Možemo se pohvaliti da su neka stabla već desetljetna, i starija, zapravo upravo onoliko godina koliko je prošlo kad je neka generacija rasla u domu učenika i sadila.
I ove godine poziv Hrvatskih šuma da sudjelujemo u sadnji hrastove šume pod nazivom „Dani zajedničke sadnje” nije mogao završiti drukčije nego da se opet uključimo u vrijednu akciju. U nacionalnim i lokalnim projektima sadnje neizbježno se nađu i učenici Doma.
Mimo zajedničkih sadnji, mi prepoznamo brisani prostor koji bi moglo resiti stablo, istražimo uvjete sadnje i rasta te sadimo. Sadili smo po dvorištima drugih škola i domova, staračkim domovima, ustanovama i parkovima grada. Veliko nam je zadovoljstvo pronaći mjesto na koje ćemo poneko stablo zasaditi kao iznenađenje. Mladice su uvijek bile donacija, često roditelja i profesora. Projektom „Zasadi stablo, ne budi panj” zasadili smo mnoga ukrasna stabla, ali i voćke koje rode na radost svih.
Ovog smo puta bili daleko izvan grada. Iskusili smo rad u šumi. Iskusili smo doručak uz vatru i podizali smo novi nasad mladih hrastova. I sadili smo na mjestu gdje su prije tri desetljeća bile razbacane mine. Nekoć minirano mjesto crte razgraničenja dvaju zaraćenih strana dobilo je dušu utkanu našim entuzijazmom, ljubavlju i mladim hrastovima; trag koji ostaje kao zalog sretnijoj budućnosti.
