetu mjesto u vrtiću, nakon čega će moći u punom opsegu zaživjeti obvezna predškola, što će uvelike utjecati na kasniji uspjeh učenika. Cilj je postići jednake uvjete u svim dijelovima države, da sva djeca imaju svoje mjesto u vrtićima i da sva djeca u školu idu u jednoj smjeni te da, jednako tako, sva djeca imaju mogućnost razvijanja svojih likovnih, glazbenih, sportskih ili drugih potencijala. Međusobna suradnja svih dionika u tom procesu bit će nužna kako bismo zamišljeno i ostvarili. Jačanjem suradnje između institucija, osnaživanjem odgojno-obrazovnih djelatnika i kontinuiranim vrjednovanjem programa stvaramo okružnje kojim ćemo postići visoke standarde obrazovanja.

Vlada je povisila plaće zaposlenika škola, po nekim mišljenjima prilično izdašnim iznosima, po drugima nedovoljno. Što vi mislite, kolika bi trebala biti plaća učitelja i nastavnika?

‒ Unatrag osam godina plaće su znatno porasle i to je činjenica. Nikada nijedna Vlada nije za vrijeme svog mandata u tolikoj mjeri povećala plaće svim zaposlenicima u obrazovanju. I to je činjenica, bez obzira na argumente koji se mogu pronaći u javnosti o inflaciji i povećanim troškovima života koji također činjenično stoje. Ali ponavljam, plaće u obrazovanju nisu toliko porasle za vrijeme nijedne Vlade, a uvjeti rada i mogućnosti općenito su poboljšani. A sad, kad nekoga pitate bi li plaća trebala biti i veća, mislim da su vrlo rijetki oni koji bi rekli da ne treba. I sigurno je da će za vrijeme ove Vlade plaće još rasti.

Povišicom plaća i dalje nije riješen osnovni problem, a to je društvena degradacija učiteljskog zanimanja. Kako je moguće učiteljima vratiti dignitet, a učiteljsko zanimanje učiniti atraktivnim za mlade ljude?

‒ To je višedimenzionalan problem. Važno je pitanje tko treba vratiti dignitet nekome i na koji način. Svi mi svojim radom i izgovorenim i napisanim riječima utječemo na to kako nas drugi ljudi vide i doživljavaju. Što se tiče Ministarstva obrazovanja i Vlade, apsolutno svakim postupkom ili izgovorenim ili napisanim riječima uvijek se govorilo o učiteljima biranim riječima. Akti koji su se donosili kao što je na primjer ukidanje anonimnih prijava protiv učitelja također su išli u tom smjeru. U krajnjem slučaju i najveće povećanje plaća govori o tome koliko Vlada i Ministarstvo cijene učitelje. Vrlo smo brzo zaboravili da su neke bivše vlade, čiji su predsjednici još itekako politički aktivni, smanjivali materijalna prava zaposlenika u obrazovanju, čime su sasvim sigurno slali poruku u javnost da ne drže do njihova digniteta. Od početka mandata ove Vlade poruka je dijametralno suprotna, a tako ćemo nastaviti i ubuduće.

Isto tako ključno je i graditi odnose s roditeljima jer upravo oni nerijetko rade razliku u stvaranju pozitivnog školskog ozračja. Moramo jedni druge gledati s više razumijevanja. Ako roditelji i sustav u ovome nisu zajedno i s figom su u džepu, teško ćemo moći nastaviti graditi bolje uvjete za naše učenike.

Živimo u vremenima kada roditelji zahtijevaju višu razinu kvalitete rada učitelja, stručnih službi i ravnatelja škola. Jesu li njihova očekivanja realna ili je ipak nerijetko riječ o nepovjerenju u školski sustav?

‒ Mislim da su roditelji oduvijek tražili i željeli najbolje za svoje dijete, uključujući i visoku razinu rada u školama. Možda su to prije samo činili na drugačiji način ili se vijesti o tome nisu tako brzo širile i multiplicirale. Ipak, slažem se da si neki roditelji daju previše slobode i ulaze čak i u stručni dio rada učitelja, ali obrazovni sustav u tome nije iznimka. Moramo na svim razinama gajiti kulturni dijalog, puštanje i podržavanje agresivnog verbalnog ponašanja brzo se prelijeva raznim razinama društva pa tako i u škole. Žao mi je ako je dio roditelja izgubio povjerenje u sustav, žao mi je i što češće ne pričamo o pozitivnim primjerima umjesto negativnima, a njih je puno više. Uvijek sam i uvijek ću pozivati roditelje i učitelje da zajedničkim snagama učine sve što mogu da izvuku maksimum iz svakog djeteta, ali i da ga istodobno pripreme za samostalan život. Najvažnija je uloga roditelja poticati razvoj samopouzdanja i kontrolu emocija, čime se dijete razvija u odgovornu, samouvjerenu i cjelovitu osobu. Preuzimanjem dijela njihovih obveza samo kako bismo mogli reći da nam je dijete superuspješno te pretjeranom kontrolom i zaziranjem od činjenja pogrješaka šaljemo im krivu poruku i činimo medvjeđu uslugu za neke buduće životne situacije.

Ovih dana svjedočimo svježim podacima MZOM-a o bujanju učeničkih izostanaka s nastave. Kako biste riješili taj problem? Jesu li roditeljske ispričnice, po vašem mišljenju, uzrok rastu broja opravdanih sati?

‒ Nisu. Isto bi bilo i da moraju donijeti ispričnicu od liječnika, samo bi u tom slučaju bio nepotrebno zatrpan zdravstveni sustav. Jednostavno je takva klima kod određenog broja roditelja današnjih generacija učenika i nema te represivne mjere koja bi to promijenila. Izostajanjem iz škola kako bismo izbjegli obvezu radi ostvarenja boljeg uspjeha te opravdavanjem takvih izostanaka šaljemo im pogrješnu poruku i činimo medvjeđu uslugu, a da o razmjerima štete kada ta djeca, navikla na takav način rada, postanu odrasli ljudi da i ne govorim. Tada ćemo u društvu imati mnogo veći problem od većeg ili manjeg broja izostanaka.

Na koji način i uz kakve uvjete škole mogu pomoći učenicima s posebnim potrebama?

‒ Djeci s posebnim potrebama škola omogućuje izjednačavanje mogućnosti za njihovo uspješno obrazovanje u za njih najprimjerenijim programima i oblicima školovanja prema njihovim utvrđenim funkcionalnim sposobnostima, mogućnostima, potrebama i interesima. Odgoj i obrazovanje učenika s posebnim potrebama temelji se na načelima prihvaćanja različitosti učenika, prihvaćanja različitih osobitosti razvoja učenika te osiguravanja uvjeta i potpore za postizanje najvećega mogućeg stupnja obrazovanja. Ključno je omogućiti rehabilitacijsku i stručnu podršku kako bi se učenici uspješno uključili u obrazovni proces, a kasnije i u društvenu i radnu sredinu. Nedavno smo u javno savjetovanje pustili i novi Pravilnik o radu s darovitim učenicima kojim stvaramo osnovne preduvjete za kvalitetniji rad s njima. Cilj je pružiti najviši mogući standard obrazovanja i osigurati da svaki učenik, bez obzira na teškoće ili posebnosti, ima priliku razvijati svoje potencijale u punom opsegu.

Svjedočimo sve većim problemima vezanima za mentalno zdravlje učenika. Kako njima pomoći? Hoćete li se zalagati za povećanje broja stručnih suradnika u školama?

‒ Broj stručnih suradnika u školama u posljednje dvije godine znatno je porastao. Svim srednjim i velikim školama izdano je odobravanje za zapošljavanje psihologa. Oni su temelj i prva linija za prepoznavanje problema, savjetovanje i prevenciju. U tom smislu mogu učiniti puno neposredno u radu s djecom, ali i edukacijama učitelja i roditelja. Mišljenja sam kako je niz faktora uzrokovao veću pojavnost problema vezanih za mentalno zdravlje, od utjecaja društvenih mreža, pretjeranog boravka pred ekranima, otuđivanja do prezaštićivanja djece. Držanjem djece pod staklenim zvonom, izolirano od bilo kakvih neugodnih situacija, stvaramo neotpornu djecu. Uz to, virtualno okružje kojemu su izložena dodatno negativno utječe na njihovo mentalno zdravlje. Prevencija ovih problema je ključna, detektiranje problema na vrijeme važno, a s obzirom na sve veću pojavnost problema koji zahtijevaju kontinuiran psihoterapijski rad, ponekad uz medikamentoznu terapiju, držim potrebnim u suradnji s Ministarstvom zdravstva osnivanje neke vrste centara za mentalno zdravlje u kojima bi djeca i mladi dobili potrebnu podršku. Na tome već radimo i vrlo će brzo javnosti biti prezentirani modeli.

Pokazuje se također da je u javnosti često spominjani problem superodlikaša uglavnom vezan za škole u velikim gradovima, posebice u Zagrebu. Odustaju li pomalo od pravednog ocjenjivanja učitelji koji su pod čestim pritiskom roditelja na učeničke ocjene? Jeste li se u svojoj radnoj okolini susreli s takvim pritiscima?

‒ Kada govorimo o velikom broju odlikaša, postoje brojni čimbenici koje treba uzeti u obzir, no bez konkretnih podataka teško je donositi opće zaključke. Roditelji danas imaju veći utjecaj na život djece, a u velikim gradovima prisutne su i veće mogućnosti za pomoć u učenju – od instrukcija do dodatnih resursa. To može utjecati na postizanje boljih ocjena, ali ne nužno na snižavanje kriterija. Iako se ponekad ističu slučajevi koji stvaraju dojam da su kriteriji u svim školama popustili pod pritiskom roditelja, smatram da ne bismo trebali generalizirati, iako nažalost ima i takvih slučajeva. Vjerujem da je ukupan broj odlikaša veći od realnog, a što je sve uzrok tome ne možemo sa sigurnošću tvrditi. U svom radnom iskustvu nisam bila izložena takvim pritiscima. Moj je stav od početka jasan – učitelji trebaju imati potpunu autonomiju u ocjenjivanju, jer su oni ti koji najbolje mogu procijeniti znanje učenika. Stručnost, dosljednost i jasno postavljeni kriteriji najbolja su obrana od vanjskih pritisaka. Učitelji koji stoje iza svog rada i primjenjuju dosljedne kriterije ne trebaju se bojati utjecaja izvana. A ministarstvo ih u tome podržava.

Ravnateljica jedne zagrebačke osnovne škole ovih je dana predložila uvođenje opisnih ocjena u prva tri razreda osnovne škole. Što mislite o tom prijedlogu?

‒ Mi nemamo nikakvih pritisaka ni problema sa zaključenim ocjenama u prva tri razreda. Mi imamo problem s posljednja dva razreda osnovne škole. U ovom trenutku mislim da nema potrebe ukidanja ocjena. Sustav ocjenjivanja koji imamo, a osim sumativnog, uključuje i formativno vrjednovanje, daje jasan pokazatelj učenicima gdje su u odnosu na željene ishode. A i promjene radi promjena nikada nisu donijele ništa dobro.

Je li u školama i dalje previše birokracije? Čuli smo na prosvjedu pred Ministarstvom jednu od poruka – „Rat i mir” je slikovnica prema onome što mi razrednici napišemo u jednoj školskoj godini.

‒ U nekim je segmentima administriranja doista previše.

Što mislite o nacionalnim ispitima, koriste li institucije u obrazovanju dovoljno njihove rezultate? Što nam oni govore?

‒ Nacionalni ispiti su dobar instrument kojim možemo vrjednovati rad, škole i kurikulume pojedinih nastavnih predmeta te donositi zaključke o potrebnim promjenama u svrhu unaprjeđivanja rada. Kontinuiranim praćenjem i ispravnim korištenjem ovog instrumenta u svrhu samovrjednovanja i vanjskog vrjednovanja možemo postići važne iskorake. Znam da postoji prostor za poboljšanje, primarno vezano za vrijeme pisanja ispita, ali imam povjerenje u Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja da će, nakon provođenja potrebnih analiza i donošenja zaključaka, učiniti ono što je potrebno da ovaj instrument bude još snažniji.

Jeste li pobornik promjena koncepta državne mature? Što mislite o ukidanju A i B razine znanja na ispitima, a što o različitim preduvjetima za učenike gimnazija i strukovnih škola?

‒ Cilj je reforme strukovnog obrazovanja u općeobrazovnom dijelu bio da se u tri obvezna predmeta koja se polažu na državnoj maturi izjednači kurikulum i povisi satnica za sve strukovne kvalifikacije na razini 4.2. Ako implementacija krene 2025./2026., četiri godine nakon toga, školske godine 2028./2029. učenici četverogodišnjih strukovnih škola trebali bi imati iste preduvjete kao i učenici iz gimnazija ako govorimo o tri obvezna predmeta državne mature.

A do ukidanja razina na nekim predmetima, primjerice Matematici, nije došlo zbog toga što su stručnjaci koji se bave tim pitanjem rekli da to nije dobro. S druge strane kod Hrvatskog jezika odnedavno postoji samo jedna razina. U ovom trenutku i ovim okolnostima dobro je da učenici u nekim predmetima imaju izbor.

Zašto su po vama maturanti postigli toliko loše rezultate iz eseja na ispitu Hrvatskog jezika? Koji su mogući uzroci?

‒ Vjerujem da je više razloga lošijih rezultata, a primarnim držim činjenicu da učenici sve manje čitaju, posebno kada govorimo o čitanju s razumijevanjem i povezivanju sadržaja. Opseg pozornosti i koncentracije sve im je manji, željene informacije trenutačno su im dostupne, služe se umjetnom inteligencijom i sve brže i površnije prelaze preko raznih sadržaja. Uz to, od 2019. do 2022. godine pozitivna ocjena iz eseja nije bila uvjet što je također jednim dijelom moglo utjecati na njihovu motivaciju.

Kada ste naveli da ćete se boriti za unaprjeđivanje nastavnog programa, što ste konkretno pod time mislili?

‒ Kada sam govorila o unaprjeđivanju nastavnog programa, mislila sam na to da ću se zalagati za poboljšanja koja dolaze putem dijaloga sa strukom, suradnicima i na temelju objektivnih pokazatelja. Primjer objektivnog pokazatelja su nacionalni ispiti. Često smo bili svjedoci da radimo promjene na temelju dojma. Za takvu praksu sada, nakon što imamo nacionalne ispite, nema potrebe, ali trebaju nam rezultati barem tri nacionalna ispita da bismo mogli raditi kvalitetne analize i predlagati na činjenicama utemeljene promjene. Uz to, kvaliteta obrazovanja može se unaprijediti dobrom komunikacijom unutar i između institucija, ali i snažnijom međuresornom suradnjom. To su temelji na kojima planiram graditi svoj rad.

Smatrate li nužnim što prije provesti reformu strukovnog obrazovanja? Općenito, jeste li pobornik reformi u školstvu?

‒ Brze promjene i inovacije u gospodarstvu kontinuirano zahtijevaju pozitivne promjene u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju, kako za potrebe tržišta rada, tako i za individualne potrebe učenika i polaznika radi stjecanja specifičnih sektorskih vještina, kao i transverzalnih vještina te ključnih kompetencija potrebnih za nastavak obrazovanja, ali i osobni razvoj i aktivno djelovanje u društvu.

Razvoj novih strukovnih kurikula te modernizacija postojećih putem projekta „Modernizacija sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja”, za što je osigurano 17,5 milijuna eura, koji provodi Agencija za strukovno obrazovanje i osposobljavanje, pri kraju je i kurikulumi su bili na javnom savjetovanju. Dakle, odgovor na vaše pitanje jest ‒ idemo u dobrom smjeru i dobrim tempom.

Ono što želimo u razdoblju do 2030. jest izdignuti hrvatski obrazovni sustav i postaviti ga uz bok najrazvijenijim zemljama EU-a, ali i zemljama OECD-a, prestižne organizacije najrazvijenijih globalnih zemalja, pri čemu je Hrvatska u procesu pristupanja i do kraja 2025. očekujemo da će taj proces biti i finaliziran i da će Hrvatska postati dio tog elitnog društva najrazvijenijih zemalja svijeta.

Kada pričamo reformskim procesima i promjenama u obrazovanju, ponavljam da nisam pobornik reforme samo radi reforme. Svaka promjena mora biti utemeljena na činjenicama, a ne na temelju nečijeg dojma, inače ćemo dobiti samo još jedan u nizu pokušaja kakvih smo u posljednjih 20 godina imali nekoliko, od kojih nam osim sjećanja na reklamne spotove i gomilu promotivnih materijala ništa drugo nije ostalo.